Nepremostive razlike između dviju hrvatskih nevladinih udruga

Povezani članci

• Inzko: Hitno formirati Vijeća ministara BiH
• Nacionalizam i kič u sretnom su braku
• In memoriam: Moja majka, učiteljica Natalija
• Černobiljska madona
• Dino Mustafić: GRAĐANSKA EMPATIJA ZA BiH
• Antun Vrdoljak, olimpijac u pljuvanju

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

U vikendu iza nas održan je Sedmi sabor Hrvatskog narodnog vijeća, nevladine udruge utemeljene u vrijeme opsade glavnog bosanskohercegovačkog grada. U vikendu koji slijedi održava se – iskreno, ni sam ne znam koje po redu – zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora, nevladine udruge formirane početkom dvijetisućitih, i s idejom utemeljivanja paralelnog sustava vlasti na prostorima, na kojima je kontrolu imao HDZ.

Dvije, dakle, nevladine udruge koje okupljaju Hrvate BiH, koje bi, zapravo, morale biti na istom zadatku, a među kojima su razlike bukvalno nepremostive, tolike da se neće pogriješiti kaže li se kako se radi o međusobno potpuno suprotnim svjetovima. Pogledajmo uostalom.

HNV je, prije svega, nevladina udruga koja okuplja ljude, osobe dakle, s određenim odnosom prema BiH i kao državi i kao višeetničkoj zajednici. HNS, međutim, okuplja gotovo pa isključivo političke partije, one sa sjedištem u Mostaru ili negdje drugdje, po zapadnohercegovačkim gudurama prije svega – i dio Katoličke crkve koji dijeli isti politički svjetonazor ili je spreman ljubiti „poglavnikove“ skute.

Sabori HNV-a se, potom, uvijek održavaju u glavnom gradu zemlje, a time se šalje i izravna poruka o njegovu odnosu prema toj istoj zemlji. Zasjedanja, pak, HNS-a bježe od Sarajeva k’o vrag od krštene duše, što je također znak njegova odnosa i prema BiH i prema njezinu glavnom gradu.

Pretpostavimo, međutim, da su to samo vanjske manifestacije koje i ne moraju biti siguran indikator odnosa jedne nevladine udruge i njezinih sastavnica prema ključnim političkim i vrijednosnim pitanjima. Razlike se, nažalost, na tome i ne završavaju. Na Sabor HNV su, recimo, i u vikendu iza nas pozvani svi koji u bosanskohercegovačkih Hrvata nešto znače, pa i političke partije i nevladine udruge koje one tvore – o crkvenom vrhu da se i ne zbori. Na posljednji je sabor, provjerih, poziv uredno proslijeđen i na adresu HNS-a. Druga je stvar jesu li svi i došli. Ljude iz HNS-a i njegovih članica, recimo, ali ni one iz crkvenog vrha, tamo ne vidjeh.

Vlasnik HNS-a, međutim – da, da, nije u pitanju lapsus, jer ovu nevladinu udrugu kontrolira pojedinac koji je tretira bukvalno kao privatnu stvar – nikada, pa ni u vikendu pred nama, nije pokazao spremnost pozvati one koji ne iskazuju bezuvjetnu lojalnost. I koji bi, nedaj Bože, mogli iznijeti stavove koji ne korespondiraju s njegovima. Potpuno suprotno, udruzi je nametnuo „pravilo“ da joj se pristupiti, i na njezinim zasjedanjima sudjelovati može samo ukoliko se potpišu dokumenti koje je sam kreirao – a kojima se prihvaća bezuvjetna lojalnost njemu i osuđuje sve ono što i on sam.

U protivnom, drugim riječima, nitko ne smije ni pomisliti da bi se poziv mogao uputiti. Nisam ga, uostalom, ni sam dobio – a otišao bih na to sijelo, što je-je, i rekao mu sve što mislim da mu se pred licem javnosti u brk mora reći. Ali, ja sam tek pojedinac – i, recimo da i nisam bogzna kako važan. Ali, tamo nisu pozvani ni drugi. Poziv, ako sam dobro informiran, nije dobio ni HNV. A trebao bi – barem zbog elementarne pristojnosti organizatora subotnjega sijela, ako ni zbog čega drugog. Uostalom, i oni na svoj sabor pozvaše vas, zar ne?

Tamo, potom, nisu pozvane ni stranke u kojima Hrvati nisu zanemariv dio – ni članstva ni biračkog tijela. Ako, naime, dobro razumjeh otvoreno  pismo SDP-a, organizatori HNS-a mu nisu uputili zvaničan poziv. Pokušali su, istina, dio njihovih ljudi „dobiti“ zaobilaznim putem – pa i nemoralno, kako s vremena na vrijeme i inače čine. Ne znam, dakako, jesu li koga uspjeli i slomiti. Ali, znam da im je SDP odgovorio na način koji ih jedino i ide.

