Marinko Čulić: Bleferski antifašizam

Povezani članci

• BiH hitno treba zakon o zaštiti okoliša
• Posljednje Praljkovo ubistvo
• Od Keruma se očekivalo sve najgore i on je očekivanja u potpunosti ispunio
• Nasilje nad ženama u BiH: Modrice i protesti zbog traženja zarađene plate
• Fuchs uvodi ono što su škole već trebale imati
• Češki pogled na Titovu eru: Josip Broz Tito, Čenkov i Čehoslovačka

Sjeća li se netko beživotnijeg i mlohavijeg obilježavanja Dana antifašističke borbe od ovogodišnjeg u Hrvatskoj? Kao da je nešto umrlo ili se sprema umrijeti a ne da je živo, a tako nekako, bogami, i jeste. Doduše, teško je bilo očekivati da će se nakon odlaska u penziju Stipe Mesića tek tako naći netko tko će se dobaciti tako visoko. On je u svom zadnjem pojavljivanju u funkciji predsjednika u šumi Brezovica, gdje je sve počelo, žestoko napao “povijesne revizioniste” i “antikomuniste” zbog sve otvorenijeg podrivanja tekovina antifašizma, a to je bio samo uvod u glavno. Srdito je dodao da je za razliku od francuskih, britanskih i njemačkih državnih čelnika, on u borbi protiv tih ustašonostalgičnih farabuta usamljen, jer nema podršku vlastite države. Kud ćeš više od toga?!

Dakle, Mesić je toliko visoko digao letvicu da je bilo iluzorno očekivati da će to netko u dogledno vrijeme ponoviti, pogotovo premašiti. Ali, to je samo prvi dio priče, drugi je još važniji. Dok je Mesić žario i palio po antifašističkim skupovima, ustalilo se mišljenje, čak prisutnije među njegovim tihim liberalnim oponentima nego među grlatim desničarskim protivnicima, da on svojom žestokom retorikom samo produbljuje crno-crvene podjele u zemlji i otvara prostor ustašonostalgičarskom desnilu. Vraga, sada je očito kako je ta tvrdnja bila čista tlapnja. Godinu i pol dana Mesić više nije na Pantovčaku, ali to ne samo da nije smirilo pavelićoidna kopitanja zdesna, nego su ona vidljivo proširena.

Prva smotra ustašoidnih kopitara dogodila se nakon osuđujućih presuda Gotovini i Markaču, iako je to čak prošlo i bolje nego što se moglo očekivati. Ali je zato nova ciljna točka okupljanja pronađena u gay paradama, prvenstveno u onoj na splitskoj Rivi, gdje se dogodila svojevrsna repriza poznatog antihaškog skupa iz veljače 2001. godine, ali sada u novom, anti-gay ruhu. Poslije će interventnom akcijom cijelog državnog vrha, medija, nevladinih udruga, istaknutih intelektualaca i koga sve ne, ta sramota biti sprana puno tolerantnijim Zagreb Prideom, ali to je bilo samo najnužnije popravljanje štete. Štoviše, pokazalo se da je desetak tisuća fašistoidnih urlatora i bacača kamenja u Splitu toliko zaoštrilo bazične trendove da je i splitski novinar Jurica Pavičić odustao od svoje pričam-ti-priču teze da su Thompson i slična mahnitanja na desnici samo dio prolazne “supkulture”. Sada taj komentator liberalne, a to po definiciji znači uvijek malko zatečene i zblenute orijentacije, poraženo priznaje da ono što se dogodilo u njegovom gradu ne može, u nedostatku pristojnijeg izraza, nazvati drukčije nego da je Split – fašistički grad. Dobro, možda je u oštroj okuci Pavičićevog prosvjetljenja Split prošao malo gore, a Zagreb malo bolje nego što zaslužuju, ali jedno zbilja stoji. Stvarno je Split, a ne Zagreb, bio taj koji je oblikovao ozračje u kojem je dočekan ovogodišnji Dan antifašističke borbe. Naprosto, ono malo antifašizma što je ostalo, povuklo se pred prijetećom najezdom pavelićevskih crnih udovica na splitskoj Rivi.

