Šta je Plenkovića iznenadilo u Banjaluci?

Ivo Komšić
Autor/ica 20.1.2019. u 13:30

Izdvajamo

  • Plenković je do jučer žrtvovao ugled Hrvatske u EU za Čovića, odnosno njegovu Deklaraciju. Nigdje u Deklaraciji i nema Hrvata iz Bosanske Posavine, njih 140 hiljada, koliko ih je protjerano i nikad vraćeno. To je bio dio i HDZ-ove politike još iz onoga vremena. To hadezeovci u Saboru nisu ni pomenuli kao zločin. Za njih Hrvati BiH i nisu bitni, nego Čović kao „legitimni predstavnik“ naroda koji je ostao bez funkcije. (Što bi tek radio da je tu funkciju dobio?). Borba je za Čovića, čak ne za HDZ, jer stranka nije izgubila izbore, već on. Sada se „legitimni“ legitimirao i poistovjetio cijeli narod i susjednu državu, njeno državno i političko vođstvo, sa zločincima.

Povezani članci

Šta je Plenkovića iznenadilo u Banjaluci?

Dodikova politika nije nastala neki dan, na proslavi 9. januara u Banjaluci. Ona je poznata odavno

Proslava 9. januara, Dana Republike Srpske, u Banjaluci, otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije, na čelu s premijerkom Brnabić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sa svojim svećenicima, ambasador Ruske Federacije Petar Ivancov i ambasador Republike Hrvatske Ivan Del Vechio. Ambasadori drugih zemalja u BiH su tu proslavu ignorirali. Uz funkcionere i političare iz RS-a, iz BiH su na proslavi bili predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović sa dijelom partijskog vođstva, te HDZ-ovi funkcioneri u vlasti RS-a. Sama proslava je imala dva dijela. Jedan svečarski, sa obraćanjima i dodjelom odlikovanja, na kome je uglavnom demonstrirano jedinstvo RS-a i Srbije, politike i Crkve. Drugi paradni, na kome je demonstrirana sila, vojna i paravojna, prekrivena službenim i neslužbenim uniformama i odorama, simboličkog značenja. I jedan i drugi dio donio je više smutnje nego svećarstva.

Od vijeka vjekova

Same uniforme su pokazale prvu vidljivu i zbunjujuću identifikaciju: RS nije od jučer, ona seže daleko u prošlost i legitimira se povijesnim događajima koji nadilaze današnje generacije. RS se prikazuje kao davnašnja tvorevina koja je Bosnu i Hercegovinu oslobodila strane okupacije još 1918. godine, i kao takva ima povijesni značaj. Ona je država srpskog naroda, a ne entitet unutar BiH, tako da je Sarajevo kao glavni grad države i formalno i stvarno za njih izmišljena prijestolnica, jer je i država „vještačka tvorevina“.

Druga identifikacija je sa Srbijom. RS se uzima kao teritorij Srbije, spojen „srpskom rijekom“ Drinom sa matičnom državom. To je jedno tkivo. Sva simbolika je srbijanska, i vjerska i nacionalna, od zastava do himne i ostalih pjesama koje su se pjevale. BiH se pominje samo usput, radi međunarodne zajednice, jer i Srbija je potpisala Dejtonski sporazum. Premijerki Brnabić su bila puna usta tog sporazuma, a da ga je samo otvorila vidjela bi da RS nije država Srba, da su u njoj narodi ravnopravni, da je Srbija obavezna poštivati Ustav BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet. Poštivanje ustava neke države nije verbalno, već mora biti stvarno, i da je premijerka dosljedna obavezama koje je njena država preuzela u Daytonu, ne bi ni došla na proslavu.

Treća vidljiva identifikacija je sa Ruskom Federacijom, koju je predstavljao na proslavi ambasador, Petar Ivancov. To je stara teza – nas i Rusa 140 miliona. Identifikacija sa Srbijom nije dovoljna jer je lokalna, potrebna je ova svjetska, globalna, sa moćnom zemljom u svakom pogledu. Ta identifikacija nije u službi davanja digniteta samoj proslavi, nego i izvjesno zastrašivanje svijeta s jednom vojno moćnom silom. To zvaničnici nisu mogli otvoreno potencirati niti s jedne strane, ali narod to zna. Narod je svojim uzvicima iz publike dao do znanja o čemu se radi i tako sam proširio kontekst proslave. Nije to samo demonstracija sile prema BiH, nego prema cijeloj regiji, posebno Kosovu. Sve u stilu: naša vojna parada nije ovo što vidite, već ona iz Moskve, koju vidi cijeli svijet, pa izvolite, pokušajte… Koliko je ta identifikacija bitna Ruskoj Federaciji, veliko je pitanje. Mali uvijek mistificiraju svoje identifikacije s velikima, veliki ih drže samo onoliko koliko im trebaju u njihovim globalnim projektima. Barem je tako bilo u prošlosti. (Solunski front, na koji se podsjećalo paradnim uniformama, nisu probijali Rusi, nego Britanci, Francuzi, Italijani, Grci.)

