Ima li kraja nacionalističkim političkim apetitima?

Povezani članci

• Makarski memento
• Misa u bordelu
• Korona i privreda
• Rusija je eskalirala do apsurda rata
• Bilježnica Robija K.: Govno i vitamini
• HDZ-ov ministar finansija Vjekoslav Bevanda prenio nadležnosti sa države na entitete: Za međunarodne ugovore o dvostrukom oporezivanju bit će nadležna entitetska ministarstva finansija

Vlasnik HDZ-e je, to već odavna nije tajna, najavio još jedan pravac djelovanja na kojem će od prvog dana nove izvršne vlasti biti neumoljiv – da Federaciju pocijepa ekonomski, po hrvatsko-bošnjačkom etničkom šavu.

Piše: Slavo Kukić

Sredinom tjedna iza nas je, kako sada stvari stoje, konačno dogovoren sastav federalne vlade. Ponavljam, kako sada stvari stoje – jer već sutra sve to ponovo može pasti u vodu. Zašto? Obrazloženje je, što se mene tiče, poprilično jednostavno. Federalna vlada je dogovorena još jednom žrtvom, prinesenom „na oltar“ vlasniku HDZ-a. Ovaj put žrtvu su podnijeti morali Komšić i njegovi. I, najiskrenije, nije im to jedini put. Da vlasnika HDZ-a, a i hrvatstva dakako, ne bi rasrdili, morali su mu u startu, netom nakon izbora, priznati pravo na hrvatski ekskluzivitet. A sada su, budući mu se „iznenada“ pojavi ambicija da bude i partija bosanskohercegovačkih građana, ponovo morali izlaziti u susret njegovim apetitima – ali i ucjenama i ultimatumima u isti mah. Jer, samo dan ranije vlasnik HDZ-a je zaprijetio – ili će te mi do zadnjeg dana ožujka udovoljiti, ili na priču o zajedničkoj vladi zauvijek zaboravite.

Ne znam jesu li mu i povjerovali. Bilo što bilo, ne vjerujem da je ovog puta folirao. Jer, vjerovali ili ne, Boga je čovjek molio da se to dogodi. On bi, naime, najsretniji bio da vlasti nema. No, ovaj put ga je sreća napustila. Udovoljeno mu je.

Ne mislim, međutim, da je vlasnik HDZ-a i odustao. Nastavit će on zadavati muke svojim koalicijskim „partnerima“. I ne samo to. Ono što tek slijedi bi, bojim se, moglo izazivati i veće mučnine od sadašnjih. Problemi s Vijećem ministara, uostalom, i to u momentu kada se vjerovalo da su definitivno savladani, u prilog tome i govore. I, da ne bi bilo zabune, opet dolaze s iste adrese. Prema Ustavu i zakonu, naime, obveza je u državnoj vladi osigurati i jedno mjesto za bh. građane izvan triju etnokorpusa. A ona, pročitah, izvršenom raspodjelom nije ispunjena. Razlog – u Vijeću ministara trenutno je, uključujući i generalnog tajnika, ne računajući i zamjenike, čak pet Hrvata. Jedan bi, drugim riječima, morao vani – ili se, u suprotnom, netko od koalicijskih partnera ponovo mora žrtvovati. Tu je poziciju, kompromisom koji omogući dogovor o federalnoj vladi, najvjerojatnije izbjegao lider DF-a. A ostali? Za njih baš i nisam siguran. Jer, apetiti vlasnika HDZ-a su, iskreno, izvan dometa normalnog ljudskog uma.

Ni pol muke da se neugodna storija završava i time. Nažalost, nije. U prilog tome, među inim, govori i na Večernjakovu pečatu obznanjena vijest kako je ova tiskovina, i za ljubav ovoj zemlji, nakon dvadeset godina konačno osigurala „službeni prijevod“ Daytonskog mirovnog sporazuma, uključujući i njegov aneks 4, Ustav BiH.

