MUTIRAJU I VIRUSI I MIGRANTI

Izdvajamo

• Bh. tronožac, od rata do danas, nikad nije bio u klimavijem stanju.

Povezani članci

• Moja starost, iz ugla moje mladosti
• Automafija hara Balkanom
• Halal-intelektualac
• Akcija “Pandora”: Uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović, te još više od 50 osoba
• MAJORIZACIJA U PRAKSI: HDZ apsolutno kontrolira pravosuđe, finansije i energetiku
• Alahimanet Igore

 Foto: ARCHIVE/EPA/FEHIM DEMIR

Ostaje nam jedino nada da će korona potrajati kraće od izbjeglištva

Isto onako kako se pojavio korona virus istovremeno je stigla i nova izbjeglička kriza. Virus je vjerovatno iz Kine ili kako mnogi pretpostavljaju iz farmaceutskih kuća. Izbjeglice su, opet, proizvod moćnih nad nemoćnim. Rezultat – skoro pa 70 miliona izbjeglih. Bar zasad, mnogo je više izbjeglica od koronarnih bolesnika. Može se samo nagađati ko će prevladati. Za koronu nema lijeka ni vakcine, a svi izbjeglički problemi će pasti u zaborav jer su se stvaraoci kriza zabavili sami-sobom. Jedno im je zajedničko. Svi su u ograđenim prostorima, jedni u stacionarima, a drugi ograđeni žicom. Svako pa i koronarno zlo ima i svoje dobre strane, u BiH posebno. Ono što ne mogu decenijama naši političari urade za nekoliko dana. Tako je, prije par godina, bilo sa poplavama i danas sa koronom. Kad nemaju izbora onda se dogovore. Vojska i njihovi šatori mogu na granice iako je to za migrante bilo nezamislivo. Da li je svaki put potrebna neka nesreća da bi se ujedinili kao ljudi, bez obzira kako se zovemo i na kom dijelu BiH živjeli? I dok se borimo s virusom i teorijama zavjere, direktor Visočkih piramida kaže da nam jedino mogu pomoći piramidalni negativni ioni. Prelijepo je da se pojavimo na prozorima, da zapjevamo i zaplešemo, da damo podršku najugroženijim, ali bi bilo još bolje da ponešto i zasadimo u neobrađenu zemlju kako bi ljetos imali svoje, a domaće. Zašto se ne ugledamo na komšije Crnogorce koji su i prije pojave korone preduzeli jače preventivne mjere? Mogli smo zabraniti rad u ugostiteljskim objektima, pustiti majke sa djecom do 10 godina, kao i šesdesetogodišnjake, na plaćeno odsustvo. Kažu Crnogorci „Sjedi doma“ i bez prijeke potrebe ne izlazi vani. Bolje u kući bez korone nego vani s virusom. Mutirali su virusi u preko 100 zemalja i niko ne zna koga će strefiti. A zvona svima zvone. Kako o koroni ne znam ništa posebno, sem da sam samo mogući kandidat, osvrnuću se i na zaokret u (ne)rješavanju izbjegličke krize i nove politike koje su spakovane za izbjeglice i migrante.

Od 2015. godine događaji oko izbjegličke krize, a posebno njenog rješavanja, bitno su se promijenili. U izbjegličkim kolonama sve je manje izbjeglica, a sve više migranata koji dolaze, ne iz Sirije i ratom ugroženih područja, nego iz Irana, Pakistana, Maroka, Avganistana… Gotovo da i nema uplakanih sirijskih djevojčica, žena i starijih. Prevladavaju muškarci u najboljim godinama za koje, posebno, protivnici ulaska u EU kažu da su kriminalci, isilovci, razvojačeni džihadisti. Promijenile su se i svjetske okolnosti. Dogodio se Tramp, Brexit, novi teroristički napadi, nesigurnost. Dogodio se Orban, Slovačka i Poljska koji su čvrsto zamandalili ulazak u svoje zemlje. Dogodila se „migrantska orbanizacija“ koju sve više prihvataju i druge članice EU, pa i one zemlje koje su do juče žestoko kritikovale mađarsku žičanu ogradu i predstavljale se zaštitnicima ljudskih i izbjegličkih prava. Sve je još više začinjeno (ne)sporazumom između Erdogana i EU. Prihvatio je Erdogan da u Turskoj stacionira nekoliko miliona sirijskih izbjeglica i da to dobro naplati. 2019. i 2020. godine Turski predsjednik, pokušava da sve ono što nije svjetski kolonijalizam kroz Arapsko proljeće riješio 2015. godine, ostvari vojnim trupama u Libiji, Siriji i Ildibu. Ambiciozan Erdoganov plan završio je na pokušajima jer vojska nikad i nigdje nije riješila niti uspostavila mir, vlast i demokratiju, a izbjegličku krizu, pogotovo. Otvorio je potom granice i prolaz u obećane zemlje i pri tom ispostavio fakturu Briselskim birokratama. Očekivano, najviše je trebala stradati Grčka i balkanske zemlje. Tako je politika uvoza ljudi Merkelove, nakon pet godina, doživjela potpuni evropski poraz.

