Kako je Bandić zaklonio Perkovića

Povezani članci

• Nije Arsen teatralan već je teatar arsenalan
• PEN Centar BiH oštro osudio napade na Predraga Lucića
• IGRAČI, JEBIGA, NE LETE!
• Mali Tuđman
• Putuj Evropo, super smo se družili
• Sabahudin Hadžialić: Neznanje više nije samo moć, danas je to način života

Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana »svezali dušmani« samo zato što je »sve dao za Rvacku i Zagreb«. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.

Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je »samo pomagao sirotinju i male ljude«, u pritvoru završio zato »jer je Hrvat«. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: »Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?«

Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan »završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac«, pa odvažno izjavljuju da je riječ o »politički motiviranom uhićenju uoči izbora«. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.

A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: »On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!« Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto. Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.

Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: »Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.« Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.

»Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim«, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.

E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika? Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?

Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom »Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ”Ubio” je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj«? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama »dobro upućenih izvora« – »na neizravan način ubojica svojega oca«? Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?

Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?