Mrzitelji dvaju zemalja – ujedinite se!

Povezani članci

• Kako se u Srbiji (ne)proslavlja 1.Maj
• KONKURS ZA TEMU 44. MAJSKE IZLOŽBE
• Odzvonilo okupljanju na Bleiburgu
• Na penzionerima svijet ostaje
• Anis Bajrektarević: Pakao, to smo mi!
• Oralno zadovoljstvo

Postoji jedna priča o dva naroda, koja istini za volju i nije sama po sebi toliko jedinstvena i posebna kakva bi se na prvi pogled mogla činiti, koji su se mrzili do razine u kojoj je bilo gotovo nemoguće pronaći niti jednu jedinu točku zbližavanja. Dapače, uzroci nesuglasica tih naroda išli su toliko duboko u povijest, da ih se gotovo nitko više nije mogao konkretno sjetiti, ali je osjećaj netrpeljivosti rastao iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Usprkos šokantnoj spoznaji da su ti narodi nekoliko puta u povijesti bili čak i dijelom iste državne tvorevine, ta je činjenica samo dodatno rasplamsavala njihov sukob, potičući nove konflikte i mnoge tragične događaje. Čak i kada su konačno ostvarili svoje tisućljetne snove o samostalnosti, suverenosti i nezavisnosti, ti su se narodi i dalje toliko mrzili da su se njihovi najgluplji, pardon, najdomoljubniji, pripadnici vrlo često fizički obračunavali gdje god bi stigli, bilo to na domaćem, gostujućem ili nekom trećem terenu. Pa su se tako stolice i šake dijelile poput bombona od Maribora do Grčke, od Bugarske do Londona, čak i do australskih teniskih terena, prava kozmopolitska rapsodija. Međutim, kao što rekosmo, bilo je između njih vrlo velikih problema, pokolja i gadosti kojih se ne bi libili niti najveći monstrumi svjetske povijesti, koji su, između ostalog, za jedan dio oba naroda često bili glavni uzori. Pošto se nisu međusobno mogli dogovoriti, druge su političke sile preuzele stvari u svoje ruke i pokrenule ustanovu koja je neutralno i bez predrasuda trebala kazniti barem najveće frajere među gadovima, pardon, domoljubima, i tako postići kakvu takvu pravdu za sve nevine žrtve rata. I tako je započeo s radom jedan međunarodni sud koji se, kako je vrijeme prolazilo, sve više pokazivao za ono što je uistinu i bio, odnosno politički sud koji se nije trebao baviti samo presudama i kažnjavanjem zločinaca, već i postizanjem one kazneno-pravne političke ravnoteže koja bi kaznila otprilike obje strane na sličan način. Cilj takvog djelovanja je, vrlo vjerojatno, bio prikazati težinu pronalaska nevine strane u sukobu svih protiv sviju, gdje su savezništva bila čvrsta poput maslaca u užarenoj pećnici.  I, dok je s jedne strane, unatoč svima problemima koje je takvo djelovanje mogli donositi, sve teklo nekakvim svojim putem, s druge je duševno stanje unutar tih dviju država bilo sve teže i nepodnošljivije. Svaka se presuda počela doživljavati ili kao najveća pobjeda božje pravde, ili poput najpokvarenijeg sotonskog udarca ispod pojasa. U prvom slučaju, heroji bi se dočekivali na najvećim trgovima, s najvećim zastavama i najdomoljubnijim pjesmama, u drugom, proklinjala bi se svjetska konspirativna masonska elita koja se između jednog sastanka o sudbini svijeta i drugog, onako u pauzi za cigaretu, strašno okomljivala nad jednim cijelim nevinim narodom. Tekle su godine i s njima i presude, a situacija se nije mijenjala, ponekad je postajala čak i gora. Također, vrlo je zabavno bilo pratiti kako se jedna strana smijala drugoj kada bi presuda bila okrivljujuća, jer je to, bogu hvala, značilo da su drugi bili krivi za sve; kao što je bilo zanimljivo vidjeti te iste moralizirajuće osmjehe pretvorene u gnjusna, ljuta i namrgođena lica kada bi karma okrenula leđa i u novoj presudi dovela do suprotne odluke. Usprkos svemu, taj se groteskni vrtuljak kada tada morao okončati, baš kao što je učinjeno posljednjom presudom prije ukidanja suda 29. studenog neke godine.