Evropa je bila u petogodišnjem snu, a na Balkanu su najodgovorniji uporno tvrdili da do krize neće ni doći.

Kao i obično, Balkan je ponovo zatečen i ne zna šta će ni sa sobom, ni sa migrantima. Pokušava se izvući iz krize za koju su se godinama trudili da dokažu kako i ne postoji i da ih neće zadesiti. Uslijedio je hitan nalog iz Brisela da se, milom ili silom, granice prema EU moraju zatvoriti. Sad im je samo važno da milioni ljudskih sudbina više ne dolaze u EU. Navodno, primaće samo djecu bez roditelja. Teško je u ovom trenutku odgovoriti – je li u pitanju humanost ili nešto drugo-. U međuvremenu se prestrojavaju i nadležni balkanski ministri pa počinju shvatati u kakav su belaj upali. Shvataju da bi ovaj parking prostor evropejci najradije pretvorili u trajni stacionar pa pokušavaju naći izlaz iz neizlaza.

Neuobičajeno, lokalna vlast, bez obzira je li iz jednog ili drugog entiteta, pruža žestok otpor. Država bi  sad najradije da se odrekne onog za šta su i po Dejtonu stvarno nadležni. Najbolji primjer zato su Tuzla kao privremena rezervacija na nekoliko dana i Bihać gdje stalno migranti pristižu, odlaze, pa se ponovo vraćaju. Suprotno federalnom premijeru i njegovim stavovima da se i u Tuzli oformi migracioni centar, samo za jedan dan svi migranti su preseljeni sa autobosne stanice u Blažuj. Sa Unsko sanskim kantnom biće znatno teže. Tamo je stacionar za EU, ali i izvršioci teških krivičnih djela od seksualnog zlostavljanja nad djecom i nemoćnim osobama do tuča, droge i krađa. Jedino je od samog početka bila jasna vlast u Republici Srpskoj. Migracionih centara tamo biti neće. Graničari kukaju kako ih stotine nedostaje, vojsci ne daju na granicu, a od 1995. godine nismo riješili ni svoje izbjegličke probleme. Začarani krug se tako neprestano širi i obnavlja. Iscrpio se nevladin i humanitarni sektor, a migranti postaju neriješiv problem. Bosnom i Hercegovinom tumara hiljade vojno sposobnih ilegalnih migranata za koje se pouzdano ne zna ni odakle dolaze, ni ko su, ni šta su. Istovremeno, jedino profitiraju trgovci ljudima, najmodavci i prodavači telefonskih kartica. Sve će to još više usložniti ionako uzdrmanu državu u kojoj i bez uvezenih problema, ni na vidiku, nema nikakvih rješenja. Bh. tronožac, od rata do danas, nikad nije bio u klimavijem stanju.

I kao što to obično biva, i ovog puta, najveću cijenu će platiti istinske izbjeglice, nejač, žene i svi oni koji su protjerani. Politike moćnih strpaće ih u isti koš sa onima koji su krenuli ka zapadu – zbog posla, socijale ili drugih poganijih namjera.

Ostaje nam jedino nada da će korona potrajati kraće od izbjeglištva.