ENG
Jugoslavija nije mrtva
Autor/ica
Povezani članci
- Afera ‘Kiseonik’: Porodice pacijenata preminulih od korone najavljuju tužbe
- POKEMON
- Skopljak predstavlja nove skulpture i crteže
- Anegdota iz prošlog života: Goropadni Halim iz srednje škole i tri pitanja za naše političare…
- Feljton: Religija u post-jugoslavenskom kontekstu
- Fareed Zakaria: Arapsko proljeće je ubilo Bin Ladena
Dvadeset godina poslije
U Adis Abebi mi je profesor na sveučilištu, uz pravu etiopsku kavu, potreseno rekao :
“Jugoslaviju smo jako poštivali. Bila je primjer za mnoge nesvrstane države. A nikako nismo mislili da bi iko na ovom svijetu mogao biti gori od Afrikanaca, kad se radi o međusobnim obračunima…”
Branko Soban, u predgovoru knjige Mateja Šurca i Blaža Zgage “U ime države” (Izdavač ‘Sanje’)
+++
‘Punk is not dead’
Zadnji zajednički grafit ex-Jugoslavije
+++
Jeste li se posljednjih godina prošetali ulicama Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja i drugih urbanih sredina bivše Jugoslavije? Ne znam jeste li obratili pozornost na grafite i brljotine na starim, neuređenim fasadama. Neke nove parole, neka nova imena. Janez, Franjo, Alija, Slobo etc. Nove skraćenice, SDS, HDZ, SPS etc. Nema baš puno uspomena na nekadašnju zajedničku državu, na Jugoslaviju. Možda tu i tamo neki sramežljivi grafit sa Titovim imenom. Još uvijek sa neprefarbanih fasada sija izblijedjeli grafit ‘Punk is not dead’. Takorekuć’ zadnji zajednički simbol ex-Jugoslavije. No, punk možda stvarno nije mrtav, ali se postarao, umoran je. To sam na vlastite oči vidio jula 1996. kad su u ljubljanskoj Hali Tivoli nastupili legendarni Sex Pistols bez pokojnog Sida Viciousa. Dvojac Johhny Rotten i Sid Vicious, mršavi punkovci sa kraja sedamdesetih godina, bili su zaštitni znak, prepoznatljiva ikona benda. Među mnogim starim ‘prdonjama’ koji su dobrano napunili halu bio sam i ja. Nisam bio razočaran, ali mi je bilo nekako neugodno. Nije bio ključni problem to što su izašli na scenu nepotpuni, bez Sida, nego što su djelovali još istrošenije, kao što sam i ja sam. Johnny Rotten, nekada energijska bomba, u ritmu je rahlo dizao pete i samo davao naznake nekadašnjeg skakanja po sceni. Rekao sam si : punk nije mrtav, ali je načet. Od godina. Legendarni Johnny Rotten se kasnije, kad mu je bilo oko pedeset, prekvalificirao i snimio famozni spot za maslo (http://www.youtube.com/watch?v=7mSE-Iy_tFY). Kažu da mu je, ako su istiniti natpisi iz časopisa, u džep kanulo šest milijuna. A pišljivi milijuni ga nisu potegnuli u posao, izjavio je. Nego kostim, tradicionalno, na njegovom tijelu izmjereno odjelo od engleskog tvida.
A Jugosalvija? Ni Jugoslavija nije mrtva. A nije ni živa. A nezaboravnom je obilježila generacije. Tako jako da nam sjećanje na zajedničku državu živi. Uglavnom u pozitivnom smislu. A ako je bilo tako lijepo, što smo se razišli? A kakav razvod! Zašto smo se na kraju velike ljubavi ubijali?
Nema ni jednostavnih ni jednodimenzionalnih odgovora. Možda smo, drugačije nego je to uradio Johnyy Rotten, pogrešno postavili prekvalifikaciju, kad se paradigma socijalističke države potrošila. Umjesto da smo se razveli, a i dalje trgovali i sudjelovali, počeli smo ratovati. I zadnji veliki zajednički ekonomski projekat je bila – trgovina oružjem. Naravno da je Slovenija imala, kao već sve vrijeme u Jugoslaviji, i u trgovini oružjem najugodniju situaciju i najveće dobitke. (Ko sumnja u to, neka posegne za najnovijom knjigom o oružarskim poslovima Šurca i Zgage. Vrijedno čitanja i razmišljanja.). A na oružju se ne može graditi budućnost, možeš samo uništiti prošlost. Nostalgičnu sliku. Naravno da u staroj državi nije sve bilo romantično, niti lijepo. Daleko od toga. Nostalgični pogled unazad je posljedica nezadovoljstva sadašnjim stanjem. Kako pokazuje anketa u četiri bivše jugoslavenske republike, međusobni odnosi su se ipak manje promijenili nego nam se čini. Iscrtava se sličan sociogram kao onaj kojeg smo poznavali ranih osamdesetih. I mnogo pomirljiviji, nego je bio devedesetih. Možda površno čitanje podataka to ne otkriva, ali nakon dvadeset godina je počeo proces normalizacije. Više se zanimamo jedni za druge nego što smo spremni priznati. Naravno da je Slovenija u posebnom položaju. Kao što je uvijek bila i u čemu ju je njena manja umiješanost u građanski rat još dodatno utvrdila. Uprkos svim “izradama”, još uvijek je najpoželjnija gospodarska partnerica. Zamjeranjima, opreznošću i nepovjerenjem prema susjedama nekako najviše istupa Hrvatska. I to je sigurno loše iskustvo iz rata. A Bosna i Hercegovina, koja još ima lošija iskustva, tu distanciranost ne pokazuje.
Među nekadašnjim republikama postoje razlike, a one su manje, nego je zajednička razlika prema trećima – uspostavljenim europskim demokratskim državama.
Nismo više socijalističke republike, ali smo još uvijek balkanske. Koje iskazuju vrlo nizak stupanj povjerenja prema hramu demokracije – parlamentu. Nizak stupanj i prema pravosuđu. I istovremeno vrlo visok – prema vojsci.
Još dok su se mladi vojnici pojedinih republika gledali preko nišana, ključni problem rješavanja konflikata je bio što se ni jedno primirje nije održalo ni poštivalo. Od kada su se ratovi prenijeli na domaće scene, u kulturne borbe, tih teškoća sa primirjem više nema. Jer do njega više ni ne dolazi.
A kako god. Još nas dobra dva mjeseca dijele od zajedničke strasti. Elitnog sportskog takmičenja – europskog prvenstva u košarci. Jedinstvena prigoda za popravne ispite i rehabilitaciju. Svi “smo” u odlični i svi navijamo za sve, dok se međusobno ne sukobimo. Tačno?
Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
Autor/ica
