Naviknuti da smo zaboravljeni

Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević 16.7.2018. u 10:56

Izdvajamo

Sve skupa tamo, u manje od dva puna dana, bilo je dovoljno kao povod za promišljanje više o nama kojima je danas, evo, pomalo čudo što su sve one cure, i momci tamo onakvi kakvi mi danas ne samo da nismo, već nas to pomalo i čudi. Tako različiti, a toliko zajedno, sretni. Ona škola tamo, s ljudima koji je vode i znaju šta su podrazumijevali pišući o »zvijerima« ima projekt, ima humani cilj i ogromnim koracima uspješno ga realizira.Naši »pobjednici« ovdje, i oni onda poraženi, presuđeni pa proizvedeni u heroje, uz one što su kobajagi pobijedili pa svoje pobjede pretvorili u poraze nastavljenog slavljenja mržnje i gađenja nad »istošću«, takvu školu nikada neće napraviti. Ovakva poput te ženevske ili bilo koje slične za njih bi bila dokaz da nisu uspjeli i varijanta u kojoj na daljoj mržnji i animozitetima ne bi mogli graditi vlast. A vlast im služi i kako bi se mrzilačka razlika proizvodila dalje, i kriminalno kapitalizira. Prvo kolektivno, pa onda pojedinačno.

Povezani članci

Oni ostaju kakvi jesu. Mi smo ti koji smo promijenili dres, ciljano i svjesno. I zato smo nigdje. Sada već i naviknuti da smo zaboravljeni.

Bio sam na kratkom, dvodnevnom putovanju, u Ženevi, lijepim povodom. Ne mora se ovdje pominjati kojim jer to nije tema. Ali jeste činjenica da mi, evo, već drugi ili treći put u sličnim slučajevima, u odmicanju od kuće tamo negdje počinje padati na pamet nešto što odavno nije kod kuće, bar ne u tolikoj mjeri. Navikao se, očigledno, na novu realnost i nesvjesno pomirio. Tek tamo negdje, u raznim situacijama i prilikama, ispotiha me zateknu misli o nama ovdje koje su mi počele izmicati. I sjećati se sada kako ih nije bivalo prije. I kako se nisam upoređivao ni u tolikoj mjeri primjećivao razliku.»Oni« tamo su bili to što jesu, mi ovdje onakvi kakvi smo tada bili. Sličnosti su bivale normalne, logične, manje ili više podrazumijevajuće i ništa više od toga. Odlazili smo, dolazili, bivali zadovoljni ili ne…Život je išao svojim tragom i mi smješteni u njemu tamo gdje smo, uglavnom, znali da nam je mjesto.

Spoznaje o nama nisu poticale od njih tamo, već su poticale od nas kakvi smo bili ovdje.Normalan i logičan će vjerovatno kazati ovim povodom, kakve veze ima Ženeva s nama danas i na šta nas ona uopće može asocirati. Na koga onako skockana sa svim tim diplomatskim ikebanama unutar nje – Uniteded colors of Geneva – može podsjećati i sa čime se tu mjeriti. Pa s njima su nesuvisla uporođenja i neuporedivo uređenijih oaza u svijetu.

Naravno, eto iz tih i nebrojenih drugih razloga, sve ovo što mi je prolazilo iznenada tamo kroz glavu nije bilo upoređenje, već tek niz malih iznenađenja kojih do prije desetak godina bezmalo nikada i nigdje nije bivalo ovako. Iznenađenja povodom nečega za što smo mislili da je trajno i definitivno bilo normalno u nas, jer smo bili dio mnogo čega i danas normalnog unaokolo, ali ne više i kod nas.Pa i kod onih kojima smo se divili kao i kod onih sa kojima smo se pomalo šprdali sa nekih visina na koje smo imali pravo.Mjesto na kojem me sve ovo počelo tamo kopkati – gdje je to svijet danas, a gdje smo mi – zove se »Geneva School of Diplomacy and International Realations«. Ne pregolema, ali po mnogo čemu ekskluzivna univerzitetska institucija u srcu međunarodne, svjetske diplomacije. Relativno mali broj odabranih studenata iz cijelog svijeta, tridesetak u generaciji 2018.Nakon završetka školovanja, u zavisnosti od akademskog nivoa, dobijaju diplome, od osnovnog nivoa do Mastera i Doktorata. Postoje i specijalizacije poput instruktora i trenera za međunarodne odnose i diplomaciju. Predavači su poznati i priznati svjetski specijalisti za odgovarajuće oblasti iz politike, prava, ekonomije, medija, međunarodnog businessa i humanitarnih poslova.

