Miloš Vasić: Sv. Novak od Wimbledona

Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.

Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.  

Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika – to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao ‘Noleta’: pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao ‘brend’, je li, a to je tek početak… Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.

Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.

Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.

Novak (ni)je Srbija

Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak ‘ističe nacionalne simbole’ (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem ‘nacionalne simbole’, igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.

Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!

Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.

Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše…

tekst prenosimo sa t portala