Četvrta identifikacija je bila s Hrvatskom. Ona je izazvala najviše reakcija, i pozitivnih i negativnih, jer je bila dvostruko podebljana. S jedne strane je bio predsjednik HDZ-a, Dragan Čović, sa stranačkim vođstvom i funkcionerima u vlasti RS-a, s druge strane hrvatski ambasador u BiH, Ivan Del Vechio. Dragan Čović je oglašen na proslavi kao predstavnik (legitimni) Hrvata, na što se on slavodobitno smješkao. (Samo je nedostajalo da se i njemu uruči orden kao heroju mirnodopskog razaranja BiH, koju su inače ostali dobitnici ordena razarali ratom, zločinima, genocidom. Svi su, uostalom, osuđeni za ratne zločine.) Njegovo prisustvo je i bilo najznačajnije za slavljenike jer se potvrdila davnašnja identifikacija politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koju su uspješno provodili u BiH Mate Boban i Radovan Karadžić. Sa Čovićeve strane, to je bila još jedna potvrda da je HDZ identičan s hrvatskim narodom i da narod postoji samo u mjeri u kojoj postoji HDZ. Ovo je također stara identifikacija, ali nije zgorega potvrditi je na zajedničkom sijelu s jednom državom iz regije, koja regiju uvijek može destabilizirati, i s jednom od najmoćnijih sila svijeta, bez koje se nigdje ništa ne zbiva. Zajedničko prisustvo samo je znak jednodušnosti.

Rezultat HDZ-ove vladavine

Problem je napravio hrvatski ambasador u BiH, Ivan Del Vechio, jer je svojim prisustvom izvršio jednu identifikaciju koja se dugo vješto skrivala. On je jednu članicu EU povezao sa zločinačkom tvorevinom i identificirao svoju državu s njom. Time je zgrožena cijela EU, koja u ovom slučaju poštuje Ustav BiH, Dejtonski sporazum, presude Haškog suda ratnim zločincima i presudu Ustavnog suda BiH, koji je 9. januar, kao dan RS-a, proglasio neustavnim. Ambasadorov potez je izazvao ne manje zaprepaštenje i u Hrvatskoj, jer je sve uradio na svoju ruku, dakle, nesmotreno i nepromišljeno. Međutim, ambasador je samo otkrio ono što je politička stvarnost u Hrvatskoj, stvarnost vladavine HDZ-a.

Reakcije hrvatske vlasti se zadržavaju na skandaloznom dodjeljivanju ordena čovjeku koji je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Za njih nije bitno da su takva odlikovanja ranije dodjeljivana ratnim zločincima također, i tada nije bilo reakcija. Za njih zločin kao zločin nije bitan, nego identifikacija Hrvatske sa jednim od zločinaca, preko zvaničnog predstavnika Hrvatske. Da toga nije bilo, ambasador bi dobio vjerovatno neki blagi ukor. Ovako, on je identificirao Hrvatsku, htjeli – ne htjeli, sa zločincima.

Hrvatske vlasti i veliki dio hrvatske javnosti još nemaju snage ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH povezati u cjelinu i tako ih promatrati. Oni nisu u stanju postaviti pitanje što povezuje Vukovar i Sarajevo, ili Mostar, što povezuje Kninsku krajinu i druga mjesta zločina u Hrvatskoj, sa Srebrenicom, Prijedorom, cijelom Posavinom… Ne želi se znati da je to jedinstven zločin, izvršen pod jedinstvenom idejom koja je jednako provođena u Hrvatskoj i u BiH. Ista vojska, s istom komandom, počinila je te zločine, čak isti ljudi. Ne radi se, dakle, o jednom čovjeku, vojnom zapovjedniku po imenu Lisica, radi se o zločinačkoj ideji koja se provodila na različitim mjestima. Nije, prema tome, problem identifikacije s jednim zločincem, nego sa zločinom kao takvim, sa zločinačkom idejom i zločinačkim umom.

