Ivan Brodić tvrdi: Velike Albanije neće biti

Povezani članci

• Gruba lakrdija stvarnosti
• Kako potam(ja)niti razum?
• Jebem te hrvatska vjerodostojnosti
• Šta je Plenkovića iznenadilo u Banjaluci?
• Parlamentarni šupci, papci i papkari, odjebite!
• Suad Beganović: Teza jednog kaosa

Jeste li primijetili kako se u poslijednjih stotinu godina, od vremena Balkanskih ratova, regija kojoj među ostalim pripadamo, malo promijenila? Obitavaju ovdje sve neki megalomanski narodi koji u velikom postotku teže svom sveukupnom “životnom prostoru”. Sve sami sanjari Velike Hrvatske, Velike Srbije, etnički čiste (islamske) Bosne i Hercegovine, Velike Makedonije, isto takve Bugarske ili pak Albanije s pripadajućim im vodama. Drina, Kupa, Jadransko more, Vardar, Marica….kao da pripadnici tih naroda ne mogu preplivati te mitske granice i za promjenu ući u univerzalno?! Naravno, uvijek ista ikonografija, horde pripadnika krda opijenih idolopoklonstvom njezinim božanstom “nacijom” maršira ulicama do središnjeg mjesta slavlja stoljetne nam, tisućljetne ili od postanka svijeta domovine.

Godine 1912. u Valloni albanski je politički narod, u sveopćem iznenađenju defenzive Turske proglasio samostalnost i neovisnost. Sanjali su o sveukupnosti teritorija nastanjenih Albancima. Bila su to vremena Balkanskih ratova, a kasnije i Prvog svjetskog rata, a ta se želja sukobila sa svim ostalim željama i teritorijalnim traženjima. Velike su sile 1913. godine arbitrirale i obećale Albancima oživotvorenje njihove ideje kroz storinu godina. Kratko, oživotvorenje te ideje sponzorirala je fašistička italija instalirajući režim balističke Velike Albanije tijekom Drugoga svjetskog rata.  Upravo tom željom su određeni problemi koji su se događali u bivšoj nam državi, kako piše Branko Horvat u knjizi “Kosovsko pitanje”, te je i razlaz Hoxha-Tito podredio ovoj težnji. Čini se kako su ideje o etnički čistim teritorijima doprinijele i inicijaciji onoga što se kasnije nazvalo borba OVK za oslobođenjem, a kroz Rankovićevu i Miloševićevu represiju nad Albancima.

Tu mitsku devetstodvanaestu proslavili su Albanci diljem regije spektakularno, počelo je slavljem u Skopju, bez makedonskih predstavnika, slavili su Berisha, Thaci i Ali Ahmeti, intonirala se himna Albanije kao da je stoljetno obećanje već ispunjeno! Podsjetilo me to na ravnogorski miting koji je Račan dopustio u predvečerje balvan revolucije u Hrvatskoj. Nastavilo se na Kosovu i na sam dan neovisnosti u Tirani. Skupove je pratila nezaobilazna retorika i ikonografija, uzvikivalo se UCK-u i ONA-i, prizivala Velika država, zabilježeni su i incidenti nad pripadnicima drugih naroda, u Skopju većinskoga, a kruna svega je bio Berishin govor o Albancima u jednoj državi.

Bio je to povod strahovima u regiji jer stvari su rijetko kada jednoznačne. Sudaraju se ovdje težnje za očuvanjem državnih granica i težnje stanovništva za životom u državi kojoj žele. Obje težnje vrlo legitimne, barem prema udžbeniku Međunarodnoga prava, autora J. Andrassyja. No, težnja romantičnog nacionalizma kojega smo vidjeli devedesetih, a kojega vidimo i danas, u slučaju naše teme, prema Georgu Friedmanu, kolumnistu geopolitičkog servisa Stratfor, dobio je opasan presedan u međunarodnom priznanju Kosova. Tim je činom napravljen korak prema anuliranju principa svetosti granica koji je nastao Atlantskom poveljom, a kojim se služila i Bandinterova komisija prilikom disolucije bivše države.

Nakon takvog političkog govora u Tirani, krenula je lavina reakcija analitičara o tome što će se događati u budućnosti. Dio se pribojava oružanih sukoba, drugi imaju uzdanje u međunarodnu zajednicu, treći govore o nebitnosti sviju spomenutih težnji ulaskom u Uniju. Razmotrimo opcije.

Prvi scenarij, onaj o zveckanju oružja, vrlo je teško moguć u regiji gdje se nalazi toliko članica NATO-a i kandidata za isti čak i na naizgled suprotstavljenim stranama, gdje postoji toliko pripadnika međunarodnih snaga sigurnosti kao na Kosovu i gdje Albanija, Makedonija i Hrvatska ukidaju vojne obveze, smanjuju vojne budžete i gdje je Srbija oslabljena porazima na vojnom i političkom (čitaj: sudbenom) planu. Uostalom, geopolitički je fokus na drugom dijelu Zemlje.

Međunarodna je zajednica slab adut za odigrati, poslužit ću se kartaškim riječnikom, jer upravo je ona bila jamcem rješenja albanskoga pitanja prije 99 godina. Test konačnoga rješenja na svojoj su koži osjetili mnogi u okruženju današnje Albanije u vrijeme spomenutoga balističkog režima. Uzgred, retorika od prije neki dan starije je stanovnike toga dijela regije podsjetila upravo na to. Da se razumijemo, ja nipošto ne mislim staviti u znak jednakosti demokratske režime Kosova, Albanije i albanskih struktura u Makedoniji sa fašističkim balističkim režimom čak i uz sve njihove manjkavosti.

Kvaka je u trećem scenariju, u Europskoj uniji. Činjenica kako svi ti krajevi streme ulasku u Uniju sreća je u nesreći sviju ovih procesa. Naime, ulaskom u Uniju svi će živjeti u jednoj državi, a regije s većim brojem albanskoga stanovništva će se moći čvršće vezati uz maticu zemlju djelovanjem kroz europske fondove koji ohrabruju djelovanje izvan struktura postojećih državnih granica. Bio bi to jamac stabilnosti i kupovina vremena za neku buduću podjelu teritorija temeljem faktičnog stanja kada se romantični nacionalizam ispuše uslijed teškoća tranzicije. Uostalom, slično se već dogodilo u ostatku regije.

Gubitnici ovih procesa bili bi Makedonci, asimilirani u Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji, Kosovu i Albaniji, pod blokadom Grčke, maćehinskim odnosom Bugarske, polupaternalističkim odnosom službene Srbije. Realno, za Makedoniju postoji rizik smanjenja teritorija toliko sanjane države. No, kako je to ne tako davno u jednom dokumentarnom filmu rezignirano priznao Ljupčo Gerorgievski, visokopozicionirani VMRO-ovac u vrjeme terorističkog djelovanja Ahmetijeve ONA-e 2001. godine, barem bi imali priliku graditi državu bez institucionalnog tereta Ohridskog sporazuma.

SEEbiz.eu