Krtičnjak

Izdvajamo

• Da, Plenković je obustavio topovsku paljbu na Pantovčak, ali je ovlastio ministrante u svojoj Vladi da opale još poneki plotun prema Milanoviću, čega su se oni revno prihvatili, a najviše šef diplomacije Gordan Grlić Radman, valjda najminijaturnija ptica rugalica koje se mogao sjetiti, koji odbija eksplicitno zadane dužnosti koje ima prema šefu države u obavljanju vanjskopolitičkih dužnosti. A čak je dodirnuo nosom i blatno dno državne subordinacije, nabacujući Milanoviću da je veći Hrvat i katolik od njega, iako premijer, koliko god i sam bio spreman lupnuti ovo i ono, nije nikada istaknuo kandidaturu ni za prvo ni za drugo. Dragi bože, imali smo dosad, pogotovo u prijašnjoj državi, šefove diplomacije čije je ime zvučalo u svijetu. A sada smo spali na ptića koji bolje da ne otvara kljun jer iz njega često, prečesto izađe nešto čega se moraš sramiti.

Povezani članci

• Ladislav Babić: Jednoga dana…
• Basara: U zemlji meda, mleka i aflatoksina
• Kninska lekcija iz domoljublja
• ONO, KAD SI ZVIJEZDA
• Ivo Anić: Što je još ostalo u Hrvatskoj za prodaju?
• UTOPIJA I HISTERIJA

A, pokoj joj duši, Herceg-Bosna pada u drugi plan, spušta se zastor i nad Oltarom domovine, a možda dočekamo i da dođe kraj pseudopatriotskim i pseudokatoličkim igrokazima u Kninu i Vukovaru. Napravili su dovoljno štete, više, hvala na pitanju, nije potrebno.

Nema tu sreće. Hrvatska politička i stranačka scena, ako nešto tako u ozbiljnom smislu još uopće postoji, pretvorila se u krtičnjak u kojem svatko ili gotovo svatko buši ostale optužbama za najgora zlodjela. Ima tu svega, od otvorenih insinuacija da su izdajice nacionalnih interesa, da čak etnički i ne pripadaju slavnom hrvatskom nacionalnom korpusu, do smiješno-tužnih rugalica da su kljakavci koji se ruše na temperaturama iznad tridesetak stupnjeva. I dobro, želimo svu sreću ovim našim krticama u međusobnom proždiranju, što uključuje i krtičnjake koji posljednjih godina urušavaju iznutra najveće političke stranke, posebno SDP, a ima jasnih indicija da bi se to uskoro moglo dogoditi i HDZ-u. Ali tu je jedan ozbiljan problem. Ako se krtičnjaci budu nekontrolirano širili, ispod zemlje ostaje prijeteća praznina koja bi mogla završiti potresnim slijeganjem tla ili njegovim urušavanjem, a tu prazninu može ispuniti samo politika, jer je to naprosto njen posao, koliko god ga ona, kao u našem slučaju, loše ili čak štetočinski obavljala.

I zato nije nikakvo iznenađenje da se sve oči okreću prema novoj stranci Možemo!, bez sumnje najvažnijoj, uz HDZ i SDP, koja se pojavila u ovih tri desetljeća hrvatskog višestranaštva. Tomaševićeva stranka vrlo je robusno preuzela komandu nad hrvatskom metropolom, čak robusnije nego što se očekivalo, pa upravo traju grlate rasprave je li pritom poštovala zakone ili nije. Ali pustimo to. Te rasprave tek su na početku i ima vremena da se vidi što je tu zapravo na stvari. Nešto drugo je tu važnije, a vidljivo je već na prvi pogled. Jeste li, recimo, primijetili da se svađalačko-rugalački krtičnjak, koji je dominirao do prije nekoliko dana, donekle smirio, što neću otprve pripisati pojavi nove Tomaševićeve stranke, ali nema razloga ni da se to otpiše kao nešto nevažno. Tema spašavanja Zagreba, koja uveliko diktira i temu spašavanja Hrvatske, naprosto je zauzela mjesto koje joj odavno pripada. Dakle, Možemo! je nametnuo novi politički diskurs, u kojem je smiješno ili i groteskno da Andrej Plenković inzistira na tome da Knin ostane prvostolnica slavljenja oslobođenja zemlje, kao da ga je on osobno otrgao iz ralja srpskih pobunjenika. I zaista, čovjek je, barem zasad, to prestao raditi, kao što je i Milanović stišao nekontroliranu retoriku po kojoj je ispadalo da je na Zrinjevcu on bio najpametniji, glavni akter diplomatske bitke za osamostaljenje zemlje.

