ENG
Nijedna hrvatska stranka nema ekonomsku filozofiju jer sve teže konsenzusu
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
U svojim radikalnim oblicima težnja jedinstvu i homogenosti može dovesti i do obespravljenosti pa i likvidacije onih koji iz bilo kojeg razloga ne zadovoljavaju kriterije “nacionalnog konsenzusa”.
Piše: Vuk Perišić
Potreba za nacionalnim konsenzusom je misao, ideja, prijedlog, ili fraza, koja se s raznolikih govornica često može čuti otkako traje ekonomska kriza. Površno gledano zahtjev je razuman jer polazi od pretpostavke da zajednica suočena s nevoljom treba sjediniti svoje snage u svladavanju te nevolje. Kada selo zadesi poplava razumno je da se svi mještani angažiraju oko izgradnje nasipa.
Dvojbeno je da li je takva reakcija primjerena i poželjna u društvu suočenom s krizom i jesu li ekonomske krize – i, uopće, raznoliki problemi s kojima se može suočiti moderno društvo – pojave koje iziskuju mobilizaciju, jedinstvo i konsenzus. Štoviše, sama pomisao da bi se na čitavo društvo, ili državu koja ga obuhvaća, trebali preslikati obrasci reagiranja malih sredina ukazuje da ovdašnju političku kulturu još uvijek karakteriziraju moralističke i naivne simplifikacije.
Ta politička kultura ima velike teškoće u poimanju svjetonazorske i interesne heterogenosti društva, a kada je uspijeva pojmiti, heterogenost doživljava kao nešto štetno, nešto što treba nadvladati širenjem moralne panike, odgovarajućim političkim aktivizmom ili djelovanjem države. Mitska “narodna sloga”, dovedena do svoje krajnje konzekvence, nije ništa drugo do nametanje jednog jedinog svjetonazora ili grupnog interesa čitavom društvu, najčešće pod izlikom da je riječ o svjetonazoru ili interesu iza koga stoji “većina”. Na toj točki nastaje konkubinat između totalitarne težnje prema monizmu i vulgarnog poimanja demokracije kao tiranije većine.
Stare demokracije poput Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva ni u iskušenju kakav je bio Drugi svjetski rat nisu dokinule parlamentarizam i parlamentarnu raspravu niti su težile totalitarnom konsenzusu. Primjerice, kada je Kongres Sjedinjenih Država u prosincu 1941. donosio odluku o proglašenju ratnog stanja s Japanom, kongresnica Jeannette Rankin iz Montane glasovala je protiv, s obrazloženjem da dobra demokracija nikada jednoglasno ne ulazi u rat. Winston Churchill je padao u depresiju uoči svake sjednice Donjeg doma kada je pred kritički raspoloženim zastupnicima morao obrazlagati politiku svojeg Ratnog kabineta. Westminster je ostao neprikosnoven i pod njemačkim bombama. Da su se Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo u Drugom svjetskom ratu odrekle parlamentarne demokracije njihova borba protiv sila Osovine izgubila bi smisao jer se taj rat i vodio protiv onih koji su (Goebbels) parlament nazivali “cirkusom” i “brbljaonicom”.
Ni rat, kao najveća tragedija koja može zadesiti jedno društvo, nije i ne treba biti razlog za dokidanje pluralizma, ali je zato vrlo često izlika koju vlast koristi da bi se okomila na pluralizam sustavom moralnih ucjena ili otvorenom represijom.
Da na prijedloge za postizanjem “nacionalnog konsenzusa” u Hrvatskoj treba gledati sumnjičavo, ukazuje da njegove pristaše ne spominju nijednu konkretnu polugu ekonomske politike (porezi, proračun, odnos prema stranim investicijama…) povodom koje bi se taj konsenzus trebao sklopiti. Veću pozornost posvećuju samom konsenzusu kao vrijednosti po sebi, kao da bi, neovisno o njegovom sadržaju, već sama uspostava konsenzusa imala čaroban učinak, kao da je konsenzus dûga na čijem kraju se nalazi zakopano blago ili legenda o velikim i neiscrpnim resursima lijepe Dalmacije i plodne Slavonije koje bi trebalo revalorizirati neko drugačije i bolje (kakvo? državno? protekcionističko?) gospodarenje.
U ime “višeg” cilja
Potpuna homogenost svjetonazora i interesa i potpuno jedinstvo mnoštva individua i njihovih raznolikih identiteta, društvenih i ekonomskih položaja, kao i nepreglednih socijalnih, kulturoloških, etničkih, vjerskih i drugih raznolikosti, nemogući su ab ovo. Ili su mogući, ali samo kao propagandom i represijom nametnuti, totalitarni privid, kao sputavanje i vezivanje čitavog društva u snop (fascio), u “Volksgemeinschaft”, kako bi rekli njemački nacisti, ili u “sabornost” kako bi rekli srpski nacionalisti.
