ENG
Karamarko programira Hrvatsku s jurišnim odredima što mlate građane koji se usude misliti drugačije
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Muk većine kazališnih ravnatelja po pitanju onoga što je predsjednik HDZ-a izgovorio o riječkom HNK-u znakovit je. Pretpostavljam da su dobro razumjeli poruku i da znaju što im je raditi da bi zadržali svoje fotelje
Povezani članci
U svom radu nikad nisam pristajao na političke pritiske – od splitskih “Bakhi” do danas. Logično je da na taj način radim i u teatru koji trenutno s kolegom Blaževićem vodim. Vidjeli ste što se događalo 5. kolovoza u riječkom HNK-u. Nakon što su propali svi pokušaji da se ono što radimo medijski ubije, dogodila se doslovna opsada kazališta gdje se razularena nacionalistička horda u dva navrata pokušala probiti u zgradu. Zbog čega? Da bi fizički nasrnuli na one koji su se te večeri usudili doći poslušati svjedočanstva pet žena različitih nacionalnosti koja odudaraju od službeno nametnutog sjećanja. To je Hrvatska koju je programirao Karamarko – jurišni odredi koji mlate građane jer su se usudili misliti drugačije.
Oliver Frljić, intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca i jedan od rijetkih predstavnika političkog teatra u regiji, ponovo je u središtu pozornosti, ali ovaj put ne svojom “krivnjom”. U žaru predizborne kampanje napao ga je šef HDZ-a Tomislav Karamarko rekavši da riječki HNK nije ni hrvatski ni narodni te mu poručio da će dolaskom te stranke na vlast biti smijenjen. Karamarko je time pokazao da ne poznaje ni zakone ni proceduru postavljanja i smjenjivanja intendanata, a Frljić ga je ljubazno pozvao na “Sex“, novu baletnu predstavu riječkoga kazališta, pokazujući da i u novoj sezoni namjerava komunicirati s javnošću preko provokativnih performansa, zastava i plakata izvješenih na pročelje zgrade.
To pročelje riječke zgrade zapravo od počeka njegove intendanture funkcionira kao svojevrsna kazališna scena na kojoj Frljić, zajedno s ekipom, komentira političku i društvenu stvarnost zemlje. Počelo je s vješanjem zastave LGBT-zajednice i raznih transparenata i fotografija, na primjer, Bojana Glavaševića, nastavilo se tzv. “šatorizacijom prostora” uoči premijere “Životinjske farme“, a kulminiralo je 5. kolovoza, na dan proslave 20. obljetnice “Oluje”, kada su se ispred riječkog HNK okupili brojni neistomišljenici, uključujući i navijače NK Rijeke Armadu, prosvjedujući protiv tribine “Žene u ratu“, koja se održavala u kazalištu. Dok je pet žena, ratnih stradalnica različitih nacionalnosti, govorilo o svojim tragičnim ratnim sudbinama, prosvjednici su pred kazalištem pjevali ustaške pjesme i vrijeđali publiku govorom mržnje, a publika nije mogla napustiti zgradu sve dok nije intervenirala policija.
Taj događaj, uz predstavu “Trilogija o hrvatskom fašizmu” u kojoj je spojio svoja tri komada – “Bakhe“, “Aleksandru Zec” i “Hrvatsko glumište” – želeći ukazati, kako je jednom izjavio, na kontinuitet službenog i neslužbenog negiranja zločina hrvatske strane u ratu, kao i na šutnju kazališne zajednice o tome, mogu se smatrati najvažnijima u prvoj Frljićevoj sezoni. Napose zato što se u njima u svojoj dokumentarno-umjetničkoj metodi usredotočio na razotkrivanje one druge strane medalje relevantnih društvenih događaja koji su u službenoj javnosti i mainstream-medijima jednostrano prikazani.