Osnivač i Predsjednik Akademije, smještene u divnom parku neposredno uz sjedište UN institucija, je jedan sasvim poseban i atipičan svjetski diplomata, i u najboljem maniru tipični Irac, dr. Colum de Sales Murphy. Počasni Dekan je dr. Athar Sultan-Khan, specijalni savjetnik za diplomatske aktivnosti Visokog komesara UN-a za izbjeglice (UNHCR). Nisu ovdje bitni zbog funkcije, već zbog onoga što su tamo napravili.

Dr. Murphy služio je u više značajnih misija UN-a širom svijeta duže od 30 godina. Specijalizirao se za pitanja ljudskih prava i pregovore u svjetskim konfliktnim zonama. Bio je u samom vrhu mirovne misije UN-a u ratu u Bosni, u Odjelu za politička pitanja. Tako i u mnogim važnim pregovorima o prekidu vatre uključujući i one završne o Bosni 1994. godine. Puno vidio i puno toga zaključio na drugi način nego rutinirani službenici svjetske birokracije tada i tamo. O njegovoj knjizi »Zvijer«, po mnogo čemu jedinstvenoj iz pera nekog stranca, a posvećenoj tim zbivanjima i vremenima, profesor Stanley Hoffmann sa Harvarda, napisao je u glasovitom časopisu »Foreign Affairs« kako »…portret jednog duboko moralnog čovjeka…Myrphyjev osjećaj za pravdu i nepravdu…i njegova istinska briga za žrtve zvijeri rata…daju ovoj knjizi sjaj i emotivnu snagu«. Brendan Simms s Cambridge University, napisao je: »Pročitao sam ovu uzbudljivu knjigu u jednom dahu. To je poražavajuća, ali i humana i dirljiva osuda neuspjeha velikih sila i međunarodne zajednice u Bosni. Sjajna knjiga!«Ovo se moralo kazati da bih se vratio na početak i onaj osjećaj da se sve to tamo danas na posebno tužan način tiče nas ovdje danas. Podsjećajući nas odjednom u ovakvim prilikama kako smo, koliko i zašto otklizali daleko unazad, ispod bivšeg digniteta i normalnosti, bolno potaknuti prizorima svijeta koji ide dalje. I na to da ništa nije slučajno, pa ni današnja zbilja poniženosti i navikavanja na te zaborave. Onih tridesetak studenata, uglavnom mlađih od 25 godina u poznatim akademskim odorama, bacanje kapa uvis, vrisku i zajedničko slikanje, ljubljenje, grljenje i pokoju suzu, rastajali su se uz obećanja da će ostati zajedno u sjećanjima ili diplomatskim susretima. A došli su na studije u Ženevu iz petnaestak različitih zemalja. I ni jednog jedinog trena to nisu smatrali potrebnim dokazivati. Počinjali su svoje emotivne govore na ceremoniji uručivanja diploma pozdravima uobičajenim tamo odakle su došli, vjerskim, običajnim, ležerno građanskim ili samo uz »dear friends«, »brothers and sisters« i svima je sve, ama baš sve bilo normalno, ljudsko, bez ičije pomisli da podigne obrvu ovako ili onako. Činilo se sa ovdašnje, naše tako lukavo i ciljano odnjegovane distance spram svega normalnog u svijetu, u najmanju ruku zaboravljenim ili »interesantnim« da se Amerikanka i Iranac, Palestinka i Jevrej, Rus i Ukrajinka, Grk i Turkinja, Afganistanka i ko zna ko…onako došaptavaju, dijele adrese, kasnije zajedno pijuckaju ovo ili ono uz sjećanja na dogodovštine minulih mjeseci i godine. Usput, samo »naših« s ovih prostora, ma šta to još značilo nekome, tamo nema. Sve to skupa viđeno minulog vikenda, danas, po povratku kući, zvuči