Poziv, na koncu, upućen nije ni Demokratskoj fronti. A, u njezinu predsjedništvu, ako dobro izračunah, sjedi trećina Hrvata – uključujući i predsjednika DF-a osobno. Zašto? Pa, zato što u dokumentima koje vlasnik HNS propisa piše da je predsjednik DF-a izdajica – i da sudjelovanje u radu HNS-a podrazumijeva pristajanje na njegovo javno žigosanje. Hoće li tko od članova ove stranke takvu sramotnu ulogu i prihvatiti? Ne znam. Ali, znam da se na neke mjesecima vrši zastrašujući pritisak – uključujući i prijetnje i ucjene. I da bi se u tome posla moglo naći čak i za organe gonjenja. Iako, čemu sve to – jer, pod kontrolom su i oni.

Siguran sam, dakako, da je poziv upućen i crkvenim poglavarima. Zanimljivo će, priznajem, biti vidjeti hoće li se na vlasnikovu političkom sijelu i pojaviti. Ne bude li ih tamo, to bi moglo značiti da na isti način tretiraju sve udruge u kojima je i njihova vjernička pastva. Jer, nije ih bilo ni prošli vikend u Sarajevu. Uhvate li ih, međutim, fotoaparati, poruka je i više nego jasna – da im je samo do dijela vjerničkog svijeta koji ljubi noge vlasniku HNS-a. I da pristaju da sav ostali bude prinesen na oltar žrtve „viših ciljeva“.

Razlika je, na koncu, i u temeljnim porukama dviju nevladinih udruga. Sa sarajevskog sabora je i u vikendu iza nas poslana poruka gradnje BiH kao zajedničke domovine svih njezinih ljudi – i naroda i građana ako već hoćete. I još jednom se otvoreno reklo „ne“ filozofijama koje destruiraju – a bilo je, istine radi, pokušaja da ih se progura i u zaključke Sedmog sabora. I sve ih se htjelo prikazati na isti način – kao zahtjev za više pravde i više jednakosti. Ali, pročitani su – i vrlo brzo i ušutkani. Ne znam, istina, jesu li subotnji uljezi poruku Sabora i razumjeli. Po onome, pak, kako je osobno doživjeh, uljudno im je sugerirano da prostor za sebe traže drugdje – jer da su u HNV-u ljudi koji mostove žele graditi a ne i postojeće rušiti.

Kakve se, pak, poruke mogu očekivati u vikendu pred nama? Dabogda se prevario, ali sve mi se čini da bi dobiti mogli još jedan paket iz arsenala na koji smo odavna navikli. Pogledajte, uostalom, što u formiranju vlasti radi vlasnik HNS-a. Obmanjuje, laže pred očima javnosti, ucjenjuje – i ni za jotu ne odustaje od pokušaja puzajuće revizije Ustava, one iste koju je sa svojim banjalučkim ortakom odavna zacrtao.

Sve to bi se moglo ponoviti i za koji dan. Svaka priča, naime, o duhu, a ne slovu, svaki pokušaj udara na postojeći ustavni poredak bez da se promjena u Ustavu stvarno i dogodi, svako svođenje svih institucija vlasti na jednu te istu stvar, dom naroda, svi ultimatumi tipa „il’ će BiH ovakva biti, il’ je neće biti“, sve to je udar i na vlastiti narod – pa, bio on toga svjestan ili ne. Jer, tom se logikom učvršćuju temelji produljenja vijeka vlastitog trajanja – nikako ni temelji boljitka naroda. Narod će, naprotiv, kao i puno puta u dosadašnjoj povijesti, opet izvući deblji kraj. I, u jednom momentu će se početi žaliti. Iako, već danas je izvjesno, na to neće imati moralno pravo. Jer, sve to je sam omogućio. I ne čini ništa da se suluda logika bar danas zaustavi.

Sve to, istina, i nije najveći problem. Dojam je, nažalost, kako u svojim nakanama vlasnik HNS-a i nema strašnog otpora kod lidera vladajuće koalicije. Radi vlasti na uzmicanje ih je spremna većina. Poziciju svojevrsnog Kineskog zida brani još uvijek samo jedan. Željko Komšić.  I ljudi iz partije kojoj je na čelu dakako. Hoće li u tome i istrajati? Ne znam. Ali iskreno, morali bi. U protivnom, s lica zemlje bi nestao i zadnji tračak nade da bi se promjena ipak mogla dočekati – i da bi jednog dana mogli živjeti kao i sav normalan svijet.

Bi li time bio zadan i smrtni udarac ovoj zemlji? Ne znam ni to. Ali, znam da bi udar imao snagu razorna potresa – koji na razmišljanje, ostati ili otići, tjera i one koji o tome razmišljati spremni nisu bili ni u vremena rata.