Taj izum Frljić je već ranije instalirao kao svoju prepoznatljivu metodu, izazivajući u regiji bijes, otpor i cenzuru, ali i oduševljenje i ovacije. Primjerice, u zabranjenim “Bakhama” u splitskom HNK-u progovorio je o zločinima u Lori, u “Zoranu Đinđiću” u beogradskom Ateljeu 212 prozvao je Srbe za ubijanje po Hrvatskoj i Bosni, a na kraju i za ubojstvo vlastita premijera, a u autorskom projektu “25.671” u Kranju skupljao je pare za “otpisane”, ljude koji su 1991. ostali bez državljanstva, i onda taj novac uplaćivao u državni proračun. I njegov najnoviji projekt “Kompleks Ristić“, praizveden u Beogradu na BITEF-u, izazvao je kontroverzne reakcije, a sada je na redu Rijeka. Također, Frljić priprema još jedan projekt – predstavu “Estetika otpora” na temelju istoimenog romana Petera Weissa, koji nastaje u povodu stote obljetnice Weissova rođenja u koprodukciji HAU teatra iz Berlina i riječkog HNK.
Nina Ožegović, Forum, tm
Novu sezonu započeli ste pod geslom “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli”, što nam, uostalom, garantira Ustav Hrvatske. Kako će se to konkretno odraziti na program ove sezone, koje ćete teme ili tabue propitivati?
Nakon prošle sezone i svih neuspjelih pokušaja da se riječki HNK ušutka, odlučili smo upravo borbu za slobodu mišljenje i izražavanje misli učiniti motom ove sezone. Citat iz Ustava ovdje je u ironijskoj funkciji jer smo se u proteklom vremenu nagledali kako su upravo njime zajamčena prava bila obilno kršena ili suspendirana te kako je jedna društvena skupina odlučila da se izuzme od pozitivnih zakona koji vrijede za nas obične smrtnike, a državni represivni aparat je to mirno gledao. U hrvatskom društvu je samo mišljenje, koje kritički propituje ono oko čega nas se tjera da se bezuvjetno slažemo, postalo tabu. Dobro kazalište je uvijek prostor sjećanja na ono što je službeno propisano da se zaboravi. Tu se događa prava društvena drama.
Iako je Krležina “Hrvatska rapsodija” vrlo intrigantan i aktualan izbor, u javnosti je nekako više odjeknuo projekt “Tko se boji Virginije Woolf?” u režiji Nade Kokotović s Mirom Furlan i Radkom Poličem u glavnoj ulozi. Kako je izbor pao baš na taj komad te glumce i redateljicu, koja je utemeljila koreodramu i poznata je po izjavi da kazalište mora biti politički angažirano? Možemo li očekivati politiziranu Virginiju Woolf?
Sebastijan Horvat našao je sjajan ključ za čitanje Krležine “Hrvatske rapsodije“. Na metateatarskoj razini ta predstava govori o pokušaju salonskog “pripitomljavanja” Krležine rane dramaturgije. Agramerska kazališna malograđanština, o kojoj je Krleža ispisao tolike stranice, a koja ga je na kraju protiv njegove volje pretvorila u svoj zaštitni znak, trebala bi potegnuti iz “belog Zagreb-grada” do Rijeke i vidjeti kako izgleda predstava koja je par excellence krležijanska. Što se tiče povratka Mire Furlan u hrvatski kazališni život, iz kojeg je 1991. protjerana, što je zapečaćeno otkazom u njezinom matičnom kazalištu – zagrebačkom HNK-u – to je samo po sebi politički statement. Ovdje bih izdvojio i mladu redateljicu Moranu Novosel koja će postaviti Bernhardov komad “Pred mirovinom“. U njemu se govori o fašističkom naličju građanskog društva. U slici bivšeg nacističkog časnika, koji u podrumu sa sestrama svake godine tajno slavi Himmlerov rođendan, zrcali se onaj dio hrvatske političke scene koji svoj fašizam nema hrabrosti do kraja deklarirati, nego ga umotava u različite kripto-inačice.
