Kanibalizam na lešo

Na udaru obavještajnog nadzemlja i podzemlja prvi se put nisu našli novinari, opozicija i nevladine udruge nego nosioci državne vlasti. I oni su zbog toga digli toliku dreku, kao što su izmirivši se sve gurnuli pod tepih, da čovjek poželi da su skinuli rukavice i potukli se do razbijenih nosova

Uh, kakva je to nesreća, čovjeku dođe da zaplače od tuge i jada. Hrvatski državni vrh našao se na udaru još jednog špijunskog napada, doduše iznutra, pa nije jasno tko je tu žrtva a tko agresor, a u ovoj zemlji smo, je li, navikli da tu bude sve čisto i jasno. Po varijanti koja je najviše u opticaju, napadač je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je preko svojih obavještajnih špiclova zaprijetila svojem dojučerašnjem savjetniku Mati Radeljiću čak i smrću ako se bez suvišnih zašto ne povuče s funkcije. Ima i druga varijanta, zasad tiša, da je zapravo Radeljić prijetio predsjednici (ne valjda također smrću) ako ne učini ne zna se što. Ali iskreno govoreći (što s prvom rečenicom ovog teksta nije slučaj), koga za to zaboli. Imali smo u ovoj zemlji još afera vezanih uz obavještajno nadzemlje i još više uz obavještajno podzemlje, tko malo dulje pamti lako će ih se sjetiti. Bilo je tu masovnog, ali zaista masovnog prisluškivanja novinara, bilo je špijunskog bušenja nevladinih organizacija, čak i podmetanja eksploziva u političke stranke, za što su onda providno one optuživane. I što se dogodilo? Ništa, veliko ništa. Nitko nikada nije odgovarao za te svinjarije, nije provedena nikakva javnosti dostupna istraga, osim što je SDP došavši na vlast na neki način rehabilitirao žrtve, ali više simbolički, bez pravnih posljedica.

Što je najvažnije, nitko iz kruga HDZ-ovih političara, od kojih ovdje dvoje spominjemo, nije ni slovom osudio to što se dogodilo ili barem izrazio elementarno građansko žaljenje zbog toga. Ali, evo, kada se doušnička hobotnica dotakla i njihovih delikatnih tjelesa, skočili su kao opareni, pa je Plenković više puta ponovio da aferu SMS treba po svaku cijenu raščistiti do kraja, a Grabar-Kitarović tvrdila je, sve dok nije izgladila odnose s premijerom, da to treba učiniti s aferom Borg, rasvijetliti je do zadnje točke i zareza. Naravno da se ništa neće raščistiti i ništa rasvijetliti, to naprosto nije u duhu ovakvih scenarija. Nego će se sve završiti tihim (Vlado Galić) i manje tihim odlascima (Radeljić), a ako kruna bude micanje navodno supermoćnog Milijana Brkića, opet će se svesti na onu pojeo vuk magare. Ipak je to kućna svađa unutar iste proširene obitelji o kojoj ostali izvana smiju znati samo rubne, filtrirane činjenice unutar reducirane šire slike. No što god se saznalo iz te reducirane slike, jedno je bjelodano jasno kao dan. Srećom, ovlasti tajnih službi su u odnosu na devedesete smanjene, pa ipak mogu proizvoditi manje štete, ali štete, vidimo, i dalje ima, uz ostalo i zato što njih kao i prije popunjavaju niskoprofilirane amaterske niškoristi, koje za neke pare, ili i bez njih, ispunjavaju želje svojih političkih, sportskih i inih gipsanih svetaca. Pritom te obavještajne smutljivce motivira odanost apstraktnoj ‘domovini’, što god to značilo, ali značilo ovo ili ono, to svakako nije uređena i kontrolirana država, koju preziru pa makar to bila i hrvatska država.

