Marko Vešović: Pristati na beznađe značilo bi pljunuti na sve što zborim, pišem i radim od ’92. god

Autor/ica 👤tačno.net 13.6.2011. u 10:28

Povezani članci

U e-Novinama čitao sam tekstove o splitskoj gej paradi i gledao snimke, ali znam da ću zaboraviti sve, jer sam u dobu kad čovjek postoji da bi zaboravljao i jer se zaboravom branim od zagađivanja duha i duše. Zaboraviću sve osim pokoju sitnicu, recimo ženu sa golemim dignutim srednjim prstom. Koliku kurčinu ova ima, Gospode, pomislio sam. Sjetio sam sarajevske predratne anegdote: muž i žena na tv gledaju film, a kad je došla scena u kojoj se transvestit skida, žena zapanjeno veli: “Hamo, bolan, vidi joj čune“. Nikad neću zaboraviti zbilja moćnu čunu koju nam ona Splićanka pokazala kao dokaz svoje normalnosti.

Današnje meni poznato zlo, što znači mali njegov dio, koje govori mojim maternjim jezicima veće je no uoči rata. Gledajući snimke sa splitske gej parade sjetio sam se pjesnika “mračnih vremena“ Bertolda Brehta: “Već odavno niko ne zna šta je čovek“. Ne vjerujem da se može naći tačnije određenje onog što se u nas više od dva desetljeća događa. Ali moram dometnuti da mi je srpsko zlo najnepodnošljivije, jer se temelji na aksiomu da je nevin narod koji je počinio najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Photo: Stock

Sve što pišem od ’92. bilo je protivljenje zlu, ponajprije srpskom, mada sam onda znao, danas još bolje, da je napor zaludan, da niko ne može odbiti ni perke onim kojim su Sarajlije našli pogođeno ime “zakovani četnici“, a pomisao da sam pravio književnost, koja je po sebi vrijedna, vrlo je mršava utjeha. Ali se od protivljenja zlu odustati ne smije, jer, da se opet sjetim Brehta, kad sve prođe, “neće se govoriti: Vremena su bila mračna, / Nego: Zašto su njihovi pesnici ćutali?“ Dosad sam objavio osam knjiga poezije, napisao 11, i nikad se nisam pitao koliko sam velik, jer sam se jedino trudio da budem pravi pjesnik, čak i hiljade strana koje sam objavio u tisku dokazuju da sam pravi pjesnik, stoga sad mogu potpisati kao svoj stih Marine Cvetajeve: “Ostaću pjesnik i u štucaju predsmrtnome“.

Pa ipak, ponekad mislim: Blago Vitomiru Lukiću! Koji je umro na vrijeme, dok je još mogao vjerovati da je njegov javni angažman “prilog normalizaciji svijeta“. Šta bi sad kazao? Lukić, koji nije bio samo pisac najvišeg formata već je spadao u najumnije ljude koje sam upoznao, znao bi bolje nego ja da je BiH zemlja bez nade, ali ne mogu vjerovati da bi pristao na beznađe. Da bi se mogao s njim pomiriti.

Povodom Mladićeva hapšenja, Plavšićka je rekla: “Ako je suština kompletna ljudska vrednost, onda je ta suština general Mladić“, a Toma Grobar je dodao da čorba bude gušća: “Generalu Mladiću se dogodio zločin“. U ovakvim trenucima, kad srpsko bezumlje i besramlje sebe nadmaši za dva koplja, osjetim se kao na golemim svjetskim aerodromima: nigdje kao tu ne oćutim koliko sam jadno, ograničeno, nevažno, nemoćno ljudsko biće. U tim trenucima, suočen sa srpskim bezumnim besramljem, besramnim bezumljem, pomislim: zašto sebe time truješ? Pokazna zamjenica znak je da imam posla s nečim što se ne može opisati, ni analizirati, ostaje tek gesta, upiranje prstom: to! Odgovor ne zadovoljava, ali je jedini koji imam: pisanje u e-Novinama je nepristajanje penzionera na beznađe. Ne samo ovđešnje, jer se ne može reći da su samo beha političari vlasnici dobro uhodanog bordela, zapravo tri pod-bordela koji se sjedinjavaju u nad-bordel, čak moram reći da sam mnogo više udivljen jebarnikom u Srbiji i u Hrvatskoj. Pristati na beznađe značilo bi pljunuti na sve što zborim, pišem i radim od ’92. godine, na najboljeg sebe, jer pisac pravi knjige a knjige pisca.

