Ljubo R. Weiss: Bahatost političara kao sudbina – o Sanaderu i „sanaderovštini“

Povezani članci

• PLUTAJUĆI IDENTITET
• Kolindina bosanska bespuća
• Da li vjerske zajednice znaju da je fašizam grijeh/haram?!
• Pravna država
• Bogić Bogićević: Nisu odustali od stvaranje velike Hrvatske i Srbije
• IBRAHIM PROHIĆ: PSIHOLOŠKI PRAKTIKUM 52.

Dogodilo se to prije oko četiri godine – u primljenoj  e-pošti našla se jedna „ljubazna“ poruka: „Zašto vi Weiss pišete negativno o predsjedniku HDZ-a i premijeru Ivi Sanaderu!? Kako vas nije sram što to radite?“ Poruka je bila potpisana sa „Petar Preradović“ i bilo je jasno da mi se nije javio pjesnik i austro-ugarski časnik i da se radi o anonimnom  prosvjedu zbog mojih kritičkih kolumni o Sanaderu, objavljenih na lokalnom portalu. Poruku je imala i elemente prijetnje, ali nisam je prijavio policiji. Ovih dana čuli smo: KRIV JE! Zbrojeno, po dvije optužnice – za posredovanje pri uzimanju kredita od Hypo banke, te za primanje mita prilikom prodaje INE, hrvatskog gospodarskog dragulja,  mađarskom MOL-u izrečena mu je kazna od 10 godina zatvora.

ZA LJUDE DOBRIH NERAVA

Napisao sam već u prethodnoj kolumni (tekst: „Kome Čačić i Milanović prodaju maglu??II, 15.11. 2012.), komentirajući prijenos ostavke na sve državne dužnosti Radimira Čačića:

„Ovaj aktualni tajming prijenosa zaista više neće biti za ljude slabih nerava – pohapšeni farmaceuti i istrage protiv čak 350 liječnika obiteljske medicine, pravomoćna presuda Čačiću iz Mađarske, pa pravomoćna presuda iz Haaga, pa prvostupanjska presuda Sanaderu… Gospođe i gospodo, tko će u to vrijeme išta suvislo raditi, osim se napajati tuđim nesrećama ili, konzekvencama kršenja zakona, ili i jedno i drugo?“

…Pomislit ćete da kao pravovremeni kritičar lika i djela Ive Sanadera, likujem. Ne, jer se držim one biblijske: „Ne raduj se pri padu neprijatelja svoga i neka ti ne zaigra srce kada posrće“.

Meni kao nezavisnom novinaru i nestranačkoj osobi više od dva desetljeća, svaki pojedinac na javnoj sceni, ili bolje, na političkoj pozornici, nije neprijatelj, nije to nitko od onih o kojima sam negativno pisao, a lista je podugačka. Mene su sve te osobe, zanimale , i zanimaju me, prije svega kao nositelji političke moći, kao simboli određenih politika, gdje je zaboravljeno čemu služi politika i tko je u našem društvu kome odgovoran – narod moćnicima, ili moćnici narodu? Posebno me zanima pitanje na koje nemam precizan odgovor: zašto velika većina građana jako kasno detektira izrazite negativce u javno – političkom prostoru???

VELIKA MOĆ – OPAKO ISKUŠENJE ZA POLITIČARE

Mala moć, malo iskušenje za političara, velika moć opako iskušenje za političara. I ovog trenutka zanima me više politički, nego pravni aspekt presude Sanaderu jer o pravnom aspektu govore pravnici. Pišem kao politolog i publicist– dakle, razmišljam kako se odlučivalo u vrijeme Sanadera,  koliko je on poštovao želje naroda, građana i nacionalni interes Hrvatske, ali i kako je u to vrijeme radila vlada s ministrima koji su mu bili desna i lijeva ruka, Sabor, što su i kako pisali mediji u Sanaderovo vrijeme, kako je djelovala Hrvatska demokratska zajednica od temeljnog ogranka do Središnjice i posebno Predsjedništva HDZ-a.  Imali  smo privid demokracije,  od 2003. do Sanaderove ostavke, 2009. imali smo paralelnu i zaklonjenu od javnosti, liniju odlučivanja koja je polazila i završavala kod našeg voljenog vođe, dragog Ive. I ta nepodnošljiva linija klimanja i povlađivanja dragom vođi nešto je što upućuje ne samo na odgovornost Sanadera, već na „sanaderovštinu“, sličnu kerumovštini, sličnu “čačizmu“ kojem smo još svjedoci. Nije od toga daleko i „tuđmanovština“ s načelom „tko je jamio, jamio je“! E nije jamio za sva vremena, nije!