Potkraj listopada održat će se premijera vašeg autorskog projekta “Kompleks Ristić”, praizvedenog u rujnu na BITEF-u, u kojem ste se bavili Ljubišom Ristićem, jednim od osnivača KPGT-a. Kakve su bile reakcije i koliko ste zadovoljni tim projektom?
“Kompleks Ristić” za sada je izveden na BITEF-u, skopskom festivalu MOT i u Slovenskom mladinskom gledališču iz Ljubljane, koji su ujedno i koproducenti projekta. Reakcije su bile dosta različite. U Beogradu je publika bila podijeljena, od onih koji su na kraju predstave plakali, do onih koji su odbili aplaudirati. Generalna očekivanja bila su ili da se Ristić ovom predstavom beatificira ili bjesomučno razvlači po sceni zbog njegovih političkih grijeha iz vremena angažmana u stranci Mire Marković. Nisam napravio ni jedno ni drugo, nego sam Ristića uzeo kao metaforu za Jugoslaviju – jednako za onu koja je emancipirala jednu društvenu klasu, kao i onu koja je potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih postala vlastita antiteza – država koja je, da parafraziram jednu pjesmu, branila “narod od naroda svog”. Za dodatni PR beogradske premijere pobrinuo se sam Ristić, optuživši predstavu da je “udruženi zločinački poduhvat”, bjesomučno napadajući svoje nekadašnje kazališne drugove, da bi završio kako izvršavam “naloge Haaga” i “trubim pjesmice kojima NATO opravdava bombardiranje Jugoslavije”. Možda mi svi ti Ristićevi napadi poprave rejting kod hrvatskih nacionalista i uvjere ih da nisam udbaš, nego NATO-ov plaćenik. Kako bilo da bilo s hrvatskim nacionalistima, reakcije publike u Ljubljani bile su odlične. Puno manje nakvašene sentimentima, iako je Ristić tamo napravio neke od svojih najznačajnijih predstava, a puno više analitičke, fokusirane na razliku koje proizvode dva konteksta i redateljsko-dramaturške postupke. Sada očekujemo riječku premijeru, koja bi mogla, u trenutnoj političko-kulturnoj konstelaciji, ostati i jedina u Hrvatskoj. Do Zagreba, gdje je Ristić ostvario i kvantitativno i kvalitativno značajan dio svog redateljskog opusa, pretpostavljam da nećemo nikad stići, iako tamo još egzistira značajan broj onih s kojima je on surađivao ili ih je redateljski formirao.
Već na početku sezone napao vas je šef HDZ-a Tomislav Karamarko rekavši da riječki HNK nije ni hrvatski ni narodni, a potom vas je optužio za “kulturnu okupaciju” te poručio da ćete njihovim dolaskom na vlast biti smijenjeni. A vi ste ga zatim pozvali na “Sex“. Jeste li taj Karamarkov napad doživjeli kao ozbiljnu prijetnju ili više kao predizborno laprdanje?
Čujte, do jedne točke se i iz Hitlera moglo raditi viceve. Njegove prijetnje i naglašena teatralnost bile su smiješne do trenutka kada je njihov sadržaj počeo kreirati njemačku stvarnost. Karamarkova želja da premijer po vlastitom nahođenju, mimo svih zakonskih procedura, postavlja i smjenjuje ravnatelje kulturnih institucija, pokušaj je da se, i prije osvajanja vlasti, implementira jedan autokratski model kulturne politike koji funkcionira po principu zastrašivanja. Muk većine kazališnih ravnatelja po pitanju onoga što je predsjednik HDZ-a izgovorio o riječkom HNK-u znakovit je. Pretpostavljam da su dobro razumjeli poruku i da znaju što im je raditi da bi zadržali svoje fotelje.
Kako tumačite da političari, u ovom slučaju Karamarko, u predizbornoj kampanji koriste strategiju napada i optužbi na račun kulturnih djelatnika i njihovih koncepata umjesto da se bave, recimo, gospodarskim programima kojim će stvoriti nova radna mjesta?
