Ismijavanje s Danom državnosti kao dio kontinuiteta političkog djelovanja

Izdvajamo

• Dopustit ću sebi da ga, i nadam se da mi neće zamjeriti, parafraziram. BiH danas, pojasni Trifunović, a s njim se i sam slažem, nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska. Ni traga u njoj, još konkretnije, od one kakvu je antifašisti svojim kostima stvoriše u Mrkonjiću. Naprotiv, zbog ološa koji je vodi, ona je danas jedino i isključivo Njegova – zemlja ološa u kojoj „historičari“ reže jedni na druge, u kojoj unuci i balija i ustaša i četnika „zapišavaju“ tragove antifašizma zarasle u korovu, u kojoj učitelji, kada ne znaju kako objasniti žive, potežu za mrtvima, u kojoj djeca idu u škole nazvane po imenima fašističkih ideologa, a do istih dolaze ulicama ubojica partizanskih heroja.

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Srpski v(r)isak iz Hrvatske
• O SAPUNU I PARFEMU
• Sreten Vujović: Duhovi prošlosti se lako probude, potrebno je samo da se javi neki novi Milošević
• Nemoćni u doba pandemije: Invaliditet i kronične bolesti nisu stale, ali jeste sistem
• SOMETHING’S IN THE AIR
• Roba, kapital ili ljudi?

Imamo stanje koje je obećavajuće Njima. A svima nama neka je Svevišnji na pomoći. Jer, oni će se i dalje ismijavati s najsvjetlijim datumima zajedničke nam prošlosti – i u isto vrijeme puniti vlastite, i džepove svojih najbližih – a nas će sve više biti među onima koji, ili prekopavaju po kantama za smeće ili su na nekom od putova bez povratke.

Svako malo moguće je čuti pitanje je li katarza, individualna i kolektivna, na prostoru BiH uopće moguća? I, ako jeste, koliko je na njezine prve znake potrebno još čekati?

Daleko od toga da sam pesimista – i da mislim kako je fenomen katarze uopće stran bosanskohercegovačkom čovjeku. No, i nju se konkretnim životom mora poticati. S druge strane, poticaji mogu dolaziti od malog čovjeka – iako je takvih primjera u životu puno manje – ali i od, što je gotovo pa pravilo, onih koji u ime njega svakodnevno zbore.

Do političke je nomenklature, drugim riječima, ne do naroda, hoće li se prvi znaci katarze na horizontu ukazivati ili ne. Prije koji dan, primjerice, netko mi „turi“ fotografiju spomenika poginulim Varešacima – koje su, kao i na mnogim drugim mjestima ove zemlje, u međusobno krvoproliće s vlastitim susjedima gurnuli zli ljudi, oni koji su sve to, k’o biva, činili zbog njihove, i budućnosti njihove djece. I koji, usput, tvrde da to isto čine i danas.

Ako je, pak, temeljem podignutog spomenika u posljednjemu ratu poginulima suditi, Varešacima je to danas u dobroj mjeri i jasno. Jer, na spomeničkom kamenu, ako se dobro sjećam, piše da je spomenik „Spomen obilježje svim građanima opštine Vareš stradalim u period 4.4.1992.-15.12.1995“,  a ispod toga još i ovo – „Pokloni se žrtvi na svoj način“.

Tko je spomenik podigao, tko inicijativu za to dao, ne znam. Ne znam ni tko je autor citiranog teksta. Ali, znam da su takav spomenik, i tekst na njemu, u službi zacjeljivanja i danas otvorenih rana – koje su, da se razumijemo, rezultat međusobnog ubijanja u koje Varešaci nisu uletjeli vlastitom voljom nego su u njega gurnuti od onih koji prije toga u Varešu nikada nisu ni prenoćili.

