MIŠO KRSTIČEVIĆ VRAĆA STJEPANA FILIPOVIĆA

Izdvajamo

• ...njegove noge su slomljene, rane su mu otvorene i srce mu je zgaženo a duša ubijena i on pati jer su ga njegovi prijatelji i rođaci izdali, jer ga gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević ne želi u njegovom rodnom Opuzenu gdje prirodno pripada. I svi šute i gledaju kako niskost jednog gradonačelnika ubija jedan od najplemenitijih svjetskih simbola današnjice kojega štuju u cijelom svijetu ali ne i u rodnom kraju. Očito je da će se zbog svojih postupaka mnogi generacijama stidjeti i time biti zauvijek određeni.

Povezani članci

• Gospodari mržnje produbljuju talačku krizu
• KAKO FORMIRATI VLAST: Patriotski nacionalizam zajednice demokratske akcije
• Željko Pavićević: Veliki post za mačku u džaku
• Tako je pisao Srđa Popović: Srpsko društvo i ratni zločini
• Anonymous za tacno.net: „Da, napast ćemo Facebook“
• Banana state

Foto: Marko Ercegović/jutarnji.hr

Svi se sjećamo one slike legendarnog trenera splitskog Hajduka Tomislava Ivića koji trči uz korner liniju i maše rukama, kao da postavlja igrače na šahovskoj ploči, pokazujući Maričiću kako izvesti udarac iz kuta u zadnjoj minuti sudačke nadoknade na utakmici protiv prvaka Njemačke HSV-a odigranoj u četvrtfinalu Lige prvaka na Poljudu 19.3.1980. godine. Hajduk vodi 3-2 golom koji je u 86. minuti nebeskim skokom postigao glavom Mostarac Boro Primorac, te im je potreban još jedan gol jer su u Hamburgu izgubili 1-0 a pravilo je da ide dalje onaj tim koji postigne više golova u gostima. U tom bi trenutku svih 52 tisuće gledatelja i navijača splitskih „bilih“ koji su u ekstazi i općem ludilu, dalo sve što ima, pa i više od toga, za taj još jedan jedini gol.

No Hajduk nije uspio, HSV koji je tih godina moćan kao Real, City ili Barcelona danas, otišao je dalje i u polufinalu isprašio upravo Reala sa 5-1, a kasnije će 1983. godine postati i prvak Evrope. Za HSV su tada igrali Iko Buljan, Kevin Keegan, Hrubesch i Magath, a vodio ih je trenerski velikan i mag Branko Zebec. Za Hajduk su nastupili braća Vujović, Rožić i Mužinić, Pudar, Primorac i Čop, Gudelj i Đorđević, te Šurjak i Krstičević.

Upravo Mišu Krstičevića Ivić i dovodi u Split da bi na njemu gradio novu filozofiju nogometne igre – stalnog presinga po čitavu terenu. Mišo Krstičević sa borbenošću i trkom, disciplinom i neprestalnim pokretom, požrtvovnošću i nevjerojatno preciznom i snažnom udarcu, imao je sve ono što je Tomislavu Iviću trebalo da bi odmah u sezoni u kojoj ga je i doveo 78./79., osvojio šampionsku titulu.

I prije fanatičnog Tomislava Ivića, Mišo je imao sličnog trenera u svome ćaći, ocu Mati koji ga je svakodnevno na čuvenoj Močvari u Pločama, leglu talenata, pripremao za sve titule koje će kasnije osvojiti. Sva je pločanska mularija uživala  svakodnevno na Močvari u porcijama treninga barba Mate i tu je Miši usađena ona upornost koja ga je krasila, ona požrtvovnost koju će dati kasnije Hajduku, ona disciplina, trka i udarac bez koje Tomislav Ivić teško da bi mogao ostvariti svoje zamisli. Uz 206 utakmica koje će odigrati u Hajduka, Mišo Krstičević će i za reprezentaciju Jugoslavije odigrati 7 utakmica.