ŠTO JE „SANADEROVŠTINA“?

Stoga ne vjerujem u priču NISMO ZNALI jer samo ljudi kratkog pamćenja mogu zaboraviti ponašanje Jadranke Kosor koja je govorila pred tisućama ljudi DRAGI IVO,  KUD IVO, TUD I JA, samo ljudi skloni konfabuliranju mogu zaboraviti nedemokratsko prenošenje vlasti, nakon ostavke „dragog vođe“ na Jadranku Kosor, gdje je to Ivan Jarnjak izveo „maestralno“, po uzoru na kongrese Saveza komunista ili ruskih partijaca u vrijeme Staljina! I najvažnije – praviti se danas mogu Englezima i naivcima samo oni koji podcjenjuju volju i želje naroda, kao i opći interes te dar zapažanja naroda! Priča o „sanaderovštini“ je zapravo priča o zaigranoj pseudoeliti koja od 1991. godine, napišimo to otvoreno, potkrada vlastiti, hrvatski narod, većinu građana „lijepe naše“. „Sanaderovština“ je i strančarenje gdje se višestranački sustav zloupotrebljava, koji ne podrazumijeva takmičenje stranaka po rezultatima u korist boljeg standarda većine građana, već, nažalost,  u korist mojih, vaših džepova ili moje najbliže svojte,  očeva, netjaka, kumova…Stav da članovi pobjedničke stranke, neovisno o sposobnostima  ljudi, njihovom znanju i profesionalnosti dijele plijen, poguban je za višestranački sustav i društvo. Znanje je moć, shvatili su mnogi u svijetu, zašto to ne možemo shvatiti i mi, u ovoj lijepoj Hrvatskoj, ukupan hrvatski narod?  

Ogromno društveno bogatstvo stvarano kroz Brozova vremena tako je došlo u ruke i onima koji su prije svega podobni, a to znači poslušni, ljudi bez svojstava, sposobni zgrtati i uzimati, ne od države, već od sugrađana, radnika, seljaka, potplaćene i šutljive inteligencije. U takvim okolnostima „sanaderovština“ je bilo plodno tlo za umrežavanje manjih ili većih miševa koji su dijelili sir držeći se načela „vrana vrani oči ne vadi“. Vidjeli su to ljudi, kao što vide i danas, ali znalo se da kritičarima prijeti odbacivanje, sve do osvete. Gdje su danas zviždači, gdje su hrabri novinari koji su se bavili istraživačkim novinarstvom i prije istraga Mladena Bajića, primjerice „feralovci“, koji su pisali o mitu, korupciji, nepotizmu, ratnim zločinima, posebno o neučinkovitosti pravosuđa koje je počelo se mijenjati tek u fazi priprema za ulazak u EU. „Sanaderovštinom“ držim i  razmišljanja još uvijek mnogih  da se ne isplati učiti i raditi i da se do ciljeva može doći traženjem rupa u zakonima, zaobilaženjem moralnih i etičkih pravila i zapovijedi koja nisu slučajno zapisana u Bibliji. „Sanaderovštinom“ držim i činjenicu da se u velikoj većini vode istrage i sudi nekome tek kada je politički mrtav, a ne neposredno nakon učinjenog (ne)djela..  Pad morala, licemjerstvo, svakojake opačine postale su zamalo normalne, a mi kritičari takvog stanja umalo proglašavani čudacima, da ne kažem, luđacima. Na kraju: društvena apatija, inertnost, spavanje, bijeg u alkohol, drogu, kocku,  nezainteresiranost za opće, javne poslove, želja da umjesto nas netko drugi misli i odlučuje, želja da nas se pusti na miru. Nema bezgrešnih, svatko od nas ima bar jedan porok – tu naravno, ni sebe ne izdvajam – ali jahati u pogrešnom smjeru, znači nikada ne doći do cilja.

