Kako je moja majka postala ateistkinja

Izdvajamo

• Svakako, ne brinite, Hrvatska neće propasti – barem neće zbog broja ateista.

Povezani članci

• Draško Luković: Egzistencijalna tjeskoba
• Na prosvjedu u Zagrebu zatraženo otvaranje kafića i teretana
• Strategije skrivanja Bakira Izetbegovića
• DUBOKA KRIZA LAIČKIH VRJEDNOTA
• SDP bi morao izvući pouku iz hrvatskih izbora
• Štrik za sveti domovinski vrat

“Nekoliko dana prije kraja samopopisivanja u Crkvi je zazvonilo za uzbunu” – čitamo u uzbudljivom izvještaju u Večernjem listu – “jer su do crkvenih ušiju doprle informacije o manipulacijama u pojedinim slučajevima, gdje su mlađi članovi provodili kućni popis tako da za starije članove obitelji prilikom samopopisivanja nisu naveli da su katolički vjernici, nego su upisali da su ateisti, odnosno nevjernici.”

U Crkvi su, naime, zabrinuti jer bi zbog neodgovorne djece i unuka – što su zloupotrijebili informatičku nepismenost svojih roditelja, djedova i baka – popis stanovništva 2021. mogao pokazati mnogo manje katolika nego što ih zaista ima, odnosno još i više ateista i nevjernika nego na posljednjem popisu 2011., na kojemu ih je ionako već bilo čak dvadeset puta više nego na popisu stanovništva 2001. godine.

Crkva u Hrvata, eto, u nebo vapije zbog, hm, nasilnog odkrštavanja starijih pripadnika svoga stada, i ja se već sedam dana smijem kao da me Đavo obuzeo. Istina, nisu dokumentirano dokazali „informacije“ koje su „doprle“ do „crkvenih ušiju“ – analitičari, recimo, tvrde kako to na Kaptolu već smišljaju alibi za popis, koji će pokazati da je svjetski trend napuštanja Crkve stigao i do Hrvatske – ali da skeptike odmah preduhitrim: sitne crkvene uši su u pravu.

Tvrdim to i potvrđujem iz prve ruke. Pedeset sedam dugih godina čekao sam ovaj dan i trenutak osvete.

Bila je zima 1964. kad sam u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja uveden u kršćansko stado i postao katolik. Bio sam star tek mjesec dana i nitko me ništa nije pitao. Držali su me čvrsto u rukama kad je nekakav ogromni, debeli muškarac u dugačkoj haljini, kojemu je iz usta bazdilo na bijeli luk, iz staklenog bokala prolio vodu po mojoj maloj glavi, unio mi se u lice i prstima mi nešto prtljao po čelu, pa na kraju izgovorio „Krstim te u ime Oca, Sina i Duha svetoga“, završivši trijumfalnim „amen“. Otimao sam se plačući i užasnut gledao u majku i baku zazivajući pomoć, ali one su se samo blesavo smijuljile.

Od tog trenutka, eto, ja sam se u knjigama vodio kao rimokatolik. Mogao sam kasnije prijeći u redove najljućih židovskih rivala, upisati se u budiste ili šintoiste, mogao sam postati pravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije, scijentološki propovjednik, patrijarh sotonističke crkve ili predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugolavije, svejedno me državna statistika računala u onih devedeset posto hrvatskih katolika.

Sedam godina kasnije, recimo, s već sasvim lijepo razvijenom samosviješću i darom govora, pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću na sav sam se glas zakleo na odanost drugu Titu, Jugoslaviji, roditeljima, školi i prijateljstvu među svim narodima svijeta, pa ipak se odavno više ne računam u Titove pionire. Kako sam onda bio katolik, nitko ne zna. Gospođa u Državnom zavodu za statistiku samo bi zavrtjela one papire i nemoćno slijegala ramenima tvrdeći da nije do nje. Oni nemaju nikakav registar Titovih pionira, tu lijepo piše samo da sam pravomoćno kršten, dakle rimokatolik. Ljutito bih onda tražio šefa, ravnatelja Zavoda, i on bi rekao isto. Jedino, veli, da pitam u Beogradu.

I nisam bio jedini: ako izuzmemo Tuđmanovu djecu, predsjedništvo HDZ-a i bivše komuniste iz prva dva-tri reda zagrebačke katedrale, svi hrvatski katolici, sva četiri milijuna njih, u stado su upisani kao bespomoćne bebe, protiv svoje volje, primivši sakrament krštenja čak i prije cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeola.