Svaki pokušaj uspostave homogenosti i jedinstva i zazivanje konsenzusa ujedno je i zahtjev upućen onima koji se ne uklapaju u kriterije jedinstva i homogenosti da na ovaj ili onaj način odustanu od svojih svjetonazora, interesa pa i identiteta. U svojim radikalnim oblicima težnja jedinstvu i homogenosti može dovesti i do obespravljenosti pa i likvidacije onih koji iz bilo kojeg razloga ne zadovoljavaju kriterije “nacionalnog konsenzusa”. Konačno, podvrgavanje društva jednom jedinom, “višem” cilju nije samo nasrtaj na pluralizam nego i na spontanitet društvene dinamike, nadasve nasrtaj na autonomiju pojedinca i slobodu građana.
To su više nego dovoljni moralni razlozi da težnju homogenosti i jedinstvu promatramo s oprezom i skepsom, posebice u kontekstu povijesnih pouka dvadesetog stoljeća. Pokušamo li zanemariti etičku dimenziju, ostaje nam da se upitamo imaju li homogenost i jedinstvo racionalno opravdanje?
Svakovrsni pluralizam nije tek dekorativno bogatstvo nekog društva već mjerilo njegovog demokratskog i kreativnog potencijala i njegov, možda najvažniji, intelektualni i moralni resurs. Tek postojanje raznolikosti i njihovo artikuliranje kroz demokratsku proceduru omogućuje – u procesu sukobljavanja različitih mišljenja, kutova promatranja i argumentacija – donošenje legitimnih, ali i kvalitetnih političkih odluka. Čak i kada su određena opcija ili stav nadglasani u parlamentu, oni nastavljaju svoj život kao alternativa, kao stalna “prijetnja” vlasti koja postojanje alternative, htjela to ili ne, mora uzimati u obzir. To je demokratska abeceda u kojoj je staro načelo “audiatur et altera pars” jedno od početnih slova. Nacionalni konsenzus, mobilizacija, jedinstvo ili homogenizacija, kako god ih nazvali, osim što dovode do demokratske insuficijencije, zapravo umanjuju sposobnost društva da se nosi s krizom. Okupljanje intelektualnih i ostalih resursa i različitih političkih opcija pod istim krovom ne dovodi do sinergije nego do eutanazije. Metafora o čamcu koga ne treba ljuljati u oluji je promašena jer društveni čamac plovi bolje tek kada se zaljulja kritikom i dijalogom, riječju, pluralizmom.
Hrvatski paradoks
No, “nacionalni konsenzus” ne mora nužno imati autoritarne i monističke motive i uzroke. Povijest poznaje i takve “nacionalne konsenzuse” koji proizlaze iz prekomjerne potrebe za kompromisom – zbog političke slabosti ili zbog pogrešne procjene – pa dovode do blokade odlučivanja, ili su posljedica težnje političkih faktora da, neovisno o zahtjevu trenutka, ne poduzimaju ništa u nadi da će postojeća struktura moći nekako preživjeti nevrijeme.
Paradoksalno je da je, usprkos učestalim zahtjevima za konsenzusom, upravo takav konsenzus na djelu u Hrvatskoj, barem što se tiče ekonomske politike. Iako raspolaže s udobnom većinom u Saboru, vladajuća koalicija učinila je sve da se ne zamjeri nijednoj interesnoj skupini. (Zanemarimo za potrebe ove rasprave političke sukobe povodom, primjerice, zdravstvenog odgoja i ćirilice). Sukob vlade i sindikata javnih službi, koji prividno ima epske dimenzije, zapravo prikriva njihov konsenzus. Odsudnom obranom božićnice i regresa sindikati su poručili da racionalizacija, inače preskupih i prevelikih javnih službi, a limine ne dolazi u obzir čime su primorali vladu da s njima pregovara o vrhu ledenog brijega umjesto o brijegu samom i tako odustane od racionalizacije javnih službi. Drugim riječima, sa sindikatima je sklopila konsenzus da će javna uprava i javne službe ostati netaknute dok će se na javnoj sceni zbivati glasna predstava povodom pitanja koja su u širem kontekstu krize i proračunskog deficita savršeno sporedna.
U potpunoj tišini sklopljen je konsenzus i s nomenklaturom koja je nakon prevrata devedesetih kapilarno prožela hrvatsko društvo. Ta moćna interesna skupina kontrolira dio državnog aparata, javna poduzeća, sport, kulturu, nekoliko moćnih medija i Babilon lokalne uprave i samouprave. Ona izravno ili neizravno ovisi o proračunu i vitalno je zainteresirana za očuvanje postojećeg stanja. Vladajuća koalicija nije spremna na politički sukob s tom skupinom iako njene proračunske privilegije predstavljaju težak financijski (i moralni) teret. U tom kontekstu treba tumačiti i odustanak od poreza na nekretnine – što god tko mislio o njemu – jer ukazuje da kompromise i konsenzus vladajuća koalicija doživljava kao prioritet u odnosu na reformske iskorake.
