Iz diplomatskog dnevnika: Pogled i stisak ruke

Izdvajamo

• Iz ovoga rasadnika “mirovne dejtonske revolucije” ponikla je i ovdašnja generacija uvijek - lijepo - dotjeranih “optimista” generacija poput “svježeg povjetarca” koji već decenijama u ovoj napaćenoj zemlji pretvaraju se da rade njihov posao. Bez obaveze da bude bolje. Da se bilo koje obećanje ispuni, ispravi bilo koja greška, koriguje. Jer, za njih je ionako sve ovo bilo samo igra.

Povezani članci

• Crne vrane
• Tamo da putujem
• Svetislav Basara:Ološ se lažno predstavlja kao elita
• Roland Gilles: Razlozi koji građane odvode na proteste isti su u cijeloj BiH i šire
• Zbunjuje to i pametnije ljude uvažena predsjednice, od malog, jadnog, fašista Hrvata
• Princip pravne sigurnost kao ljudsko pravo?

Foto: Pixabay

Našu sudbinu oblikovala je nova generacija – “g l a t k i h”, dragih, prijemčivih, voljenih, nesebičnih…koju je naslijedila ova generacija “optimista” i “svježih povjetaraca”

Piše: Fuad Đidić

I najzad. Šta je ostalo danas od sjećanja na decenije mog posla u diplomatiji. Priznajem, ne baš mnogo. Ali, ono što danas sa sigurnošću mogu reći to su dvije stvari – snaga “pogleda i stiska ruke”.

Diplomatija je upravo to – moja ruka i dodir očiju u kontaktu. I zato vjerujem, ne iscrpljuje se njena snaga samo, i potpuno u riječi, pismu, saopštenju… Nije ta snaga i njena moć samo u razgovoru u kojem sve može često, krenuti i drugim, neočekivanim tokom. Uostalom riječi ponekad, znaju da ne odrade svoj posao.

Ne bude baš sve, onako kako sam mislio reći, napisati, saopštiti. Često sam bio nezadovoljan onim što sam rekao, kako sam rekao i, da li je sve moglo biti bolje sročeno.

Stvarne, najbolje i najuvjerljivije poruke koje sam mogao prenijeti, i, koje sam na drugoj strani, mogao prepoznati kod sugovornika, bile su one dobivene putem fizičkog kontakta. I takve poruke uistinu, žive dugo u vama kao šifre ili, malena živa bića koje nekada dugo plutaju u vašoj podsvijesti dok na kraju ne uhvatite njihov pravi smisao i sadržinu. Oni se često isplove na površinu u nekim kriznim trenucima i pokažu svoju vrijednost kada je vaš život ili vaš društveni bitak na ivici nekog nepoznatog zaokreta ili opasnog sunovrata.

*

Još se živo sjećam Ruth Pierce iz australijskog odjela za vanjske poslove kada sam dobio zadatak iz Sarajeva da prenesem poruku o padu Srebrenice i strašnim zločinima koji se tih dana čine nad bošnjačkim stanovništvom. Kasnije sam doznao da je ona bila Jevrejka kada je godinu kasnije otišla na službu ambasadora u NY. No, taj njen pogled i dalje lebdi u mom sjećanju. Potpuno je bila svjesna obima katastrofe pada UN sigurnosne zone Srebrenice. No, kada sam odlazio iz njenog ofisa naši pogledi ostali su vezani nekoliko duuugih sekundi. Kao da mi je rekla – duboko se solidarišem sa onim što si mi rekao, znam, osuđujem strašne zločine ali, ova politika, ovaj svijet je – takav… nemilosrdan…

Kazala mi je tom prilikom: “Mi ćemo izdati  saopštenje, osuditi sve zločine, pozvati…” Sve što sam kasnije izvjestio u MVP Sarajevo da bi oni mogli očekivati pomoć i, jaku podršku Australije, nije se nažalost, desilo.

Ostao je samo onaj pogled, ona šifra u kojoj se krila cijela i prava istina. I, taj pogled koji je imao snagu nekoliko sekundi u meni je nadživio mnoge decenije.

*

Fasciniran sam bio starim američkim ambasadorom Edward Perkinsom. Došao sam u američku ambasadu u Canberri prvi puta u martu 1995. godine. Nikada nisam zaboravio taj njegov stisak ruke. Dok smo se rukovali stavio je drugu ruku na moj lakat. Brzo je pomenuo “Sarajevsku mapu”, zbirku 16 ratnih grafika umjetnika iz opkoljenog Sarajeva koja je tada obilazila svijet i, izazvala veliki publicitet u US. Rekao je kako zna ambasadora Jakoviča u Sarajevu i, interesirao se da li sam prisustvovao otvaranju američke ambasade tamo.

Uvijek me je plijenila ta sposobnost diplomata ili, političara koji su umjeli da ti daju osjećaj da si upravo, ti ta osoba od njegovog interesa i, da je on željno očekivao ovaj susret sa tobom. Znao sam još od ranije, kako je stara umjetnost politike, rekao bih ključ samog talenta u diplomatiji, učiniti da ljudi osjete olakšanje i neku sigurnost u tvom društvu. Tako je bilo i ovoga puta.

