ENG
Kako nešto viđeno i proživljeno nekoliko puta može biti novo i obećavajuće?
Autor/ica 👤Ljupko Mišeljić
Povezani članci
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, najavili su novi rukopis koji treba da odredi srpsku nacionalnu politiku ujedinjenja u 21. vijeku. Značenje te Deklaracije ne treba tražiti u uspostavljanju nove srpske nacionalne zajednice, kako najavljuju Vučić i Dodik, budući da je to ekstremno nerealan cilj koji se bez teorije i prakse krvljenja oko teritorije ne može ni pokušati sprovesti. Šta nam onda znači ova Deklaracija, i šta novo donosi?
Prvi put nakon rata, u periodu gdje srpska nacionalna politika iza sebe ima jedan nepriznati genocid i nepriznavanje nezavisnosti Kosova, pred nama je dokument koji će, izgleda, biti prekretnica u odluci hoće li se na Balkanu konačno uspostaviti mir, ili će to trajno biti onemogućeno. Ovaj politički potez srpske nacionalne politike u krajnjem slučaju formiraće javnost, ukoliko se bude raspravljalo o tome šta je “opstanak” a šta “napredak”, šta kome znači emancipacija, i šta ko od svoje politike očekuje.
Od čega su te tako stabilne i prodorne države?
Ekonomski gledano, države regiona u poptunom su haosu. Uplovile su u javne dugove, imaju nesređenu administraciju, teret potplaćenih radnika urušenog dostojanstva, oči uperene u strane investitore, želju da za što manje novca radnu snagu ponude stranim investitorima. S druge strane, iako im otvorenih ruku nude jeftinu radnu snagu, strani investitori ne dolaze često na Balkan, jer je sigurnost kapitala neizvjesna zbog nesređenih političkih (i ideoloških) odnosa i ne baš prosperitetnog povoja etničke privrede.
Pravno, one ne crpe zakonodavstvo za svoje funkcionisanje, nego crpe svaku grešku u percipiranju i kontekstualizaciji. U Bosni i Hercegovini, poslije referenduma i neuspjele revizije presude, više se ne zna šta je pravno moguće, šta opravdano, a šta ustavno. Preciznije, ne zna se ko je odgovoran i nadležan za interpretaciju, i ko je sve nudio zloupotrebe interpretacije – pogotovo referenduma, kao demokratskog mehanizma.
Nesređena i haotična situacija Balkana vidi se u politici i medijima, budući da je usijani javni prostor odavno postao žarište političke borbe, u kome pitanja ekonomije, pravosuđa, zdravstva, školstva i socijalnih politika ne mogu dostići razinu racionale polemike. Politički pokreti desnog radikalnog etnonacionalizma, nalegli na vrlo oportuni, pasivni i patrijarhalno zacementiran ekonomski model neoliberalnog konzervativizma, nemaju za takav dokument ni vremena ni resursa. Istorijski gledano, ovakve vlasti na tu deklaraciju o opstanku nemaju pravo. U proteklih 150 godina iskoristili su već svoje opcije koje su mogli podržati ekonomijom. Treba vidjeti kakav će pisani dokument zadržati toliku masu od odlaska u druge zemlje, kako će im garantovati ekonomsku i socijalnu sigurnost.
Istina i ideologija
Potpunu ekonomsku propast Republike Srpske, trezorske i finansijske probleme, nizak standard i prezadužen život građana u drugom je planu kad se govori o opstanku. To Dodik dobro zna, stoga se i očekivalo da će se pridružiti ideji o Deklaraciji o opstanku srpskog naroda. Zbog toga ona u Vučićevom slučaju i dolazi u vrijeme pokretanja “unutrašnjeg dijaloga o Kosovu”. Ko je kome šta obećao da će pisati u toj Deklaraciji, odnosno čije sve potrebe ona treba da zadovolji, vidjećemo uskoro.
U programskom smislu, etnonacionalna mitomanijska Deklaracija o opstanku srpske nacije ne može biti ništa što već Stevan Moljević u “Homogenoj Srbiji” iz 1941. godine nije objasnio, i što SANU nije uvidjela kao važno u deklarisanju Memoranduma 1986. godine. Sve i da jeste moguće novo čitanje Ravnogorske deklaracije s neoliberalnim ekonomskim rakursom, i današnjom pozicijom gledanja – ono ne bi donijelo ništa novo. Neće ni donijeti, jer na ravni napretka i emancipacije popnacionalistički format klerofašističke ideje Ravnogorskog pokreta ne bi smio ni mogao sudjelovati, nakon svega što je izazvao.