Plavšićki se mora vjerovati, jer je skupa s Mladićem ubijala Bošnjake, mada treba dodati: vjeruje da je definisala suštinu uopšte, jer ne zna da joj je glavuša mala za tu rabotu, ali jeste kompetentna za srpsku suštinu zapisanu u Memorandumu SANU, suštinu koja se blistavo objavila u Srebrenici i desetak manjih Srebrenica: tu je najdalje dobacila “kompletna ljudska vrednost“ Mladićeva koja je i suština Srba iz retorte čudotvorca Slobe, a danas je tačnije reći: Srba po Ćosićevu ukusu.

Moj doživljaj uhićenog Mladića bio je maličak drukši od Biljinog: kad god bih ga, u ratu, vidio na ekranu, pomislio bih: ovaj prolazi kroz betonski blok. A kad sam ga gledao u haškoj sudnici, mislio sam: samo vi pričajte, to je betonski blok kroz koji ništa ne prolazi. Stoga mi je Mladić metafora srpskog zla, ratnog i današnjeg: šta god o njemu da kažem ili napišem, znam da strijelom gađam oklopnjaču. Ali ne smijem prestati da gađam. Da “golicam oklopnika“, rekao bi Miodrag Stanisavljević. Jer Kiš je negdje rekao, citiram po sjećanju: pitanja na kojim pisac pada bez prava na popravni jesu staljinizam i fašizam.

Ciganka

Nataša Kandić je objavila u Njujork Tajmsu tekst pod naslovom The Shame of Serbia, potom su e-Novine prenijele sa bloga B92 uradak pod naslovom Nataša Kandić, čemu? koji je naškrabao njakav Vladimir Petrović i komentare insana čiji je količnik inteligencije manji od broja košulje. Po starom srpskom običaju, svi su listom komentarisali Natašu, a ne ono što je u Njujork Tajmsu kazala. Jedan veli: “Moje mišljenje je, da je žena iskompleksirana zbog romskog podrijetla i ovako se sveti srpstvu“. Što je živa istina. Kako znamo, Crnogorci su stoljećima bili srpsko cvijeće, a Crna Gora srpska Sparta: bili su slobodni u ime i umjesto Srba, kao njihovi izabrani predstavnici, jedino se ne zna jesu li izabrani javnim ili tajnim glasanjem, ali kad su na referendumu rekli da im ne godi klima u srpskom raju i izglasali Nezavisnu, čime su zabili glogov kolac vampiru zvanom Velika Srbija, postali su srpski Cigani. A pošto je Kandićeva porijeklom Crnogorka iz Nikšića, naravno da je Ciganka. Doduše, sjećam se kako je predratni Dabić, takođe Nikišićanin, po povratku u Sarajevo iz Beograda gdje se bio zaposlio kao psihijator, volio reći: “Oni Cigani, Cincari i čokalije“. Ali o tome drugi put.

Shongrljao se niz basamake

O bošnjačkom nacionalizmu Topuzli Mustafa veli: “To je nacionalizam koji nema za cilj supremaciju već ljudsko dostojanstvo i zdrav život“. Markove oči vide nešto deseto, čak ko očiju nema vidi da se i bošnjački i srpski i hrvatski nacoši drže devize: gdje si u većini – prči, a gdje si u manjini – bori se za ljudska prava. U sviju njih “princip je isti, ostalo su nijanse“. Jedan primjer: pošto multientičkoj SDP zaista nije važno je li neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak, Lagumdžija je na ključne pozicije stavio Bošnjake, kaže Samir Šestan.

Ali Marko Darinkin nije baš toliko nisko pao da više vjeruje svojim gledaljkama nego topuzli Mustafi. Da u Sarajevu ljudsko dostojanstvo brane “ka Osman Plijevno“, što rekao moj đed Sićo, potvrđuje i likvidacija Duške Jurišić, djevojkom Rakonjac, dakle, moja Bjelopoljka koju još od početka rata doživljavam kao jedan od najdragocjenih glasova ženske Crne Gore, bolje od muške 178 puta. Duška se može požaliti na sve osim da joj, dok su je giljotinirali, “ljudsko dostojanstvo“ nisu čuvali nogetanjem.

A da bošnjački nacoši preferiraju “zdrav život“ potvrđuje i slavna izjava Džemaludina Latića da Vešović o njegovoj poeziji ”nema šta reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture”. Pošto ne vodim zdrav život: ne pijem himber i ne jedem neodrasle ovce, kao Latić, po sebi se razumije da ne mogu razumjeti njegove pjesme.