Za takvo nešto bi morali znati puno više o gospodarstvu. Optužiti kulturne radnike je puno lakše, naročito ako se radi o onima protiv kojih se već konsolidiralo vlastito biračko tijelo koje bi, pretpostavljam, bilo najsretnije ako bi Sedlar u riječkom HNK-u mogao postaviti Budakovo “Ognjište“. Bila bi to simbolička pobjeda jedne retrogradne politike kojoj su država i nacija služili isključivo kao instrumenti vlastitog bogaćenja. Da bi se o gospodarstvu nešto govorilo, o gospodarstvu nešto treba i znati. HDZ je u svojim prethodnim mandatima pokazao da o gospodarstvu zna dvije stvari – kako ga uništiti i kako popljačkati društvenu imovinu. Međutim, ako se malo izmjestimo iz naše bare s puno krokodila i pogledamo stvar iz neke šire perspektive, vidjet ćemo da nije problem ova ili ona politička opcija na čelu države, već ono što se ne usudi ozbiljno u pitanje dovesti ni jedna politička opcija – neoliberalni kapitalizam. U tom je kontekstu nacionalizam, koji već 25 godina divlja prostorom bivše Jugoslavije, samo instrument za povećanje profita. HDZ je to najbolje pokazao kada je sa Sanaderom imao svoju kratkoročnu “europeizaciju”. I ta “europeizacija” bila je još jedan način bogaćenja određene društvene klase, o čemu će nas u svojim memoarima vjerojatno jednog dana opširno izvještavati sam Sanader.
Također, HDZ vas na svojim web-stranicama u sklopu priče o tajnim ugovorima između Obersnela i riječkog HNK prije vašeg mandata optužuje da ste izabrani “koruptivnim radnjama na štetu osiromašenog gradskog proračuna”. Što zapravo stoji iza toga? Vodi li se preko vaših leđa rat između SDP-a i HDZ-a za Rijeku?
Stoji glupost HDZ-a koji ne bi, da je malo pismeniji, bacao gnjile novinarske jabuke u medijski prostor, nego bi provjerio otkad je taj ugovor javno dostupan. A dostupan je od 11. srpnja 2014. na stranicama riječkog HNK, o njemu je pisao Novi list, ali HDZ je tada, godišnjem dobu unatoč, očito bio u dubokom zimskom snu iz kojeg se sada budi. Riječki HDZ je od prvog dana napravio sve što je mogao ne bi li onemogućio moj izbor za intendanta, a kasnije i rad. Bolesna fiksiranost pojedinih HDZ-ovih riječkih gradskih vijećnika na moju malenkosti zaslužuje, u najmanju ruku, ozbiljno psihijatrijsko liječenje.
Kako ocjenjujete rad aktualne hrvatske Vlade s obzirom na to da premijer nije pokazao zanimanje za kulturu niti se pojavljivao na premijernim kazališnim izvedbama i otvorenjima izložbi, i da je za vrijeme njegova mandat budžet za kulturu pao na manje od pet posto?
– Da, SDP-ova Vlada puno manje voli kazalište od HDZ-a. Tuđman je čak i svoj rođendan 1997. slavio u zagrebačkom HNK-u, a prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskoga glumišta nazočila je još jedna pasionirana ljubiteljica kazališne umjetnosti – Kolinda Grabar Kitarović. Kako bilo da bilo, zanimanje ili izostanak istog kod pojedinog premijera ili predsjednika za kazalište i izložbe je njegova osobna stvar, ali svaka vlada mora imati jasnu kulturnu politiku. Ovdje mi na pamet pada Josipovićev božićni domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti koji je premijera ipak navukao u jedan izložbeni prostor, a uz njega su tamo bili i general Gotovina i zagrebački nadbiskup Bozanić.