Vjerovao sam da  osjećamo i razumijemo Bosnu na isti način. Ali, primjetio sam da on nije mogao razumjeti zašto sam poslije Sarajeva, cijelo vrijeme neskriveno gledao i, u sebi brojao toliko upaljenih zidnih lampi u njegovom ofisu. Ovaj susret za mene bio je neka osa kristalizacije koja će kasnije odrediti prvu i, najtežu godinu diplomatskog rada u Canberri. Već tada u ovom ofisu doznao sam da će posve sigurno, ubrzo uslijediti neka vrsta mira u zemlji i, da potom dolaze  godine oporavka i obnove na smrt ranjene zemlje.

*

U susretu sa diplomatima mnogo godina kasnije, dok sam služio u hladnoj Kanadi otkrio sam diplomatiju koja je ovdje dovedena do perfekcije. Odmaknuti se po svaku cijenu od bilo kojeg dubokog osjećaja, od svake jake emocije, od poze i oblika spektakularnog izražavanja emocija.

Tu  sam zapravo, naučio kako se prakticira “nonšalantnost”, “smirenost” neka tobože, “daleka nezainteresovanost”. Kako se i najteže emocije, pogotovo one o genocidu, silovanjima, zločinu ili, bilo čemu tragičnom ili, potresnom perfektno prikrivaju, kako se razblažuju i “re-dizajniraju”. Tako da sve što ovi diplomati imaju da kažu govore: glatko – bez napora, mucanja, ponavljanja istih riječi, bilo kakvog naprezanja. Tečno, sigurno, besprijekorno i neumoljivo. Tu sam nalazio formulu uspjeha njihove diplomatije. I upravo, pukom koincidencijom, takva politika  bila je dovoljna da posluži kao savršena apologija u odbrani kanadskog generala McKenzie kojeg je tada, BiH etnička zajednica nebrojno puta, javno, putem pisama samoj Vladi, optuživala za silovanja žena Bošnjakinja u hotelu “Vilina Vlas”.

*

Jedna zemlja najbolje se upozna u vrijeme izbora. Ovi izbori u Kanadi 2014. godine, kada su nakon decenije vlasti konzervativci predavali vlast liberalima, bili su doista, prava historija. Na prvi pogled to je bila kakofonija glasova, stranaka, aktera, izborne baze stotina etničkih zajednica koje su se borile da budu zapažene i da njihovi kandidati budu izabrani. Zajedničke veze između nacionalnog i građanskog dijelile  su se tankim ili skoro nepostojećim linijama. Svaka zajednica je željela priznanje svoje posebnosti, težila je za više federalnog novca za svoje aktivnosti. No, zemlju je vezao i preplavio talas opšteg entuzijazma koji je objedinjavao sve provincije i teritorije ove prostrane zemlje.

*

Na globalnu scenu popeo se lider nove generacije svjetskih političara – Justin Trido. On je bio zapravo, kopija Clintona – opušten, lak kalibar, postmoderni političar, elastična linija, prijemčiv. Političar kojeg možeš dotaći, rukovati se, poljubiti, jednostavno napraviti selfi sa njime, rekao bih – “on je jedan od nas”. Onaj koji gleda u oči dok govori sa tobom i daje ti osjećaj važnosti. Poslije decenija vlasti političara nosilaca teških, mračnih, sumornih ideologija na scenu je stasala upravo, ta drugačija generacija. Generacija koja se oslonila na magiju laganog dodira, snagu pogleda i ulijevanja osjećaja neke bitnosti. Nazvao bih je generacija – g l a t k i h.

I kao što je u politici Clintona odlučivao trenutak i puko sadašnje vrijeme, tako se i Trido, po istom receptu, prihvatao ovoga sada, obaveza koje njemu u konačnici nisu ništa  bitno značile. U dva ili, tri navrata on je nama, koji smo tih godina u Ottawi predstavljali BiH, obećavao da će Canada ponovo otvoriti svoju ambasadu u Sarajevu koju su zatvorili “mračni konzervativci” negdje 2004. god. Naravno, mi smo slavili i uživali svoje male pobjede u tim slatkim obećanja. No, to se nažalost nikada nije desilo.

*

Mnogo godina kasnije, tek na dužnosti u Canadi, poslije susreta sa Premijerom Trido-om koji je tako savršeno ulijevao osjećaj bliskosti sa vama i vašim poslom,  ali, i, dobrim dijelom poslije knjige Christophera Hilla, Holbrukovog drugog ja, shvatio sam zapravo, kako je našu sudbinu u BiH oblikovala baš ova nova stasala generacija političara. Generacija – glatkih. Ne, generacija, mudrih, stratega, cezara, idejnih, vizionara… već,  upravo ova generacija glatkih, prijemčivih, dragih, voljenih, požrtvovanih, nesebičnih…

Oni su  bili savršeni umjetnici, oni su savršeno poznavali i koristili  glavni materijal koji su imali u rukama. To je vrijeme. To je timing. Oni su poznavali šta je moguće Sada i Ovdje. Šta je moguće brzo postići jednostavnom snagom dodira, rukovanjem ili savijanjem ruke, svejedno, i, šta je moguće postići razgovorom “oči u oči”.

Iz ovoga rasadnika “mirovne dejtonske revolucije” ponikla je i ovdašnja generacija uvijek – lijepo – dotjeranih “optimista” generacija poput “svježeg povjetarca” koji već decenijama u ovoj napaćenoj zemlji pretvaraju se da rade njihov posao.

Bez obaveze da bude bolje. Da se bilo koje obećanje ispuni, ispravi bilo koja greška, koriguje. Jer, za njih je ionako sve ovo bilo samo igra.