Ali polako, ovo još ne znači da je spomenuti krtičnjak u podzemlju hrvatske politike prestao s radovima. Uostalom, bušenje masne ilovače ni dosad nije imalo nikakvog smisla. Što, uvjeren sam, znaju i glavni akteri ove priče, ali time naprosto prikrivaju da ni za što drugo nisu sposobni. I zato polako gledamo povlačenje kočnice čemu su pribjegle obje strane. Da, Plenković je obustavio topovsku paljbu na Pantovčak, ali je ovlastio ministrante u svojoj Vladi da opale još poneki plotun prema Milanoviću, čega su se oni revno prihvatili, a najviše šef diplomacije Gordan Grlić Radman, valjda najminijaturnija ptica rugalica koje se mogao sjetiti, koji odbija eksplicitno zadane dužnosti koje ima prema šefu države u obavljanju vanjskopolitičkih dužnosti. A čak je dodirnuo nosom i blatno dno državne subordinacije, nabacujući Milanoviću da je veći Hrvat i katolik od njega, iako premijer, koliko god i sam bio spreman lupnuti ovo i ono, nije nikada istaknuo kandidaturu ni za prvo ni za drugo. Dragi bože, imali smo dosad, pogotovo u prijašnjoj državi, šefove diplomacije čije je ime zvučalo u svijetu. A sada smo spali na ptića koji bolje da ne otvara kljun jer iz njega često, prečesto izađe nešto čega se moraš sramiti.

Branim li time Milanovića? Ne, čak bih mogao reći da on ništa bolje od ove grlate, iako minijaturne ptice rugalice nije ni zaslužio. Tako se praktički istodobno upustio u bučnu kampanju da je u neki rubno važni dokument NATO-a ubacio odrednice o Daytonu i konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, kao da ih je on osobno unio u bh-Ustav. Vjerojatno su u Bruxellesu zakolutali očima jer oni su, a ne hrvatski premijer, autori tih odredbi. Ipak, ili baš zato, prihvatili su te zahtjeve, valjda držeći se one “hajde, neka ti bude kada si već navalio”. Ali Milanović nije navalio bez veze, nego je to dio sračunatog i dulje pripremanog plana. On se već dulje nastoji predstaviti kao glavni zaštitnik hrvatskih interesa u BiH, vjerojatno čak preuzeti ulogu Tuđmana u toj nesretnoj priči, iako nema nikoga tko je kao prvi hrvatski predsjednik upropastio sudbinu Hrvata u BiH. A od Milanovića nije čuti ni riječce što bi on tu promijenio nabolje, bojim se prije nagore. Cilj je očito približiti se i sljubiti s desnicom, kojoj treba pokazati da Pantovčak bolje brani hrvatske interese u BiH od Banskih dvora, što mu uveliko i uspijeva, o čemu jasno govore aplauzi koji mu dolaze i iz redova zaluđenih tuđmanovaca, koliko god bilo jasno da su oni odavno izgubljeni u prostoru i vremenu.

I eto, zato je toliko važno što je Možemo! unijelo novi politički leksik koji je, barem na trenutak, utišao mrzilački krtičnjak na koji se svela hrvatska politika. Da, istina je da BiH, pa i Hrvati u njoj propadaju i bliže se možda ambisu još gorih scenarija. Ali istina je da propadaju i Hrvatska i njena metropola Zagreb, a dosad se nije pojavio nitko tko bi jasno kao Možemo! artikulirao da ne može biti da je prvo važnije od drugoga. I zato sada gledamo tihu revoluciju u hrvatskom političkom rječniku, u kojem građanski odgoj u školama postaje nešto važno, važno je i očuvanje Gredelja, pa i Paromlina. A, pokoj joj duši, Herceg-Bosna pada u drugi plan, spušta se zastor i nad Oltarom domovine, a možda dočekamo i da dođe kraj pseudopatriotskim i pseudokatoličkim igrokazima u Kninu i Vukovaru. Napravili su dovoljno štete, više, hvala na pitanju, nije potrebno. Ali polako, sve su to još samo prvi žmirkavi signali mogućih promjena, a ne semaforski zadani putokazi – za ovo drugo tek se treba izboriti. No činjenica je da je Tomaševićev Možemo! povukao prvi potez u razmontiranju jednog čudovišnog slogana koji je, sjetit ćete se, glasio “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. A onda je rugalačkim povijesnim obratom sve ispalo upravo obratno.

Ovakvu Hrvatsku uopće ne treba spašavati, naprotiv, trebalo bi je dati svakome koji ju je spreman platiti bačvom-dvije boljeg vina, ali bi trebalo držati kao malo vode na dlanu one koji uporno tvrde da je mogu napraviti boljom, štoviše, da to nije umijeće kojem ne bismo bili dorasli. Tomaševićev Možemo! baš to govori, i to dovoljno uvjerljivo da se moraju pojaviti nepobitni dokazi da – ipak ne možemo.

Novosti