Iz tog širokog konsenzusa izostavljeni su oni u kojima vlada, s razlogom, nije prepoznala političku prijetnju.
U njih spadaju prije svega privatni poduzetnici i poslodavci. Malobrojni su, ne raspolažu s dovoljno kapitala koji bi imao političku težinu i, jasno, nemaju mentalitet buntovnika. Dugogodišnja kampanja protiv poduzetništva dovela ih je na zao glas, štoviše javnost ih percipira kao skupinu (tzv. “krupni kapital”) koja ima zavjereničke odnose s vlastima, čak i skupinu koja je prouzročila krizu, tako da je sukob s njima postao politički unosan. Poduzetnici su, pak, navikli na prilagođavanje nemogućim okolnostima i nakon svih fiskalnih i državno-intervencionističkih iskušenja bili bi zadovoljni i s manjim ustupcima. U tom duhu nastao je nedavni apel Ivice Mudrinića koji treba tumačiti kao pokušaj poslodavaca da postanu dionici – ili mali dioničari – već postojećeg konsenzusa. Dvojbeno je da li je to moguće jer bi deregulacija, umanjenje poreza i efikasnija administracija – a to su vječni zahtjevi poslodavaca svih zemalja – ugrozili interese moćnih skupina koje ovise o proračunu, prekomjernim ovlastima, pa i korupciji. Poduzetnici su blagi i dobronamjerni u svojoj kritici vlade jer ih iskustvo uči da uvijek može biti i gore i da je racionalnije pokušati izboriti kakvu poboljšicu u okviru zadanih okolnosti nego zazivati neizvjesnost. U svakom slučaju, Mudrinićeva metafora kružnog toka slikovito opisuje pat-poziciju proizišlu iz konsenzusa koji je vlada prešutno, možda nesvjesno, a vjerojatno protiv svoje volje, sklopila s interesnim skupinama ovisnim o proračunu.
Iz konsenzusa su, dakako, izostavljeni nezaposleni i zaposleni u privatnom sektoru. Nezaposleni su, osim što su neugodan statistički podatak, zapravo politički bezopasna interesna skupina. Apatični su i potraga za poslom im ne ostavlja vremena i energije za politički aktivizam. Organizacijski su atomizirani jer ne pripadaju nikakvoj stabilnoj strukturi. Iskustvo Njemačke u doba Velike krize ukazuje da je visoka nezaposlenost onemogućila sindikalno djelovanje i industrijsku akciju. Pokazalo se da su samo nacisti bili organizacijski i propagandno sposobni da ispune taj vakuum.
Što se, pak, tiče zaposlenih u privatnom sektoru oni su isuviše malobrojni i isuviše obuzeti očuvanjem radnog mjesta, da bi stekli kritičnu masu za relevantno sindikalno ili političko organiziranje.
Konsenzualno stanje ogleda se i u nepostojanju klasične ljevice koja bi zastupala dvije najugroženije socijalne skupine (nezaposlene i zaposlene u privatnom sektoru), kao i u nepostojanju klasičnog centra i desnice koji tradicionalno zastupaju (ili bi trebali zastupati) poduzetnike. Drugim riječima, odsutnost političke diferencijacije i političkih faktora koji bi nastupali sa pozicija različitih klasnih interesa i različitih ekonomskih svjetonazora, proizvodi neku vrst pretpolitičkog protokonsezusa, jedinstva u ništavilu. Neovisno od oštrih retoričkih sukoba vlasti i opozicije koji ionako nisu posvećeni ekonomiji (kad jesu svode se na besadržajnu demagogiju), svi su politički faktori složni iz jednostavnog razloga što se međusobno nedovoljno razlikuju da bi bili nesložni. Nijedna politička stranka u Hrvatskoj zapravo nema ekonomsku filozofiju upravo zato jer svaka teži sveobuhvatnoj konsenzualnosti ne bi li čitavo društvo obgrlila i s lijeva i s desna, pa tako nominalno “desne” stranke posežu za lijevom retorikom, a “ljevičari” se, mimo svojih želja i zasluga, percipiraju kao veliki liberali.
Zaključak
Hrvatska ostaje zarobljena između paradoksalnih krajnosti. S jedne strane stoje zahtjevi za mobilizacijom i jedinstvom koje navodno zahtjeva kriza, a s druge postoji efektivni i nevidljivi konsenzus između vlade, opozicije i interesnih skupina da se kriza pokuša preživjeti bez reformi. Tako se konstituira nesporazum po kojem se kriza perpetuira zbog nedostatka “nacionalnog konsenzusa” premda je održava upravo konsenzus i premda takvi nesporazumi hrvatsko društvo čine nesposobnim i za redovno funkcioniranje, kamoli za svladavanje krize.
Autor/ica 👤tačno.net