Suprotnosti se privlače

            Ako ste u ovoj priči slučajno uvidjeli nešto poznato, u pravu ste. Nije potrebno posebno naglašavati kako se, nažalost, u ovome slučaju ne radi o nekoj izmišljenoj pripovijetki, već o tragikomičnoj sudbini dvaju vrlo sličnih naroda. Čekajte malo, sličnih? Ma ne, oprostite, ne sličnih, totalno različitih, u potpunosti, od jezika do religije, a nismo niti spomenuli ponašanje! Da, ponašanje, kakva je to hereza bila usporediti ova dva naroda, narodi totalnog drugačijeg ponašanja! Zamislite vi to, jedni su išli toliko daleko da su dočekali ratnog zločinca na najvećim trgovima, sa svim počastima, poput heroja! Drugi to ne bi nikad napravili, odnosno jedino ako se radilo o oslobođenom plaćeniku zaljubljenom u dijamante, ehm oprostite, generalu…i eventualno o osuđenom ratnom zločincu kojemu je jedan božji posrednik u obliku biskupa poljupcem u ruku prenio oprost Svevišeg. Ali to nije isto, neka bude jasno! A da ne govorimo o religiji, ha, tu se tek vide razlike! Jedni čak slave Božić dva tjedna kasnije, pravi čudaci. I ne samo to, jer kod ovih koji rođenje Isusa slave kako spada, biskupi se ne srame dočekivati ratnog zločinca poljupcima, dok ovi kasniji, djeluju samo po božjoj istini, ona koja se suprotstavlja doživotnoj zatvorskoj kazni za jednog od najvećih zločinaca u Europi nakon Drugog svjetskog rata, dapače, jedinog koji je dobio laskavu titulu „genocidara“. Ha, proklete svjetske zavjere, proglasiti genocidom ubijanje na tisuće nedužnih civila samo zbog vjere, čisti sotonski čin! A da ne govorimo o političarima, potpuna suprotnost, s jedne strane samo najmoralniji među moralnima, s druge…ma nije potrebno niti to spominjati. Ali, možda ipak postoji nešto što ta dva totalno različita naroda spaja. Možda ste to i sami već zaključili, ali ima nečega, pa naravno! Sud u Haagu! Kako se samo nismo toga prije sjetili! Postoji nada za bolje odnose između ove dvije države, ima nade! Pa da, i jedni i drugi iz dna duše mrze sud u Haagu koliko i svoje susjede, dapače, misle o njemu potpuno iste stvari, oslovljavaju ga istim epitetima, pobogu, pa na isti način doživljavaju čak i njegove presude. Postoji točka apsolutne sloge! Neki će reći da to nije istina, da se ipak taj sud doživljava na suprotan način. Pa što? Fizika nam je odavno dokazala da su čak i koncepti hladnog i toplog toliko povezani da pri previsokim ili preniskim temperaturama nećete moći razlikovati je li vam bol stvara toplina ili hladnoća. Ako te dvije suprotnosti mogu nekako biti povezane, zašto ne bi i ova dva naroda? Zamislite na trenutak kako se ruše sve barijere između te dvije države, mase ljudi se odjednom pojave na Dunavu, trčeći u zagrljaj jedni drugima, rukujući, grleći se i raspravljajući o najvećem zajedničkom neprijatelju: sudu u Haagu. Bio bi to prizor koji bi ostao upamćen u povijesti skoro kao i montirani susret sovjetskih vojnika oko Staljingrada, samo što bi se ovoga puta radilo o još značajnijem događaju. Zamislite još ovo, pripadnici oba naroda, zajedno marširaju iz Zagreba i Beograda, Splita i Kragujevca, Mostara i Banja Luke prema Den Haagu, svi ujedinjeni poput jednog skladnog orkestra s jednim jedinim ciljem: pokazati svoje negodovanje tim prokletim masonskim sudom. Uistinu, kakav bi to samo prizor bio, konačno ujedinjeni protiv zajedničke prijetnje, jednom zauvijek, za vijeke vjekova. . . No, šteta. Zaista je šteta da je baš u trenutku najveće složnosti sud došao do kraja svojeg postojanja. Kompaktne linije se razbijaju, marš prestaje, zajednička je prijetnja nestala, kolone kreću kući, opet je sve po starom.