pomalo nategnuto pa i patetično. Neko će kazati i namješteno. Uklopi se čovjek čim sleti doma.Uostalom, već sam i imao takav komentar. Kažu, može to u Ženevi, ali kad se i oni vrate tamo odakle su došli, u mašinu političke brutalnosti, interese ili nešto drugo, sva će se ta ljubav zaboraviti…Možda hoće, a možda i neće. Ne mogu o tome da gatam, to i nije smisao ovog iznenadnog osjećanja što se tamo javilo, pa i zabolilo na neki način. Htio sam samo kazati da se uglavnom sve u politici dešava tragom onoga što je plan, cilj i projekt kako to postići. I u tu posjetu tamo, u školu u kojoj se govori o humanim vrijednostima odnosa, a ne prevashodno o diplomatskim tehnikama, pozvan sam eto zato. Ciljano i s razlogom kako su vjerovali da im je tom cilju sa studentima odgovaralo. U želji da se programski podvuče jedna priča za koju su mislili da se mora tamo kazati i prikazati, valorizirati i vratiti gdje joj je mjesto – priča o ondašnjem Sarajevu u ratu, i danas, nakon svega. O svijetu u tom kontekstu. O gradu, ljudima i vrijednostima. Uništenim i sačuvanim. O onima koje su se tamo branile, neke odbranile, a evo mnoge i ne. Opet ciljano i svjesno. O tome šta je ostalo danas od svega toga zato što projekt jeste, ili nije prošao. Ko je na njemu kapitalizirao i profitira i danas. A ko ne. Sve skupa tamo, u manje od dva puna dana, bilo je dovoljno kao povod za promišljanje više o nama kojima je danas, evo, pomalo čudo što su sve one cure, i momci tamo onakvi kakvi mi danas ne samo da nismo, već nas to pomalo i čudi. Tako različiti, a toliko zajedno, sretni. Ona škola tamo, s ljudima koji je vode i znaju šta su podrazumijevali pišući o »zvijerima« ima projekt, ima humani cilj i ogromnim koracima uspješno ga realizira. Naši »pobjednici« ovdje, i oni onda poraženi, presuđeni pa proizvedeni u heroje, uz one što su kobajagi pobijedili pa svoje pobjede pretvorili u poraze nastavljenog slavljenja mržnje i gađenja nad »istošću«, takvu školu nikada neće napraviti. Ovakva poput te ženevske ili bilo koje slične za njih bi bila dokaz da nisu uspjeli i varijanta u kojoj na daljoj mržnji i animozitetima ne bi mogli graditi vlast. A vlast im služi i kako bi se mrzilačka razlika proizvodila dalje, i kriminalno kapitalizira. Prvo kolektivno, pa onda pojedinačno.

Naravno, hiljadu je drugih, malih ili beznačajnijih zapažanja koja čovjeku ostanu tek onako, kao usputni fleš tamo uz jezero kraj kojeg sam i nekada davno popio čašu vina. Ali uz sasvim druga razmišljanja i osjećanja kakvog-takvog pripadanja tome svijetu na bilo koji način. Sada je samo negdje iz daljine, ispotiha, kljucala pomisao da mi tu više ne pripadamo. Posebno ne onoj budućnosti u koju su hrlili momci i cure s crvenim togama i onim kvadratnim kapama s kićankom na glavi ispod kojih su svi bili dio iste priče. Ime im je bilo usput. Eto to mi je padalo na pamet žureći da što prije stignem na avion odatle koji baš i nije kretao po švajcarskom satu, tačno. Što uopšte nije bilo važno. Oni tu nisu bitni. Oni ostaju kakvi jesu. Mi smo ti koji smo promijenili dres, ciljano i svjesno. I zato smo nigdje.

Sada već i naviknuti da smo zaboravljeni.

Novi list