ENG
Tko se mača laća, sam od njega pogiba. Ova banalna izreka, izrečena ovih dana, najbolje opisuje situaciju u kojoj se našao Tomislav Karamarko. I to zato što je i sama ta situacija banalna. Ne, naravno, zato što su banalne konzekvence njegove politike, naprotiv, ekstremno su opasne. Nego zato što je banalna – ili istodobno banalna i opasna, što bi rekla Hannah Arendt – njegova nesposobnost da shvati kakve demone pušta iz boce. Prvi put je ‘mač’ spomenut u vezi optužbi Josipa Manolića da je Karamarko bio suradnik Udbe, pri čemu napasno forsiranje šefa HDZ-a da se provede lustracija sliči na harakiri koju god oštricu mača da okreneš. Ako je stvarno bio suradnik Udbe, onda je napravio notornu glupost, jer je svojim protivnicima sam pokazao mjesto gdje će ga zatući i pokopati. Ali glupo je i ako bi se pokazalo da je Manolićeva optužba samo blef starog premazanca, jer bi se tada lustracija ukazala kao nepregledno more zapaljivih, ali neprovjerljivih spekulacija i manipulacija. A to bi ona uz sadašnje jadno stanje hrvatske pravne države sasvim sigurno i bila.
Drugi se put spomenuti ‘mač’ zario u trbuh onoga tko je za njim posegnuo, Karamarka, onda kada su objavljene najnovije ankete popularnosti političkih strana i njihovih koalicija. Poslije punih godinu dana Milanovićeva ‘Kukuriku koalicija’ pretekla je Karamarkovu ‘Domoljubnu koaliciju’, a i SDP sada zaostaje za HDZ-om samo za jedan pedalj. Već mu puše za vrat. Ovakvi rezultati, ako i nisu nikakva garancija da će liberalna ljevica pobijediti na izborima, ipak presavijaju na pola dosadašnju sliku političke scene Hrvatske. Dosad je Karamarko odlično uštimanim partijskim partvišem, kojem ništa ne može promaći, pokupio sve što diše desno u Hrvatskoj, i u to udjenuo dva dekorativna ornamentića s centra, HSS i HSLS. Ali to više nije dovoljno za prednost u anketama. Naprotiv, ona je prešla na stranu kukurikavaca, među kojima sve toliko škripi da je donedavno čak izgledalo da će se rasuti, ali to sada, naravno, više ne dolazi u obzir. Jednostavno, pokazalo se da Karamarkovo izmišljanje jugokomunističkih aveti više ne djeluje mobilizacijski, nego rastjerujuće, a mobiliziraju se i okupljaju baš oni koji su bili predmet tih halucinacija.
To budi neke nade. Ova zemlja jeste preplavljena idiotlucima kukastih križeva, rogatih uova i Srbima na vrbama. Ali tko god mislio da se to može pumpati unedogled, a Karamarkova je stranka evidentno među njima, ili prva među njima, sada mora kusati posljedice kratkovidnog poigravanja s barutom uličnih strasti. Koliko god se jedva išta čitalo, u Hrvatskoj se danas valjda ipak, barem za nijansu, više čita ‘Moja borba’ Karla Ovea Knausgaarda nego ‘Moja borba’ Adolfa Hitlera. I mada puna dva desetljeća poslije rata to ne izgledalo previše slavno, samo ćoravi na oba oka ne vide tu prirodnu povijesnu transformaciju i pokušavaju je zaustaviti. Glavni ćoravac je, treba li o tome debatirati, Karamarko, koji je pokrenuo dosad neviđen verbalni građanski rat, zasluživši da bude njegova glavna i, ako bog da, jedina žrtva. A sve zato što pokušava nadmašiti Tuđmana. Ovaj je, naime, prema dosad važećem narativu u HDZ-u stvorio hrvatsku državu, ali to za Karamarka više ne vrijedi. On bi je stvarao ponovno. I to stvarao uvijek iznova, jer svrha i nije ostvariti taj konačni cilj, nego naciju držati u permanentnom izvanrednom stanju da se do tog nedohvatljivog mitološkog odredišta dođe.
