Kemal Ataturk, Josip Broz i jedna bista

Izdvajamo

• Za razliku od velikog turskog naroda koji se i danas odužuje i prisjeća svog modernog utemeljitelja, naš brojčano mali hrvatski narod, da li samo brojčano mali (?), kao da se ne može nositi sa veličinom Josipa Broza, veličinom koja je u nesrazmjeru sa značenjem i utjecajem u svjetskoj povijesti i samog naroda iz kojeg je potekao. Jer, nesumnjivo je da je značaj Tita veći od značaja zemlje koju je vodio. Nije li i to jedan od razloga svojevrsnog „lutanja“ i nepronalaženja mjesta  u historiji svoga naroda, pogotovo kada mu mjesto u povijesti pronalaze i određuju političari koji su beskrajno beznačajniji od zemlje koju predstavljaju.

Povezani članci

• Sraman odnos sarajevskog univerziteta prema prof. Zdravku Grebi: JA SAM REKTOR ŠKRIJELJ, ŠTA ĆE GREBO
• “MAMA OD MAHIR”
• DA SE NE LAŽEMO: U Bosni i Hercegovini odavno funkcionišu tri entiteta, poznate su granice i nadležnosti
• SUPER SPORT KATEDRALA
• SBN – stranka bezopasnih namjera
• Izdaja, laži i prevare

Velike i pametne nacije, pa bile one i brojčano male, uzimaju i koriste iz svoje povijesti sve što im može biti od koristi u pozicioniranju na svjetskoj političkoj sceni. Josip Broz je svoje mjesto u svjetskoj povijesti i politici osigurao, o tome su sve već kazali njegovi suvremenici svrstavajući ga među najveće ličnosti 20-tog stoljeća. Pitanje postavljanja ili nepostavljanja jedne biste na to sigurno neće i ne može utjecati, ali će u svakom slučaju pokazati da li smo na posljednjim izborima izabrali državnika ili tek jednog u nizu predsjednika Republike Hrvatske.          

„Od danas nosiš ime Kemal“, obznanio je profesor matematike mladom učeniku ostavši zadivljen njegovim znanjem koje je bilo besprijekorno, baš kao i novo ime koje će od tada ponijeti označavajući na turskom jeziku savršenost – Kemal.

Kemal Ataturk (1881.-1938.), turski narodni vođa, general, političar i državnik, učinio je toliko velikih stvari za svoj narod i zemlju da se i danas u svim krajevima Turske susrećete ne samo sa njegovim portretima i spomenicima, već i sa opipljivim svjedočanstvima veličine njegovih reformi koje su jednu zaostalu feudalnu monarhiju pretvorili u suvremenu građansku sredinu ugodnu za život, kakva je nesumnjivo, moderna Turska.

Nakon grčko-turskog rata koji je okončan 1922. godine u korist turske vojske koju je pobjedonosno vodio Kemal Ataturk, utvrđene su današnje granice Turske. Isto tako, ukida se sultanat, te se 28.10.1923. godine proglašava Republika Turska, čiji je prvi predsjednik Kemal Ataturk. Proeuropski orijentiran provodi brojne reforme, od agrarne do uvođenja ravnopravnosti svih građana, radi na sekularizaciji turskog društva odvajajući crkvu od države, uvodi latinicu, glavni grad umjesto Istanbula premješta u središte zemlje u Ankaru, te zabranjuje nošenje fesa i donosi šešir, Europu u tursko društvo.

Veliki turski narod se znao odužiti zaslužnom reformatoru, čovjeku koji je značajno modernizirao život turskih ljudi te 1934. godine kada se u Tursku uvode prezimena, on dobija odlukom skupštine prezime Ataturk – otac Turaka.

