KAMO IDE BH SOCIJALDEMOKRACIJA?

Povezani članci

• Europejka za boj spremna
• Dragutin Lesar: Treba promijeniti politiku, ne samo političare
• Juriš na Zagreb: Milan Bandić sâm protiv svih
• PROMOCIJA KNJIGE “NOVE PUSTOLOVINE DON KIHOTA“ POZNATOG SVJETSKOG PISCA TARIKA ALIJA
• ”KONCERT PTICA” na sceni Kamernog teatra 55
• Antidržavna politika: Opasna budućnost sukoba Izetbegović – Čović

Zapisano u predvečerje izbora čelnog čovjeka SDP BiH

Nisam niti jedini, a niti zasigurno napozvaniji pisati o budućnosti socijaldemokracije na Balkanu i u BiH. Ali, ono što se danas na političkoj pozornici zapadnog Balkana izdaje za socijaldemokraciju ne čini mi se izglednom političkom procesnošću i rješenjima za politički smislen futur ovih prostora. Kako i danas, kao i prije četvrt stoljeća, mislim da je za nacionalni složeni kompozit BiH model socijaldemokratskoga rasuđivanja najpovoljniji i za budućnost najizgledniji, imam puno razloga za zabrinutost… Jer, gotovo marginalnom mi se čini snaga socijaldemokrata danas na bh. političkoj pozornici, pogotovo u kontekstu zbivanja u SDP BiH, kao jedinoj ozbiljnoj i profiliranoj socijaldemokratskoj opciji.

SDP BiH se nalazi, bjelodano je to jasno, na jednom od svojih povjesnih raskrižja. Stranka koja baštini radničku i socijaldemokratsku tradiciju, isuviše se posljednjih desetljeća udaljila, čak i programski, a o praktičnom djelovanju da i ne govorim, od radnika, ma što taj pojam u suvremenom svijetu značio?!

SDP BiH je otišao na drugu stranu, gotovo da je prihvatio u tranzicionom dobu odoru elitističke stranke, udaljivši se od logike, koju je crpeći revolucionarne tradicije programski mislio osnivač današnjeg SDP-a dr. Nijaz Duraković. SDP je klizio u ponor općeg bh. beznađa, umjesto da u vremenima svekolike političke, ekonomske, kulturne krize upravi bh. brod jedinoj logičnoj izvjesnosti – gradnji društva koje, bar (!!!) neće biti protiv radnika, ako već neće (?!) biti sa njima…

Prihvatajući kapitalizam kao prevlađujući model političkog sustava i življenja uopće SDP BiH se, nekritički, u stilu življenja njegove rukovodne elite, upustio u eksperiment gradnje socijaldemokacije na kapitalističkim (i to čistim!!!) premisama.

Danas je jasno da se na put socijaldemokracije u izvornom obliku SDP BiH teško može vratiti…

Povratak izvornim principima socijaldemokracije moguć je, prije svega, preko povratka onim snagama koje istinski baštine principe izvornosti tipične bh. socijaldemokracije naslonjene na ideje i praksu začetu postavkama socijaldemokracije na način Nijaza Durakovića, što je uvijek korespondiralo sa radničkim najpozitivnijim tradicijama…

Dakle, za mene, kao jednog od onih koji su u vihorju agresije na BiH stvarali, na čelu sa Nijazom Durakovićem, bh. socijaldemokraciju dvadesetog stoljeća, nedvojbeno je da liderom SDP BiH mora, a ne treba postati čovjek iz naroda, negdanji radnik i osvjedočeni poštovatelj načina života i djelovanja bh. radništva!

Takav postoji među kandidatima za prvog čovjeka SDP BiH. I radnik je, i potvrđeni socijaldemokrat i čelnik Parlamenta Republike BiH u dobu agresije na ovu međunarodno priznatu članicu UN.

Naravno, članstvo SDP BiH neće imati lagan zadatak, pa ne bih da im ga otežavam, kao član druge političke stranke, jer ne biraju oni tek čelnika svoje partije – oni zapravo biraju put kojim će socijaldemokracija krenuti, a bojim se, u vremenima kada u BiH nemamo niti pravu radničku klasu, kada je srednji sloj građanstva u ugu(a)šen, da bi kobna greška u izboru čelnika SDP BiH bila put ka umiranju, i to konačnom, jedne bitne boje u političkom spektrumu BiH.