Koga svećenik proglašava neljudima?

Povezani članci

• Razglednica iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne
• Štiti li ministar huligane u loži?
• Pravda za ustaše
• HDZ nastavljaja da radi na rasističkoj i neoustaškoj platformi
• Bošnjačka akademija na stazama Srpske akademije nauka i umetnosti
• Tomislav Marković ima plan za oslobođenje Kosova: As Tears Go By

Ne protive se ljudi izgradnji crkve, nego Mrzitelj Božji. Ta plemenita kršćanska poruka zasvijetlila je poput onih stotina i stotina blagoslovljenih svijeća u mrklome mraku parka na Trnjanskoj Savici, gdje se u noći blaženoga Alojzija održalo molitveno bdijenje.

Bdjelo se tog 3. listopada i molilo za više nakana – za hrvatski narod, za proglašenje Alojzija Stepinca svetim, ali i da sve prođe u redu po pitanju izgradnje crkve na toj lokaciji. Pa se u bdijenju i molitvi došlo i do senzacionalne teološke spoznaje. Do spoznaje koja ruši antropološke zablude po kojima su se ona čudna stvorenja, što se već godinama protive izgradnji blaženikova hrama na četvrtini površine kvartovskoga parka, smatrala ljudskim bićima.

Jer da su to ljudi, kao što nisu, onda ne bi krali Bogu dane suprotstavljajući se volji Božjoj da crkva blaženog Alojzija s 45 metara visokim zvonikom izraste baš tu gdje su njihova stabla pustila svoje pogansko korijenje.

Da su to ljudi, kao što nisu, tada ne bi na transparentima ispisivali »I Isus bi htio park!« i slične bogohulne poruke. Ne bi izgradnju Božje kuće među svojim jebenim socijalističkim neboderima nazivali »prljavom igrom na dječjem igralištu«.

Ne bi iznosili sumanute prijedloge da se crkva – umjesto tamo gdje je predviđena Božjim urbanističkim planom – podigne na nekoj alternativnoj lokaciji, tristotinjak metara dalje od parka, na zapuštenim parcelama u gospodarskoj i poslovno-stambenoj zoni.

Ne bi pisali peticije protiv »otimačine javnog prostora od građana«. I ne bi čestitoga zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i još čestitiju Zagrebačku nadbiskupiju optuživali za sumnjive gruntovne transakcije.

Da su to ljudi, kao što nisu, sami bi posjekli stabla u parku i iskopali temelje za crkvu. I tražili bi da zvonik bude visok barem 90 metara, a ne ovih patuljastih 45. I ne bi se unaprijed mrgodili što će se crkvena zvona oglašavati svaki sat, nego bi zahtijevali da im njihova zvonjava razgaljuje duše svakih 15 minuta.

Eh, da su to ljudi, kao što nisu, zar bi dobrodušnog isusovca i omiljenog studentskog duhovnika, patera Ivana Iku Mandurića, natjerali da im poruči kako nitko od njih koji se bune protiv izgradnje župne crkve bl. Alojzija Stepinca nije čovjek nego Mrzitelj Božji?!

A pater Ivan Ike Mandurić zna što govori. I kada kaže tko je čovjek a tko nije. I kada ljudima, koji to jesu, putem Facebooka prenosi poruke svojega FB-frienda Gospodina Boga.

»Volja Božja hoće da se crkva ovog mučenika gradi novim mučeništvom. Ono je najplodonosnije sjeme novih kršćana. Upravo to je potrebno ovoj župi, komunizmom tako ranjenoj«, napisao je pater Ike u pozivu na molitveno bdijenje u parku.

Samo će se sitničavi neljudi drznuti da primijete kako je Župa blaženog Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici osnovana gotovo čitavo desetljeće nakon što je ovom zemljom zavladala blažena i antikomunistička Hrvatska demokratska zajednica. I samo će sitničavi nečovjek – vođen svojom neljudskom i bogomrziteljskom logikom – postaviti neumjesno i nepristojno pitanje: koji je to onda jebeni komunizam uspio tako izranjavati župu stvorenu Božjom voljom i dekretom zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića od 10. veljače 1999. godine?

Baš kao što će samo nečovjek uočiti duhovnu vezu između Mandurićeva proglašavanja trnjanskih prosvjednika neljudima i komentara objavljenog jutro nakon molitvenog bdijenja na jednom katoličkom portalu. A u tom je komentaru neki smjerni kršćanin sebi uzeo za pravo da sudionice zagrebačkog skupa solidarnosti s tisućama Poljakinja koje su ovog ponedjeljka prosvjedovale protiv uvođenja još rigidnijeg zakona o pobačaju od postojećeg, proglasi ne-ženama, napisavši kako to »nisu žene i majke u pravom smislu te riječi«, nego – »mrziteljice života i najmanjih, nemoćne dječice«.

Nečovjek se neće suspregnuti a da tim povodom ne spomene i Vanju Gulam, koordinatoricu molitvene inicijative »40 dana za život« u Šibensko-kninskoj županiji, koja je izjavila kako podržava »poljski prijedlog da se silovanim ženama i djevojčicama pobačaj zabrani«. Jer ona je, eto, »svakako za život, pa čak i ako se radi o maloljetnim curama«, budući da »sigurno postoje ustanove koje će majci i djetetu pružiti skrb«.

Zgranuti nečovjek će se na koncu zapitati i koliko je daleko dan kada će neki militantni pro-life aktivist javno pozvati na silovanje žena i djevojčica pod izlikom provođenja Božje volje i u cilju organiziranog demografskog oporavka nacije. Jer taj neljudski stvor, budalast kakav već jest, ne vidi da je taj dan već svanuo.

novilist.hr