Utakmica Hajduka i HSV-a je jedna od najvažnijih u povijesti Hajduka, utakmica za Muzej, a Mišo Krstičević će u tom Muzeju imati još jedan eksponat koji mu nitko nikada neće moći oduzeti, odnosno nadmašiti, naime na utakmici protiv Dinama 5.9.1979. godine postići će posljednji gol na Starom placu, čuvenom igralištu Hajduka kraj Plinare.

Sve drage uspomene i predmete odlažemo i čuvamo na posebnim mjestima. To su Muzeji kao mjesta na kojima čuvamo predmete različitih vrijednosti i različitih područja ljudskih aktivnosti, mjesta naše memorije i naših sjećanja. Eksponati u muzejima ne moraju biti stalni, oni se mogu izlagati prigodno, a mogu se predstavljati javnosti i na različitim drugim mjestima, oni mogu „šetati“ od jednog muzeja do drugog.

Tako je prošle godine u jednoj zagrebačkoj galeriji, potpuno iznenada javnosti predstavljen izmučeni, osakaćeni i na više dijelova eksplozivom razneseni spomenik kipara Mira Vuce.

Riječ je naravno o onome što je ostalo od miniranog spomenika narodnog heroja Stjepana Filipovića, a što je od propadanja spasio njegov bliski rođak Marinko Filipović, nakon što je spomenik dignut u zrak sredinom srpnja 1991. godine u Opuzenu rodnom mjestu Stjepana Filipovića. Zahvaljujući kustosici Davorki Perić ostaci spomenika Stjepana Filipovića prikazani su javnosti u sklopu izložbe „Kad spomenici ožive“, a 1.svibnja/maja će biti prezentiran javnosti u Rijeci, Europskoj prijestolnici kulture 2020.

Publika, javnost će tada vidjeti, njegove noge su slomljene, rane su mu otvorene i srce mu je zgaženo a duša ubijena i on pati jer su ga njegovi prijatelji i rođaci izdali, jer ga gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević ne želi u njegovom rodnom Opuzenu gdje prirodno pripada. I svi šute i gledaju kako niskost jednog gradonačelnika ubija jedan od najplemenitijih svjetskih simbola današnjice kojega štuju u cijelom svijetu ali ne i u rodnom kraju. Očito je da će se zbog svojih postupaka mnogi generacijama stidjeti i time biti zauvijek određeni.

No i takav Stjepan Filipović, prognan i ponižen, ponosno drži uzdignute ruke sa jednom stisnutom pesti, onu drugu šaku su mu ranili i uništili. I takav Stjepan Filipović govori o hrvatskoj stvarnosti i ovako ranjen on progovara, on osuđuje, on upozorava i svjedoči da se u Hrvatskoj danas dobro potire a zlo uzdiže, zlo se širi Budakovim ulicama diljem zemlje.

I nitko, nitko ga ne čuje,

I nitko ga u njegovom Opuzenu ne vidi i ne želi.

No sada iz susjednih Ploča dolazi glas – „Mi u Pločama smo voljni prihvatiti spomenik Stjepana Filipovića“, kaže gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević, doktor specijalist ortopedije, u subotnjem „Jutarnjem listu“ nudeći i konkretnu lokaciju na Ušću Neretve, što bi osmislilo, a i turistički obogatilo  ponudu ovog kraja.

Mišo Krstičević na kojem je Ivić temeljio novu filozofiju nogometne igre danas je trener u Iranu.

Njegov sin dr. Mišo Krstičević, gradonačelnik je Ploča koji je odlučio mijenjati hrvatsku stvarnost i prekretničkim odlukama, poput ovog pokušaja oživljavanja spomenika Stjepanu Filipoviću i njegovog povratka u javni prostor na Ušću Neretve, biti predvodnik procesa vraćanja istinskih vrijednosti u našu stvarnost i naše živote.

Ako gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević uspije vratiti život Stjepanu Filipoviću, to može promijeniti Hrvatsku na bolje.