Ali da ne svalimo sve na dušu tih ljudi, dakle sortu sitnih cinkaroša i provokatora, treba se zapitati i o onima koji ih drže u službi. Jesu li ljudi na vlasti slučajno okruženi tim subinteligentnim spletkarošima ili je to, naprotiv, sasvim u skladu s njihovim političkim, moralnim i drugim kapacitetima? Tu upadaju u oči dvije stvari. Predsjednica Grabar-Kitarović otpočetka se okružila ljudima iz ekstremno desnog, kriminalnog, pa čak i zločinačkog miljea, a sada kada okreće kabanicu i približava se Plenkoviću, naglo se počela praviti da toga nije bilo i da ona s tim nema ništa. Plenković pak, iz čijeg su okruženja do jučer šibani spinovi o obavještajnom ratu čiji je cilj rušenje njegove vlade, sada kada je okrenuo stvari na svoju stranu, hvali obavještajne službe da odlično rade svoj posao. I naravno da se onda moraš zapitati je li ova zemlja dopala u ruke potpuno nekvalificiranih ljudi. Jesu li oni recimo uopće u stanju osvijestiti što znači propast istarsko-kvarnerske brodogradnje koja se istodobno događa, iako signali o tome u vidu pada industrijske proizvodnje već mjesecima stižu? Znaju li, odmah se na to nadovezuje, da svođenje hrvatske privrede na turizam znači ponavljanje scenarija Grčke, Španjolske i Italije, koje su ponajveće turističke sile u Evropi, ali ih to nije spasilo od toga da zapadnu u ponajdublju ekonomsku krizu u Evropskoj uniji?

Ah da, i predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković u stanju su, što su i učinili, sklepati nekoliko umivenih fraza o Uljaniku i 3. maju, u kojima je puno žaljenja i prikrivenog prebacivanja odgovornost na ta dva škvera, iako je jasno da samo netko puno moćniji, a to je država, može snositi krivicu što jedna stoljetno pomorska zemlja ostaje bez brodogradnje, a uskoro vjerojatno i bez brodarstva. Kada bi čovjek htio biti ciničan, rekao bi da je cijela ova paraobavještajna afera kojoj prisustvujemo posljednjih tjedana i mjeseci samo paravan koji prikriva da ova država nema nikakvu politiku, nego samo parapolitiku ekonomskog i društvenog razvoja. Ali stvar je zapravo i puno gora. Nosioci državne vlasti, i to ne samo ove, iskreno misle da se sav smisao politike svodi na to kako će se tko od njih pozicionirati u državnoj hijerarhiji, a sve ostalo prepuštaju da se desi samo od sebe, kao što je panj prepušten sebi kada ga ponese vodena bujica.

Sada politički analitičari spekuliraju da Grabar-Kitarović ulazi u izbornu kampanju teško hendikepirana aferom Radeljić, jer odricanjem od ovog radikala koji je na uzici držao još veće radikale tipa Velimira Bujanca riskira da na desnici izgubi ono što neće moći nadoknaditi na centru. Ima predviđanja da bi i Plenković mogao loše proći poslije na parlamentarnim izborima, iako je ukrotio razgoropađenu Grabar-Kitarović, ili baš zato, jer od novog savezništva s njom može imati više štete nego koristi. Ali koga, dođavola, briga za sve to. Činjenica je da je Hrvatska posljednjih mjeseci bila poprište velike špijunske Termopilske bitke, u koju su se bočno uključivali pali nogometni bogovi u bijegu u inozemstvu, najgore paraobavještajne protuhe itd., ali glavni akteri su bili najistaknutiji ljudi iz državnog vrha. I sada kada je bitka završena, oni u tišini pokapaju mrtve i odvoze ranjenike, pokušavajući se praviti da se ništa strašno nije dogodilo i da zemlja može mirno u nove radne pobjede.

Ukratko, svatko može vidjeti da se ti akteri, u nedostatku ikakvih državničkih ideja, međusobno proždiru, ali bi htjeli da pomislimo kako se radi o nečem bezazlenom, u najgorem slučaju o kanibalstvu ‘na lešo’. O, nemojte se sustezati, nećemo imati nikakvih problema ni ako pređete na krvavije bifteke i druge kombinacije. To je sto puta bolje nego da se u političkim kuhinjama na dva zagrebačka brda vlasti održi status quo, koji unedogled produžava agoniju kojoj se ne vidi kraja.

portalnovosti.com