Narativno gledano, sve što tematizira srpsku mitomaniju nacionalističkog kova koja propagira nacionalnu dominaciju na nekom terenu, moguću izdaju, prodaju, pad, nestajanje ili urušavanje imperije već je opisano i objašnjeno. Ostalo je još samo da se vidi šta će srpska politička misao uraditi po pitanju priznavanja genocida nad srebreničkim Bošnjacima, i priznavanja ionako skoro potpuno stvarne nezavisnosti Kosova. Istorijski i moralno, zbog proteklog rata i Miloševićeve velikosrpske propagande, autoritarni srbijanski lider Vučić na negiranje ove dvije stvari nema pravo. Ostaje da se vidi ima li rješenja za tu situaciju.
Je li ostalo išta od tolike ljevice?
Šta će tu ljevica? Da takav politički pokret na Balkanu postoji, ima publicitet, i da je internacionalnog karaktera kao što je zamišljeno, ova sigurnosna, ekomska, politička i kulturna situacija mogla bi izroditi novi manifest.
No, i taj blok nasjeo je na otvorenu i strahovito napredujuću nacionalizaciju i fašizaciju društva. Pogledamo li kako ta ljevica radi u parlamentu, vidjećemo da ni u jednoj državi regiona ona nije predložila ili usvojila zakone o radu, stanovanju, ili recimo kulturnu strategiju. Njeno djelovanje svelo se na komercijalizaciju ostataka i otpadaka socijalističkog samoupravljanja Jugoslavije, sa svim njenim pogrešnim rješenjima ili rupama u organizaciji, bez donošenja ikakve nove strategije ili tkanja javnosti i njene vrijednosti.
U toj dezorijentisanosti, medijske agende koje podržavaju ili zagovaraju senzacionalizam, tabloidizaciju, nacionalnu svijest, javno mnijenje huškačke, ratne i mrzilačke preferencije, izgubile su svaki interes za otklonom i kritičnosti. Misleći valjda da će to privući javnost, čitanost, gledanost, slušanost i klikanost, mediji su svojim agendama ugrozili i tiraže, raspodjelu publiciteta i javni ugled.
Medijska slika apsurdna je koliko i percepcija i interpretacija mitova. Pogledajmo samo jednu manjkavost te mitomanije: Vuk Branković je – ako ima imalo istine u pokosovskom mitu o Boju na Kosovu Polju – spasio svoju vojsku od vladara koji je sam, svojevoljno, bez konsultacija riješio dilemu Carstvo nebesko ili Carstvo zemaljsko, i poslao ljude da izginu “zbog večnosti”. Jedino njegova vojska nije stradala u tom boju sa unaprijed odlučenim ishodom. U svakoj pribranoj percepciji mitomanije, taj bi čovjek bio smatran kao pronicljiv, informisan, odlučan i jak lider. Samo je kod Srba on izdajnik.
Pansrpska nacionalna politika, koristeći se Vukom Brankovićem kao simbolom izdaje, gubi tako svake konce sa realnim svijetom (tj. Carstvom zemaljskim), misleći da je njihovoj zloupotrebi istorije i interpretacije činjenica samo nebo granica… Kako onda u ruke takvih političara ostaviti cijeli jedan narod, sa svim svojim iskustvom stradanja, i agresivnim, populističkim i osvajačkim pretenzijama njegovog ratnog rukovodstva kroz cijelu istoriju?
Ko bi takav tok uopšte i mogao spriječiti?
Na sceni je širenje mitomanije koja propagira da je uvijek neko drugi kriv za vlastite greške i pogrešne poteze ne prestaje, a region od preko 20 miliona ljudi još uvijek nema javnost. Ideja rasipanja javnog mnijenja, podjele javnosti, mobilizovanja gomile veoma je pametno osmišljena. Ne dozvoljava formiranje javnosti, niti društva. A kad nema javnosti, nema ni rasprave o njenom interesu, niti opažanja i kritičkog razmatranja pojava događaja. Niti društva.
Tek tada otvara se prostor za rudimentalne metode zastupanja primitivnih političkih vodilja koji ideološku poziciju biraju u zavisnosti od njene podložnosti i potpore revizionizmu, klijentelizmu, komercijalizaciji – jednom riječju, zatupljivanju javnog mnijenja.
Budući da drugih političkih pokreta sa jasnom vizijom i snagom nema, ostaje otvoreno pitanje kako primorati Vučića i Dodika da konačno počnu raditi ono za što su izabrani i plaćeni. Bude li Deklaracija gotova prije nego javno mnijenje dođe do dogovora kako riješiti ovaj gorući problem pauperizacije društva i države, bitka je konačno izgubljena. No, barem ćemo otkriti znamo li učiti iz vlastitog iskustva, ispravljati vlastite greške, ili nam je lakše razjedinjenima i bez ikakve smislene vizije o napretku. Ovo drugo značio bi plan života od danas do sutra, čekajući novi sukob. Za razliku od vizije napretka i emancipacije, tu već nema novina ili nepoznatosti. Štaviše, balkansko iskustvo svjedoči da takvim stvarima besprizorno brzo i traljavo hrlimo.
Autor/ica 👤Ljupko Mišeljić