Moglo se dakle reći i kako su konačno „doprle informacije o manipulacijama u pojedinim slučajevima gdje su mlađe članove obitelji stariji članovi na silu upisivali u vjernike, odnosno katolike“ – i kako su „zbog neodgovornih majki i baka, što su zloupotrebljavale tjelesnu nemoć svoje netom rođene djece i unučadi, popisi stanovništva pokazivali mnogo više katolika nego što ih je zaista bilo“ – ali nitko se u Republici Hrvatskoj nije zbog toga previše uzbuđivao.

Konačno, pedeset sedam godina kasnije stigao je trenutak osvete. Moja majka stara je osamdeset tri godina i ništa je, naravno, nisam pitao. Samo sam iz staklenog bokala ulio vino u čašu, otpio gutljaj, najeo se bijelog luka i unio joj se u lice, prstima nešto prtljajući po kompjuterskoj tastaturi, pa na kraju kliknuo „submit“ i trijumfalno rekao: „Enter!“. Majka je užasnuto gledala u brata i sestru, ali oni su se samo blesavo smijuljili.

Od tog trenutka, eto, moja se majka u popisu stanovništva vodi kao nevjernica i ateistkinja.

„Manipulacije u pojedinim slučajevima“?! Dobro jutro, Kaptole, kako ste spavali? Punih trideset godina, pedeset, cijelo stoljeće, vjekovima, cijelih hiljadu godina prisilno, protiv njihove volje, bespomoćnu novorođenčad i male ateiste – jer svako se dijete rađa kao bezbožni ateist! – Crkva upisuje u katolike, cijela slavna hrvatska kršćanska povijest nije ništa drugo doli povijest „manipulacije u pojedinim slučajevima“, i sada kad je stigao trenutak da djeca uzvrate udarac i bespomoćnu starčad na silu upišu kao bezbožnu, Kaptol vapi u nebo zbog „manipulacije“. Da vam kažem: među sedamdeset pet hiljada riječi iz velikog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika postoji samo jedna koju Crkva nikada i ni pod kojim okolnostima ne bi smjela izgovoriti ili napisati, a to je „manipulacija“.

Kažu, krštenje nam ničim nije naudilo, mi smo danas ionako ateisti po izboru? Točno: ni popis stanovništva i „odkrštenje“ u rubrikama „vjera“ i „vjerska zajednica“ našim starima ničim nije naudilo – oni su valjda katolici po vjeri i izboru, a ne po popisu i statistici. Svakako, jedna bezvezna statistička rubrika nema pravnu težinu raskidanja saveza s Bogom i Crkvom.

Osim, jasno, ukoliko ne tvrdite da ima, i da Bog dijeli po popisu stanovništva: ustravljena će dobra moja majka već valjda proći recepciju i s olakšanjem, praćena anđelima, uputiti se prema onoj zlatnoj kapiji, kad će, kao u filmovima, osjetiti ruku na ramenu i muški glas: „Ne tako brzo, Nevenka!“ „Niste mi rekli da ste se na popisu stanovništva 2021. izjasnili kao ateistkinja“, reći će onda sveti Petar s debelom fasciklom hrvatskog Državnog zavoda za statistiku u rukama. „Nevenka, Nevenka! Što ćemo s vama?“

Ako pak neće, a neće, zato što moja sitna zajebancija ne znači da se gospođa majka ispisala iz Crkve – i zato što je popis stanovništva, provjerio sam, u Svetom pismu važan samo zbog toga što Izrael u ono doba nije imao Internet i institut e-Građanina, pa je trudna Marija na popis morala u Jeruzalem preko Betlehema – čemu onda panika zbog naše male, slatke osvete i jedne bezvezne rubrike u kojoj se zbrajaju ljudi što vjeruju u zombije i leteće anđele? Nije valjda zbog broja katolika u popisu stanovništa, dakle postotka kojim se iz državnog budžeta vjerskim zajednicama dijele pare, odnosno „i ovce i novce“, sve po onoj „koliko ovaca, toliko novaca“?

Samo nemojte reći da je nešto tako banalno kao što su pare: ispalo bi, naime – samo trenutak da izračunam – da ste i nas u ovce upisivali samo zbog, hm, poticaja.

Svakako, ne brinite, Hrvatska neće propasti – barem neće zbog broja ateista.

Propast će samo hrvatsko stočarstvo.

N1