Photo: EPA

Na prošlim izborima Latić je bio kadidat za člana Predsjedništva BiH. Na internetu piše da se kandidirao pod imenom Đemo Latić. Maličak se prerušio: skratio ime i napisao “đ” umjesto “dž” kao da je nepismen, neće li koga prevariti da pomisli: ovo nije onaj što godinama divlja u javnosti. Onaj što je Vešoviću prijetio kolektivnim degenekom.

U tekstu Baš onako vlaški Latić je napisao: ”I hoće da ga ja protjeram iz Sarajeva! Naravno, to mu zadovoljstvo neću priuštiti – iz čistog političkog rezona, ali – zar misli da može bez ikakvih posljedica nastaviti da se ovako bezobrazno ponaša u mome gradu i među stotinama hiljada mojih istomišljenika?! Ne bih mu to savjetovao”.

Latić zbilja umije savjetovati. Kad ga čitam, čini mi se da nije insan no bunar savjeta, pa ga treba, kao onog Andrićeva junaka, zvati Bunar-efendija. Izetbegovićev savjetnik prepustio mi je da izaberem: ili šutnja ili linč. Ili odan ili odran. Moram prestati da u tisku govorim šta mislim o Latiću, to jest da se “bezobrazno ponašam”: pridjev je napisao debelim slovima da učini legetimnim degenek koji mi obećava. Moje pisanje je proglasio “ponašanjem” da ga svjetski demokrati ne bi ružili što u svom gradu manjine lišavaša slobode izražavanja. Zato veli: u novinama se ne ponašaj već piši tekstove, ali ne o Latiću. Koji je od malih nogu bio za slobodu izražavanja, ali sad hoće da me ućutka i da ostane okorjeli demokrata. Njegove riječi o rakiji i krmetini meni jako tuknu na fašizam, ali jebo mene, ja sam jedan od ”dušmana ove zemlje i islamske kulture”, kako je rečeno na mjerodavnom mjestu, to jest u tekstu Baš onako vlaški.

Neće me proćerati, ne iz plemićkog veledušja već “iz čisto političkog rezona” koji nije vječit, sutra može biti drukši, elem, moje proćerivanje se odlaže, Đekna još nije umrla, a ne znamo ka’ će. Ali ja odavde ne mrdam: bilo gdje da odem, tamo bi mi se do kraja života štucalo, toliko bi me Sarajlije pominjali.

Ako ne odustanem od “bezobraznog ponašanja”, hoće li me neko iz mračine tuleknuti držaljom sjekire među oči? Rečeno je jedino da će protiv mene biti preduzete “posljedice”. Od Latića je daleko pomisao da nije viteški jednom čovjeku prijetiti ordijom od “stotina hiljada” vojnika. Josif Brodski bi rekao: “Jest, prizor barbarski, ali vrlo stvaran”. Jer gdje je tu fer borba? Ulazeći u bitku s protivnikom koga ima stotinama hiljada puta više no mene, ostaje mi da se uzdam u crnogorsku ratnu sreću. Đemo, zapravo, tek usput mene plaši dok odašilje signal hiljadama inovjeraca koji se usuđuju da ovaj grad još smatraju svojim, što je bezobrazluk. Gdje si većina – prči, a gdje si manjina – bori se za ljudska prava.

Đemo, plus stotine hiljada muslimana, a svi misle isto – bezazleniju pohvalu jednoumlju još nisam čuo. Upriličio si je slatki ljupki gazimestančić: odgore, sa bine, Đemo grmi protiv Vlašine Marka: “Dabogda mu se ime zatrlo!”, a odole mu kliču stotine hiljada istomišljenika. Čak čujem Đemu kako kaže: “A ni oružane bitke protiv Vešovića nisu isključene!” Jer Đemo ima dušu gomile, i osjeća stvarnim jedino kad se umiješa među “stotine hiljada svojih istomišljenika”.

Na nedavnim izborima, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, Đemo je u cipan-cijeloj FBiH dobio 8 111 glasova. Šta je bilo sa ”stotinama hiljada njegovih istomišljenika” u Sarajevu? Pojela ih mačka. Shongrljao se niz basamake, rekla bi moja prijateljica Ferka. Ne, nego se strmopizdio niz skaline, ispravio bi je Viktor Ivančić.

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala e -novine