Ukratko, sadašnji šef HDZ-a ima ozbiljnih problema s utemeljiteljem stranke, tim više što poništava njegovu osnovnu državotvornu ideju, a to je pomirba desnice s ljevicom i obratno. I tako sada gledamo kako to pokušava iskoristiti Zoran Milanović i oteti učitelja Tuđmana neposlušnom učeniku Karamarku. Raspričao se on o prvom hrvatskom predsjedniku toliko kao da ne može bez njega početi nijedan novi dan, a u paru s Radićem i Titom smatra ga i ocem hrvatskog političkog i državnog subjektiviteta. Naravno da je to padanje u bezizlazni povijesni pasatizam, jer Tuđman više naprosto ne stanuje u ovom vremenu. On je imao relativno uspješan recept za stvaranje nove države, kakva god bila, ali nije imao nikakvih ideja kako da ona funkcionira kao moderna, socijalno, etnički, kulturno i drukčije složena država. A baš to Hrvatskoj danas nasušno treba.
Osim toga, Milanović je na putu da ponovi grešku Ive Josipovića i zapusti svoje biračko tijelo, koje se isprepadano HDZ-ovim radikalizmom prvi put poslije dugog vremena počelo okupljati. Odabrao je stari cilj da se približi biračima centra, iako je neizvjesno što tu može postići, i biračima desnice, iako je izvjesno da tu ne može ništa postići. Sve ovo posebno je važno jer nakon najnovijeg homogeniziranja na ljevici može doći i do novog homogeniziranja na desnici. Zapravo se to možda već događa poslije ove posljednje provale napetosti između Hrvatske i Srbije oko Stepinca i najave Beograda i Banjaluke da će odsad i oni obilježavati ‘Oluju’, ali kao dan sjećanja na protjerane Srbe. Još će se vidjeti kuda će to odvesti, ali u slučaju eskalacije najveći dobitnik s hrvatske strane bit će Karamarko. Novi ciklus srpsko-hrvatske mržnje ponovno bi napuhao mlohava jedra HDZ-a, koji bi u već tradicionalnom ispomaganju hrvatskog i srpskog nacionalizma mogao naći spas za sadašnju stagnaciju. Aspiracije nisu jednostrane. I u Beogradu, gdje ho-ruk reforme Aleksandra Vučića ne daju ploda, vjerojatno priželjkuju da u Zagrebu dobiju mišićavog suparnika koji će rabijatnije zastupati nacionalne stavove. Tako bi i ondje mogli uzvratiti istom mjerom i dobiti ispušni ventil za kućne probleme.
Ovim dobivamo i objašnjenje za, čak i za ovdašnje prilike, neviđenu plitkoću ove Bg-Zg svađe. Aleksandar Vulin je u Jadovnu gromovito napao namjeru da se Stepinca proglasi svetim, u čemu je, istinabog, sasvim u pravu. Ali kao da, jadan ne bio, ne dolazi iz zemlje koja je upravo rehabilitirala Dražu Mihailovića, zemlje koja je, uostalom, također kanonizirala neke izrazito sporne crkvene glavešine (Nikolaj Velimirović, Justin Popović). S druge strane, na Kaptolu i još nekim hrvatskim adresama odjednom u Stepincu vide velikog protivnika ustaša, iako im je do toga kao do pišljivog boba. Nije za njih Stepinac svet zato što se suprotstavljao ustašama, nego komunistima. Ali zbog ovih optužbi iz Beograda evo ti sada i naših popova u ulozi antifašista-pripravnika, koja im stoji kao kravi sedlo. Isto gledamo i u Srbiji, tako da sve vrvi od zakrabuljenih ustaša i četnika, koji se navodno grizu do kostiju. Ali, zapravo, kao i obično, pušu u isti rog.
