Naš Mostar

Povezani članci

• Mostarska šuga
• Traži se hitni odlazak mrziteljke: 13.000 osoba traži odlazak Aleksandre Pandurević
• Drugi svjetski Domovinski rat
• Boška Ćavar: HDZ me zastrašuje, ako pobijede napustiću svoj grad ali ne prije završetka procesa
• Hrvatska u raskoraku između prošlosti i budućnosti
• Nerzuk Ćurak: Joe, samo je to Amerika

Foto: Š.G

U pjesmama naših pjevača je zapisano i otpjevano;

„Mostaru moj, moj najljepši grade, ti si meni sve i kada je sunce i kad padaju jesenje kiše. Moj si rodni grad i moji korjeni su u tebi, moja prva ljubav i poljupci ispod lipa, zato si mi najljepši i najviše te volim …”

Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el.

Naš Nobelovac i pisac svjetskih razmjera, Ivo Andrić, boraveći u Mostaru,  zapisao je;

„Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvjek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvjek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u osmjehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji.
Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama.
Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi sa Radobolje. Po njoj je Neretva naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu.“

Dakle, šta još tako lijepoga reći u Mostaru i o Mostaru, kada nas je i priroda opčinila i podarila nam i sunce i zemlju i vodu, sve blagodeti ovozemaljske.

Umni i pametni, vrijedni ljudski potencijali činili su i gradili mnoge fabrike, energetske objekte i poljoprivredna dobra, zapošljavali su i neposredno i posredno oko 2/3 radno sposobnoga stanovništva grada i tako stvarali  kapital i obezbjeđivali  i sebi i svojima i društvu veoma zavidan standard života, što nas je svrstavalo u poređenju sa gradovima druge Švicarske i drugih naprednih i ekonomski moćnih gradskih centara.

Dijagnoza je bila istinita i realna, bližila se idealnoj sa postojećom dobrom krvnom slikom, sa ponajviše mješovitih brakova i zadivljujućom multinacionalnom strukturom stanovništva u gradu.

Udariše gromovi sa otrovnim strelama u nesnošljivim olujnim vjetrovima, sa kancerozno zagađenim vjetrovima iz otvorene Pandorine kutije i tako nam se odmah pokvari i naša univerzalna krvna slika i počeše se prebrojavati krvna zrnca svakoga građanina.

Nije više bitno ko je pametan i radan, moralan i tolerantan, ko se može urazumiti i dati svoj puni doprinos u zajedništvu življenja i sopstvenom i društvenom prosperitetu. Pojaviše se neki velikohrvati i  velikosrbi, sa istoka i zapada našega lijepoga Mostara, htjedoše u Neretvu stjerati svoje vrle i dobre komšije, vodenim putem do Jadrana i dalje u svijet. Kako se ta pogubna politička ideologija i zamisao nije mogla  ostvariti, ni po Voždu, ni po Poglavaru, ni po akademskim memorandima i scenarijama,  tada su znatan broj naših komšija pozatvarali u logore i transportovali suvozemnim putem u dijasporu i druge zemlje svijeta.

Promjenili su u Mostaru demografsku strukturu stanovništva, upravo nužnu i dovoljnu za opšte principe „jednoga građanina sa jednim glasom„ ali samo u Mostaru, kako bi se i dalje priklonili diskriminaciji i većinskoj vlasti, sada u svome virtuelnom „stolnome gradu Mostaru„ upravo i po želji svoga oca nacije iz „lijepe njihove„.

Sigurno je da neće moći tako, da se i drugi van Mostara tako zdušno brinu o nama, namećući nam svoje izborne promjene zakona i druge „ dobronamjerne „ preporuke, bez naših saznanja i našega učešća u svemu tome. Svaki prioritet u razmišljanjima i odlučivanju o sudbini ovoga grada i njegovih građana, upravo treba i dopustiti i tolerirati zahtjeve i želje naših komšija, koji su i najviše pretrpili neljudsku golgotu, a istovremeno i dali svoj maksimalni doprinos u odbrani i najezdi agresora na ovaj grad.

Mislim, da je konačno i vrijeme da se svi ti i mnogi dovoljno urazume i da nas na miru i istinski prepuste neposrednom razumnom, tolerantnom i kompromisnom dogovoru za riješenja po sopstvenome izboru. U međuvremenu, mnogi od naših uticajnih i zaslužnih građana ovoga grada, koji trebaju odlučivati o našem gradu, malo će izmjeniti neke sopstvene čipove  svoje memorije, subjektivno će poraditi na tome da raščiste neke stvari sami sa sobom, da počiste svoja dvorišta, pa da preko plotova zavire  i isto pomognemo i preporučimo i našim komšijama i susjedima. Samo tako i samo tada možemo istinski, kvalitetno i krajnje dobronamjerno krenuti u bolje nam sutra.

Neće nam više biti bitni niti jedni, drugi i treći, ko kome pripada, kojoj stranci pripadaju ili koju krvnu grupu posjeduju, već ćemo se samo dijeliti ili indentikovati, na dobre i loše ljude, a sve ostalo ćemo zanemariti i poslati u istoriju prošlosti.

Ovo je jedino riješenje za naš Mostar, da se oslobodimo i ideala i idola, ne sa zaboravom i pamćenjem, da budemo realni  u ocjenjivanju naše stvarnosti i realnosti, uz dužno međusobno uvažavanje i poštovanje.

Što prije ovo shvatimo i prihvatimo, nećemo dozivati nikoga sa strane da nam pomaže, jer smo i sami razumni i sposobni. Dokažimo i srećno.

Mostar, juli / srpanj 2013 god,