Bilo kako bilo, zamislite da vareški primjer nije usamljen – kao što, nažalost, jeste. Zamislite, recimo, da su slični spomenici i spomenički natpisi preplavili svaki dio BiH – da ih se sresti može svugdje gdje su ljudi, samo zato što su različite vjere i nacije, gurnuti u međusobno klanje. I da mediji na njima svaki dan grade priču o dobru koje nadvladava zlo.

Bi li, evo najiskrenije, u tim uvjetima uopće bilo moguće da na vlasti imamo one, filozofije i ljude koji, umjesto razumijevanja, svaki u Boga dan šire mržnju i netrpeljivost? Ja, recimo, mislim da bi takva mogućnost, ako ne u potpunosti isključena, bila barem svedena na ravan najobičnije marginalije. I da bi prioriteti BiH bili radikalno drugačiji od onog što je prioritet numero uno danas – da se umjesto više države i bogatijeg društva čini sve kako bi bilo i manje države i siromašnije društvo, da se umjesto više zajedništva čini sve kako bi i ono malo preostaloga bilo uništeno, da se umjesto razumijevanja i ljubavi šire strahovi, netrpeljivost i mržnja prema drugima i drugačijima, da se, da se tu zaustavim, zajednički život prikazuje farsom i ideološkim instrumentom poništavanja posebnosti i identiteta, onih manje brojnih prije svega.

Netko bi mogao reći kako s ocjenama i pretjerujem. Vjerovali ili ne, takva mi namjera nije ni u podtekstu. Ali, fakti su neumoljivi. Evo, uostalom, jednog i iz tjedna iza nas. Zakonom iz 1995. godine, naime, 25. studeni je utvrđen Danom državnosti BiH. No, nikada nakon rata nije bio i općeprihvaćen. Jer, politička klasa RS-a ga priznavala nije ni 1996. godine, a ne priznaje ga ni danas. Uostalom, domaćin uzvanicima u prostorijama državnoga predsjedništva ove godine nije bio onaj tko bi trebao biti – prvi čovjek državnoga trijumvirata. Ali, nije ga bilo – jer, veli, da bi u njegovu obilježavanju i sudjelovao, Dan državnosti će prethodno morati biti utvrđen državnim zakonom.

No, što god da reče, Ivanić je, osporavajući Dan državnosti, pokazao barem elementarnu pristojnost – predsjednik RS-a, nažalost, ni to. Za njega, 25. studeni je „lažan datum, jer BiH njime nije uspostavljena kao država“ – k tome, i „datum iz vremena bivše Јugoslavije“ kojeg je „nemoguće odvojiti od te države i AVNOЈ-a“. Hoćete, dakle, poruči laktaški silnik, 25. stodeni kao praznik, moraćete prihvatiti i Jugoslaviju, pa kakva god da jeste. Pa izvolite, dvije vas volje.

Prijem u Predsjedništvu, međutim, i usprkos opstrukcijama iz RS-a, ipak organiziraše – i na njemu, pa što god da izgovoriše, praznično zboriše. I Izetbegović i Čović. Čestitku građanima, potom, uputi i prvi čovjek Federacije. Dan državnosti je, piše on, „dan kada obilježavamo utemeljenje države koja je tada definirana kao bošnjačka, srpska i hrvatska država“, ali i „simbol uspostave neovisne BiH“, zemlje koju zajednički trebamo graditi kako „bi postala bolje mjesto za život svakom njezinu građaninu“.

Na koncu, i federalna vlada je izvijestila javnost da je 25. studeni neradni dan – kako za poslodavce, ustanove i organe uprave, tako i za druga pravna lica. Čovjek bi, da ne duljim, mogao pomisliti kako u vezi s Danom državnosti suglasje postoji barem na prostoru Federacije. Bojim se, međutim, da nije tako. Ili, narodskim jezikom, ludom radovanje. Uostalom, pogledajmo činjenicama u oči.

