Na Balkanu stare priče, Zemlja se ipak okreće!

Povezani članci

• Hrvatska konačno treba riješiti pitanje ustaštva
• SRBIJA SRLJA OPASNO U SAMOIZOLACIJU
• Ko je ubio Steriju?
• Jagoda Kljaić: Ljubav u magmi
• Svojim izjavama, vladika Grigorije srozava sebe, crkvu i srpski narod
• Božica Jelušić: NA VISINI STVARI

Foto: jutarnji.hr

Odbijanje presuda Haškog suda značilo bi nepoštivanje sudstva, a u konkretnom slučaju i retroaktivno derogiranje Ustavnog zakona RH.  Jednostrano i navijačko izvještavanje u kome se osuđeni ratni zločinci prikazuju kao heroji, zločini se pokušavaju „kolektivizirati“ i natovariti na leđa svim Hrvatima u svojoj krajnosti vodi kolektivnoj društvenoj šizofreniji. Ovakvoj količini “lažnog patriotizma” i propagandi bi i ratni zločinac Milošević pozavidio.

Hrvatsko novinarstvo ima big problem! Histerijsko izvještavanje većine hrvatskih medija o suđenju hercegovačkoj “šestorki” te o samoubistvu Slobodana Praljka u haškoj sudnici kratko se može nazvati skandaloznim. Paranoja obojena sa nacionalističkim narativom o bezgrešnoj Hrvatskoj. U svemu tome, nažalost nimalo iznenađujuće, predvodi navodna javna televizija HTV. Kao najočigledniji primjer je “odstrijel” Vesne Pusić od strane ultra desničarke Višnje Starešine gdje se Pusićka okrivljuje što je Praljak osuđen (a time onda i što je počinio samoubistvo). Pusić se naročito zamjera što je 2001. izjavila da je ”HDZ-ova vlast u Bosni i Hercegovini vodila agresivni rat”, što se onda falsificira u jednostavniju formulaciju da je ”Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Iste večeri Pusićku kao izdajnicu u svojoj emisiji je prozvao i osuđeni kokain diler Velimir Bujanec.

HTV se koristi za huškanje protiv neistomišljenika, glorifikuju se osuđeni za ratne zločine, u studio se dovode prononsirani desničari poput generala HV-a i HVO-a Zlatana Miju Jelića, optuženika za ratne zločine u BiH koji je uzgred rečeno u bijegu od pravosuđa BiH. On je Haški sud napao kao ”udruženu zločinačku organizaciju” koja ”falsificira historiju” te da ”za zločine nad hrvatskim narodom u BiH niko nije odgovarao, da su muslimani počinili na stotine masovnih zločina”. Vrijedi spomenuti i da je Večernji list objavio komentar bizarnog naslova ”Ubili su Praljka, ali ne i hrvatsku želju za slobodom”. U komentaru se inzistira da ne vjerujemo vlastitim očima i tome da je Praljak uživo tokom televizijskog prijenosa počinio samoubistvo, nego da prihvatimo novi mitski narativ o tome da je ubijen. Praljak se upoređuje sa Sokratesom. Drugi je tek konstatirao da je Praljak počinio ”harakiri za Hrvatsku”.

Na stub srama se stavlja vodeća hrvatska politika elita poput hrvatskog odvjetnika Ante Nobilo, bivši hrvatski predsjednici Ivo Josipović  i Stipe Mesić. Svima njima zajednička je tvrdnja da su Hrvati počinili agresiju u BiH. Oni su  izrazili duboko žaljenje što je Hrvatska svojom politikom tada pridonijela stradavanjima ljudi i podjelama u BiH koje nas i danas muče.

Odbijanje presuda Haškog suda značilo bi nepoštivanje sudstva, a u konkretnom slučaju i retroaktivno derogiranje Ustavnog zakona RH.  Jednostrano i navijačko izvještavanje u kome se osuđeni ratni zločinci prikazuju kao heroji, zločini se pokušavaju „kolektivizirati“ i natovariti na leđa svim Hrvatima u svojoj krajnosti vodi kolektivnoj društvenoj šizofreniji. Ovakvoj količini “lažnog patriotizma” i propagandi bi i ratni zločinac Milošević pozavidio.

Hrvatska vanjska i unutrašnja politika je neracionalna, samozadovoljavajuća i samodegradirajuća. Sjetimo se presude Arbitražnog suda o Piranskom zaljevu koju Hrvatska ne priznaje jer je 30. jula 2015., nakon odluke Sabora, odlučila istupiti iz Sporazuma o arbitraži smatrajući da je proces arbitraže nepovratno kontaminiran djelovanjem slovenske strane. Arbitražni sud nije u potpunosti udovoljio ni Sloveniji ali ga je ona prihvatila. Međutim, i Slovenija i sam Arbitražni sud nikada nisu prihvatili opravdanost hrvatskog izlaska sve do kraja procesa i izricanja pravorijeka. Očito da  Hrvatska u ovom slučaju nije poštivala međunarodno pravo. Niz je drugih primjera poput izgradnje Pelješkog mosta, potpisivanja međunarodnog ugovora sa RS-om .

Nadam se da će kod hrvatske javnosti doći do otrežnjenja. Evropska zajednica ne bi smjela tolerisati ovakvo ponašanje njene članice i morala bi intervenisati. Do toga mora doći jer jednostrano guranje glave u pijesak onemogućava razvoj prijateljskih međunarodnih odnosa sa svojim susjedima.