Sanader se nepravomoćnom presudom obvezuje da vrati pokradeno, ali što će biti s onima koji su također omastili brk do te mjere da danas nemamo u proračunu dovoljno za mirovine, zdravstvo, obrazovanje pa čak ni dovoljno za policiju i vojsku?? Zakon o porezu na nekretnine bio bi posve nepotreban da se iz Hrvatske tajnim i javnim kanalima nije odlijevao profit pseudoelite, i da jedan dio njih, od ratnih profitera do „spretnih i snalažljivih“ tipa Luke Rajića, nije već našao u inozemstvima i sa zluradošću promatra ovu našu pravnu, političku i društvenu agoniju.

Presuda Sanaderu za mene još nije presuda i „sanaderovštini“, zvijeri koja guta rad, znanje, strpljenje, poštenje i ponos ljudi. Presuda je znak da nitko ne može biti iznad zakona, da nema nedodirljivih i da je korupcija zlo koje nema samo jednu političku boju (mada je HDZ od 21 godine 17 godina na vlasti u državi), već ima važnu nijansu sive: kralo se naveliko, počinitelji nezakonitosti ne smiju spavati nekažnjeno, njihovo nezakonito bogaćenje, njihovi kvadrati vila, dvorci, vikendice koje nisu drvene, već obložene mramorom, apartmani, najskuplje jahte i  najluđi automobili, putovanja oko svijeta, njihove bogate kolekcije slika, satova, napoleondora… moraju imati jasno porijeklo, i najbolje, u čistoj zaradi gdje je Bogu dano Božje a Caru carevo, u znanju,  kreativnosti, talentu, ukratko, sposobnosti da se zaradi za sebe, ali i za zadnjeg hrvatskog prosjaka ili kopača po kontejnerima.

KAKO MOŽE HRVATSKA IZ DUŽNIČKOG ROPSTVA?

Ne može se živjeti od nezarađenog, niti samo na dug:  iduće godine Hrvatska na ime ranijih zaduživanja ima vratiti bankama u svijetu 4, 1 milijardu eura! Ne kuna, nego eura! „Sanaderovština“ nas nije  naučila realno rasuđivati, i nije nas  poučila demokraciji i mnogočemu drugom i zato ponavljamo razred! Dužničko ropstvo i bahatost političara ne smiju biti hrvatska sudbina!

U mladosti nisam baš razumio religiju i religiozne ljude. Moja časna i poštena sada nažalost, stjecajem okolnosti, bivša žena, prakticirajuća katolkinja, usmjerila me prema Bibliji. Što sam stariji, to sam religiozniji pa rado posegnem za starim svetim knjigama. Evo, u jednoj takvoj (Talmud) stoji i ova mudrost:  „Pazi na tri stvari, pa nećeš stići do prijestupa: Znaj odakle si došao i kamo ideš i pred kim treba u budućnosti položiti račun. Odakle si došao – iz smrdljive kapi, i kamo ideš – u mjesto praha, crva i kukaca, a pred kim u budućnosti treba da položiš račun – pred kraljem nad kraljevima, Svetim, neka je blagoslovljen!“

Da zaključim: ne zalažem se za socijalističku uravnilovku, siromaštvo ili nasilno ujednačavanje prihoda i imetaka, ali zalažem se za model ekonomije i političkog odlučivanja gdje će hrvatski interes i interes društva biti iznad pukog egoizma i deklarativnog domoljublja.

Što god mi mislili o Oluji, štogod mislili o ratu 1991.- 1995., što god mislili o SDP-eu,  HDZ-eu, Laburistima, HNS-u, HSS-u, lokalnim strankama, što god mislili o Srbima, Bošnjacima, Mađarima, Česima, Albancima, Romima, Nijemcima, Židovima.., koliko god bili razočarani i lošim osobnim iskustvima i ne vjerovali u pravdu i pravednost, na  nama je, da shvatimo da nam ne mogu biti krivi uvijek neki drugi, da tegoban život i podnošenje bahatih političara nije hrvatska sudbina! Obavimo duhovnu i materijalnu inventuru i vodimo računa o riječima koje  su izrečene na trgu Bana Jelačića u Zagrebu:

   Okrenimo se budućnosti, zajedno!

(26. 11. 2012,)