Obilježavanje Dana državnosti u, primjerice, Mostaru nacionalno bijaše gotovo jednobojno. Nigdje, naime, u programu onih koji bi u njemu morali sudjelovati kako bi time demonstrirali privrženost ovom datumu pripadnika i vlastita naroda – ni na svečanoj akademiji, ni na drugim mjestima. Nigdje, ako dobro upratih, prvog čovjeka grada – a ni njegovih prvih suradnika Hrvata. Nigdje, potom, prvog čovjeka kantonalne vlade, a ni njegovih ministara sunarodnika također. Kao da u jamu propadoše. Gdje bijahu? Zašto u obilježavanju Dana državnosti ne sudjelovaše? Jesu li bili spriječeni? Ili je, bože sačuvaj, po srijedi ipak nešto drugo – ignoriranje, recimo, datuma kojeg bi se najradije u povijesne arhive odložilo?

No, mostarski „borci“ za hrvatsku stvar, ako su Dan državnosti ignorirali, barem ga nisu negirali. Njihovi suborci u Županiji Zapadnohercegovačkoj, međutim, nisu se uspjeli suzdržati ni od toga. Županijska vlada, istina, 25. studeni proglasi neradnim danom. Ali, tako stoji u njezinoj odluci od 16. studenog, ne učini to zbog Dana državnosti nego, zamislite, zbog blagdana Svete Kate.

Smiješno. Doista. Nemam, da ne bi bilo dvojbi, ništa protiv vjerskih blagdana, pa ni ovoga kojeg „borci“ za hrvatsku stvar zloupotrebljavaju. No, zbog drskosti kojom to čine i Sveta Kata se, bojim se – pa neka me „časte“ kako im drago – od muke u grobu prevrće.

Kako, pak, u uvjetima takvog ambijenta očekivati da inicijativa esdepeova člana kolegija Zastupničkog doma državnoga parlamenta naiđe na pozitivan odjek njegovih kolega. A bit inicijative je, maksimalno skraćeno, da se kao najviše državno priznanje u BiH ustanovi nagrada ZAVNOBiH-a. Jer, pojašnjava u svojoj inicijativi esdepeov parlamentarac, ideje ZAVNOBiH-a su i danas aktualne budući su, u vrijeme kada su lansirane, isključivale nacionalne ekskluzivitete na bilo kojem dijelu zemlje – i umjesto njih promovirale ideju da je BiH na svakom njezinu pedlju i hrvatska i srpska i muslimanska.

Iskreno, iako ideja zastupnika SDP-a zaslužuje svaku pažnju, bojim se da je put do njezina prihvaćanja, ako je u relativno skorije vrijeme uopće moguć, i dug i trnovit. Jer, stanje danas je puno bliže onom kojeg na Dan državnosti opisa ugledni banjalučki novinar. Dopustit ću sebi da ga, i nadam se da mi neće zamjeriti, parafraziram. BiH danas, pojasni Trifunović, a s njim se i sam slažem, nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska. Ni traga u njoj, još konkretnije, od one kakvu je antifašisti svojim kostima stvoriše u Mrkonjiću. Naprotiv, zbog ološa koji je vodi, ona je danas jedino i isključivo Njegova – zemlja ološa u kojoj „historičari“ reže jedni na druge, u kojoj unuci i balija i ustaša i četnika „zapišavaju“ tragove antifašizma zarasle u korovu, u kojoj učitelji, kada ne znaju kako objasniti žive, potežu za mrtvima, u kojoj djeca idu u škole nazvane po imenima fašističkih ideologa, a do istih dolaze ulicama ubojica partizanskih heroja.

Uglavnom, i time završavam, imamo stanje koje je obećavajuće Njima. A svima nama neka je Svevišnji na pomoći. Jer, oni će se i dalje ismijavati s najsvjetlijim datumima zajedničke nam prošlosti – i u isto vrijeme puniti vlastite, i džepove svojih najbližih – a nas će sve više biti među onima koji, ili prekopavaju po kantama za smeće ili su na nekom od putova bez povratke.