Zato je, rekoh, Hrvatska obilježila taj svoj jedini praznik doniran partizanima tako zgrčenog i zgađenog lica kao da joj je nametnuta najgora moguća kazna i pokora. Dobro, nešto šminke nabacilo se komemoracijom u Brezovici, gdje se Mesić redovito pojavljivao, sada to nastavlja i Josipović, a prošle godine ondje je došla, i čak održala dosta suvisao govor, i premijerka Jadranka Kosor. Sada je nije bilo, vjerojatno zbog zauzetosti zbog završetka pregovora s Bruxellesom, mada je vremena zapravo bilo i za jedno i drugo, i očito je da će premijerka u izbornoj godini izbjegavati da je viđaju u društvu antifašista. Ali to i ne bi bilo toliko važno da je na komemoraciju poslala nekog drugog, a ne šefa diplomacije i potpredsjednika Vlade Gordana Jandrokovića. Taj je govorio tako drvenim i beživotnim jezikom kao da su ga kandžijom natjerali u brezovičku šumu, a onda je još i sve uprskao osudom svih totalitarizama i ekstremizama. Ciljao je očito na partizane i ustaše, sve u zagovoru Tuđmanove pomirbe, što je u njegovom viđenju stvari leglo kao budali šamar.

Da, pomirba sama po sebi nije loša, pod uvjetom da se o tome govori bilo kada i bilo gdje drugdje i da se ne falsificiraju notorne povijesne činjenice. U ovom slučaju, takva je činjenica da u lipnju 1941. godine partizani nisu mogli napraviti nešto “ekstremno” sve da su i htjeli. Naprosto, tada su se tek počeli okupljati u prve odrede, dok su ustaše već napravili više ekstremno brutalnih masovnih zločina, počevši od Gudovca, Gline, pa nadalje. Uostalom, takvo stanje stvari bilo je cijelo vrijeme rata 1941-45. i trajalo je sve do Bleiburga, kada se mijenja optika ratnih zločina, ali opet ne suštinski na štetu partizana. No, u štreberskom Jandrokovićevom govoru ničeg od toga nije bilo. Zato se najprije na njega mogu primijeniti Josipovićeve riječi s komemoracije da je u Hrvatskoj na djelu “virtualni antifašizam”, što znači, objasnit će poslije, “antifašizam bez antifašista”, jer se partizane ne priznaje, a njihovo se znakovlje zatire. Također se te riječi mogu primijeniti i na samu premijerku, koju je šef države “otkucao” objavivši da je baš ove godine ukinuta minimalna financijska potpora udruzi hrvatskih antifašista iz državnog budžeta.

Ali, sintagma “virtualni antifašizam” može se primijeniti i na samog njenog autora, jer Josipoviću svakako ide na dušu što o ovim stvarima govori samo na ovakvim rijetkim svečanostima, dakle prigodničarski, i time i sam amenuje perifernu poziciju hrvatskog antifašizma. Da stvarno želi da se ne ukida financijska potpora antifašistima, to bi sigurno i postigao, tako mu u prošlom broju ovog tjednika predbacuju sve aktivniji Mladi antifašisti Zagreba. Objašnjavaju to nepotrebnim nezamjeranjem vlastima političara koji se deklariraju kao antifašisti, što predbacuju i antifašističkim aktivistima iz seniorskih udruga, a jednima i drugima ide i jedan još ozbiljniji prigovor. To je da Domovinski rat tretiraju kao nastavak antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata što, vele Mladi antifašisti, nema veze jedno s drugim, jer je ovaj drugi bio oslobodilački rat protiv fašizma plus revolucija kojim je izboren pravedniji sistem, dok su prvi izazvale srpska i hrvatska buržoazija iz vlastitih pljačkaških interesa. Dobro, s ovim se neće svi složiti, a očito nije ni izrečeno tako da se svi slože, ali antifašistički pomladak dobro pogađa da se hrvatski antifašizam nastavlja nepovratno iskorjenjivati, uvlačeći u jalovo “virtualno” stanje čak i one koji na to upozoravaju. Dobra ilustracija toga je nedolazak Ive Josipovića na komemoraciju u ustaškom stratištu Jadovno, gdje je onda Boris Tadić ostao sam kao prst, i bez obzira na značajan govor Josipovićeve izaslanice Vesne Pusić koja mu je zahvalila na dolasku, bio nepotrebno izručen optužbama hrvatske desnice da više žali srpske nego hrvatske žrtve.

Kakve li zlosretne zbrke. Tadić je Josipoviću bio dobrodošao kao gost na svečanosti u povodu Dana državnosti, ali nakon što se oko toga zakačio s premijerkom, oprezno je ustuknuo i srbijanski predsjednik više mu nije dobar ni kao antifašistički sudrug u jednoj iznimno važnoj komemoraciji. Što ti je politika. Da su se tako ponašali antifašisti u, ako je dopušteno usporediti, bici na Neretvi, nitko od ranjenika ne bi preživio, a i polovica njih samih bi izginula.