Na Balkanu, na području bivše Jugoslavije, jedan će drugi reformator, vojskovođa, revolucionar, političar i državnik Josip Broz učiniti, kako za hrvatski tako i za ostale južnoslavenske narode, mnoge dobre stvari koje će ljudima ovih prostora unaprijediti, poboljšati i učiniti kvalitetnijim njihove živote. U velikom svjetskom sukobu II. svjetskog rata oslobodit će zemlju od fašističkih osvajača i njihovih domaćih suradnika, ukinuti će Kraljevinu i proglasiti Republiku, utvrditi ne samo granice Jugoslavije već i granice šest federalnih jedinica, republika unutar Jugoslavije. Tako Hrvati prvi put u suvremenoj povijesti postaju subjekt politike, dobijaju priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini, postaju „republikanski“ narod ustoličenjem Federalne države Hrvatske u Topuskom 9.5.1944. godine, te ucrtavaju i svoje državne granice unutar zajednice sa ostalim južnoslavenskim narodima u Jugoslaviji.

Hrvati dakle, zahvaljujući Josipu Brozu i njegovom patriotskom partizanskom pokretu dobijaju Republiku i hrvatske državne granice po prvi put u povijesti. Ono što je, dakle, Kemal Ataturk učinio za Turke, to je Josip Broz učinio za Hrvate. Franjo će Tuđman pola stoljeća kasnije osamostaliti ono što je Josip Broz stvorio, a hrvatski branitelji će obraniti granice koje je Tito uspostavio. I sam Franjo Tuđman će često isticati zasluge Josipa Broza kao vođe antifašističkog pokreta u II. svjetskom ratu kojem je i sam pripadao.

Kao što je Ataturk reformirao Tursku, tako će i Josip Broz reformirati Jugoslaviju i Hrvatsku. Od zaostale zemlje sa 90% seljačkog stanovništva, ulaganjem u prosvjetu i znanje, izniknuti će visoko industrijalizirana zemlja inženjera i strojara sa visokoobrazovanim stanovništvom profesora i doktora. U toj i takvoj Jugoslaviji Hrvatska će biti industrijski najrazvijenija, relativno gledajući među deset najindustrijaliziranijih zemalja svijeta. Grade se škole i bolnice, ceste i željezničke pruge. Izgradnjom Jadranske magistrale početkom šezdesetih godina putovanje od Splita do Dubrovnika se sa 12 sati skraćuje na 4 sata. Podižu se hoteli, cvate turizam. Grade se stanovi i dijele radnicima tako da imamo jedinstvenu pojavu u svijetu, doktori i profesori žive u istim zgradama i ulazima sa radnicima i blagajnicama. Radnici upravljaju poduzećima, dobijaju 13-tu plaću, ljetuju u odmaralištima duž jadranske obale. Josip Broz je političar svjetskog renomea, američki predsjednici kažu da nikada važne odluke nisu donosili bez konzultacija sa tim gigantom svjetske politike, jednom od najvećih ličnosti 20-tog stoljeća. Slovi za najvećeg mirotvorca svijeta, za jedan glas mu izmiče Nobelova nagrada za mir, a papa Pavle VI. ga u Vatikanu dočekuje riječima „Počašćeni smo Vašim posjetom!“.

Za razliku od velikog turskog naroda koji se i danas odužuje i prisjeća svog modernog utemeljitelja, naš brojčano mali hrvatski narod, da li samo brojčano mali (?), kao da se ne može nositi sa veličinom Josipa Broza, veličinom koja je u nesrazmjeru sa značenjem i utjecajem u svjetskoj povijesti i samog naroda iz kojeg je potekao. Jer, nesumnjivo je da je značaj Tita veći od značaja zemlje koju je vodio. Nije li i to jedan od razloga svojevrsnog „lutanja“ i nepronalaženja mjesta  u historiji svoga naroda, pogotovo kada mu mjesto u povijesti pronalaze i određuju političari koji su beskrajno beznačajniji od zemlje koju predstavljaju.

Velike i pametne nacije, pa bile one i brojčano male, uzimaju i koriste iz svoje povijesti sve što im može biti od koristi u pozicioniranju na svjetskoj političkoj sceni. Josip Broz je svoje mjesto u svjetskoj povijesti i politici osigurao, o tome su sve već kazali njegovi suvremenici svrstavajući ga među najveće ličnosti 20-tog stoljeća. Pitanje postavljanja ili nepostavljanja jedne biste na to sigurno neće i ne može utjecati, ali će u svakom slučaju pokazati da li smo na posljednjim izborima izabrali državnika ili tek jednog u nizu predsjednika Republike Hrvatske.