U kulturnim krugovima spominje se ime Anje Šovagović Despot kao potencijalne ministrice kulture u slučaju pobjede desnice i Karamarka. Što bi takav izbor, odnosno što bi HDZ-ova kulturna politika 5+ donijela hrvatskoj kulturi?
– Znakovita je jedna izjava Anje Šovagović Despot, kojom je poručila svojim kolegama Radi Šerbedžiji, koji je bio i dobar prijatelj njezina pokojnog oca Fabijana, i Miri Furlan, da se moraju opredijeliti gdje će, kako i s kim živjeti jer po njoj izgleda da kad domovina zove, ne može postojati nešto što bi se zvalo ljudskim ili umjetničkim integritetom, nešto što izlazi izvan kategorija nacije i države. Ta fetišizacija i nacije i države sirotoj Anji nije smetala da itekako dobro naplati svoja domoljubna pregnuća kad je čitala ulomke knjige Nenada Ivankovića “Ratnik” o Anti Gotovini. Ova glumica bila je i predvodnica puča iz 2002. protiv Krešimira Dolenčića, tadašnjeg ravnatelja Gavelle, zbog koprodukcije s Crnogorskim narodnim pozorištem, koju je trebao režirati Paolo Magelli. Jer, da ponovimo gradivo, ljudi se moraju odlučiti “gdje će, kako i s kim živjeti”. Od participiranja u stigmatizaciji Šerbedžije i Furlanice 1991. do ministarske fotelje u Karamarkovoj vladi 2015. dug je, ali po svoj prilici i logičan put.
Što bi trebalo poduzeti da se kultura riješi kojekakvih političkih pritisaka i s desna i s lijeva i da napokon postane neovisna?
Ponajprije straha. Ovdje su svi, bez obzira na ideološke predznake kojima se u javnosti busaju, interesno isprepleteni. Svakako treba odbaciti jednu malograđansku ideju neke ideološki neutralne kulture – upravo je ta i takva kultura najopasnija jer pokušava maskirati da zapravo reproducira vrijednosti i interesa jedne društvene klase. Ono što našim kulturnjacima, kazalištarcima posebno, nikako ne dolazi iz stražnjice do mozga jest jednostavna činjenica da je i kultura prostor različitih ideoloških i socijalnih sukoba. U samu formu je već upisana socijalna ekskluzija. Ljevica je kroz veći dio svoje povijesti imala problem u emancipaciji od formi buržoazijske kulture. Zbog toga i tolika zgražanja i prenemaganja nad onim što se događa u Rijeci. Kako se netko, za boga miloga, smije usuditi na pročelje kazališta staviti transparent, kad malograđanska ideja nacionalnoga kazališta fetišizira upravo objekt u kojem bi se to i takvo kazalište trebalo događati?
Je li koncept riječkog HNK, kojim ste redefinirali funkciju i ulogu kazališta, jedan od mogućih odgovora? Naime, na web-stranicama HNK Ivana pl. Zajca naveli ste u obliku pitanja uspjeh u kulturnoj decentralizaciji u Hrvatskoj i stvaranju brenda od riječkoga kazališta, koje “ima stav, ne boji se, ne podilazi…”
U svom radu nikad nisam pristajao na političke pritiske – od splitskih “Bakhi” do danas. Logično je da na taj način radim i u teatru koji trenutno s kolegom Blaževićem vodim. Vidjeli ste što se događalo 5. kolovoza u riječkom HNK-u. Nakon što su propali svi pokušaji da se ono što radimo medijski ubije, dogodila se doslovna opsada kazališta gdje se razularena nacionalistička horda u dva navrata pokušala probiti u zgradu. Zbog čega? Da bi fizički nasrnuli na one koji su se te večeri usudili doći poslušati svjedočanstva pet žena različitih nacionalnosti koja odudaraju od službeno nametnutog sjećanja. To je Hrvatska koju je programirao Karamarko – jurišni odredi koji mlate građane jer su se usudili misliti drugačije.
Autor/ica 👤tačno.net