Problem HDZ-a je u tome što je njena vlast u Hrvatskoj i BiH bila u dosluhu s tom idejom i što su je u BiH provodili zajedno. To je ista, zajednička ideja o uništenju BiH kao države. Tuđman se davno identificirao s Miloševićem, i obojica su završili na haškim optužnicama i u haškim  presudama. Ta identifikacija nije nikada opovrgnuta ili neutralizirana. Jer kakva je razlika između Bobana i Čovića, između Karadžića i Dodika? Čović i Dodik ne koriste vatreno oružje (još), nego političko. Problem je u tome što je ambasador podsjetio na to i to potvrdio; problem je što je tu identifikaciju proširio na Plenkovića koji Hrvatsku predstavlja u EU. Sada najednom dolazi ograda iz Hrvatske da HDZ Hrvatske i Vlada Hrvatske ne vode politiku HDZ-a BiH i Čovića. Zaboravljaju da se ne može preko noći izvršiti prekid s onim što se desetljećima gradilo, da se identifikacije teže brišu nego što se formiraju.

Ko vodi spoljnu politiku Hrvatske

Ambasador je bio samo dosljedan. On je nalog svoje vlade o ponašanju u BiH davno dobio i čovjek je to ozbiljno shvatio. Nije računao da ovdje HDZ igra dvostruku ulogu. Identifikacija Čovića i hrvatskog naroda je davno izvršena, hrvatski narod je poistovjećen sa HDZ-om. Teza o „legitimnom predstavljanju“ je odavno zaživjela i u BiH i u Hrvatskoj, svi je ponavljaju, od kardinala Puljića do hrvatskih biskupa, od Čovića do Plenkovića, od hrvatskih parlamentaraca u EU parlamentu do većine hrvatskih medija. Ambasador je samo to slijedio. Za njega je Čović isto što i Plenković. Tu je identifikaciju izvršio Plenković, ne samo Čović, a ambasador slijedi svoga šefa.

Ako je Čović i Plenkovića stavio u svoju službu, to nije problem ambasadora. Čovjek je samo dao do znanja tko u Hrvatskoj vodi spoljnu politiku. Ni on se, jadan, ne snalazi u ovome zaokretu, daje kontradiktorne izjave i čudi se što se zbiva s njim. Pa nije on problem, nego su to Čović i Plenković. Nije on proglasio Čovića jedino legitimnim, nije ga on uzdigao na hrvatski pijedestal. Uostalom, to je nedavno uradio Hrvatski sabor. Ambasador je odgovoran čovjek i ozbiljno predstavlja svoju državu, odnosno ono što od njega njegov šef očekuje. On se ponaša po inerciji politike u čijoj je službi. Nije na njemu da raskida identifikaciju koja je davno postavljena. Za njega su dva HDZ-a jedna stranka, Čović i Plenković jedna osoba, jedan šef.

Plenković je do jučer žrtvovao ugled Hrvatske u EU za Čovića, odnosno njegovu Deklaraciju. Nigdje u Deklaraciji i nema Hrvata iz Bosanske Posavine, njih 140 hiljada, koliko ih je protjerano i nikad vraćeno. To je bio dio i HDZ-ove politike još iz onoga vremena. To hadezeovci u Saboru nisu ni pomenuli kao zločin. Za njih Hrvati BiH i nisu bitni, nego Čović kao „legitimni predstavnik“ naroda koji je ostao bez funkcije. (Što bi tek radio da je tu funkciju dobio?). Borba je za Čovića, čak ne za HDZ, jer stranka nije izgubila izbore, već on. Sada se „legitimni“ legitimirao i poistovjetio cijeli narod i susjednu državu, njeno državno i političko vođstvo, sa zločincima.

To je začuđujuće, najednom, i za HDZ Hrvatske i za njenu vladu?

Njima ne smeta što se današnja RS, nastala u Daytonu, poistovjećuje sa Karadžićevom zločinačkom tvorevinom. Da im je to smetalo, davno bi reagirali na savez Dodika i Čovića. Nisu li oni sami davali RS-u državni značaj, tom istom Dodiku davali nagrade i išli na noge nekoliko puta, potpuno ignorirajući predsjednika Federacije koji nije bio iz HDZ-a (i on je bio nelegitiman, iako je bio predstavnik jedne hrvatske stranke u BiH). Dodikova politika nije nastala neki dan, na proslavi, ona je poznata odavno. Ali, ona je davala legitimitet HDZ-u i Čoviću, pa je bila prihvatljiva, sve drugo je bilo nevažno.

Ivo Komšić
Autor/ica 20.1.2019. u 13:30