Nije da tom činu ne bih i osobno aplaudirao. Ovoj je zemlji doista potreban službeni prijevod njezina ustava s engleskog na domaće jezike. Jer, činjenica da ga nema i danas proizvodi političke nesporazume. Dođe li, međutim, on iz radionice medija koji, i to nije nikakva tajna, slovi kao bilten i medijska puškarnica vlasnika HDZ-a, stotinu je razloga za pitanje: zašto – i nema li u pozadini te činjenice još ponešto? Na odgovor, siguran sam, i nećemo bogzna koliko dugo čekati. A tada će se vidjeti i stvarna namjera hadezeova medijskog „magnata“ – ili nakana njegova političkog mentora svejedno.

Sve to, dakako, nije i krajnji domet vlasnika HDZ-a. Mnogo veće probleme je, pita li se mene, već danas moguće predviđati u funkcioniranju federalnih vlasti. I, mogli bi biti puno raznovrsniji. Na neke od njih, uostalom, upućuje i vrijeme današnje. Naivan je, prije svega, onaj tko povjerova da u zahtjevu za jednom srpskom ministarskom pozicijom ima ičeg principijelnog – ili da on upućuje na mogućnost evolucije u hadezeovoj političkoj filozofiji. Ma kakvi. Po srijedi je kalkulacija sasvim druge vrste – ona što cilja na blokade drugih na nacionalnoj osnovi i istodobno isključuje takvu mogućnost kod vlastitih prijedloga i akcija. Istina, da bi se skovani plan i realizirao, u mozaiku nedostaje još jedan kamenčić – da tu vrstu igranke blagoslove i drugi. Hoće li se, pak, to i dogoditi ostaje za vidjeti. Na blagoslov DF-a, siguran sam, vlasnik HDZ-a ne računa – jer, jasno mu je da ga ni za stotinu godina ne može osigurati. Ali, ruku na srce, snaga Komšićevih u federalnoj vladi je i više nego nedostatna da bi takav plan, podupru li ga stvarni partneri vlasnika HDZ-a – Izetbegović i SDA – i spriječili.

Vlasnik HDZ-e je, to već odavna nije tajna, najavio još jedan pravac djelovanja na kojem će od prvog dana nove izvršne vlasti biti neumoljiv – da Federaciju pocijepa ekonomski, po hrvatsko-bošnjačkom etničkom šavu. On sam je, prvo, bio izričit – smijeniti će direktore javnih poduzeća koji mu ne ljube skute – a na čelu su, kako kaže, firmi koje se tretiraju hrvatskim nacionalnim interesom. I, na njihovo će mjesto dovesti druge – one, valjda, koji će mu biti spremni uplaćivati redovite mjesečne tranše. A onda je taj plan po principu „blitzkriega“, diktirajući dnevni red prve sjednice novoutemeljene federalne vlade, pokušao realizirati njegov „jastreb“ na funkciji prvog čovjeka Federacije.

U prvom naletu, istina – zahvaljujući Komšićevima – nije išlo. Što se DF-a tiče, tako ovih dana poruči njezin lider, neće ići ni u buduće. Veliko je, međutim, pitanje hoće li se, i koliko dugo, DF tome sam moći suprotstaviti. Jer, naiđe li vlasnik HDZ-a na razumijevanje svoga stvarnog partnera, na razumijevanje, da ponovim, SDA i njezina lidera – a to nije daleko od pameti – otpor DF-a bit će slomljen već pri prvom slijedećem pokušaju.

Dogodi li se, pak, to, na dnevni red će doći i još jedno pitanje – što je Komšiću i njegovima činiti? Odgovor će, razumije se, morati tražiti sami. Ali, znam da će, što god da učinu, to odrediti budućnost njihove partije – ili će je stabilizirati, pa i dodatno ojačati, ili poslati na političku marginu.

A, što bi u njihovoj situaciji učinio ja? Vjerovali ili ne, dvojbi ne bi bilo. U uvjetima opisanog razvoja događaja, naime, a on je više izgledan nego ne, ne vidim ni jedan razlog kako bi na sve to, zbog države ili čega već, ipak trebalo zažmiriti – i kako  bi priču sa starim ideološkim jaranima trebao nastaviti. Jer, oni će činiti što im se čini. A, odgovornost za to s njima dijeliti ćeš i sam. I platiti cijenu kakvu ni u snu nisi mogao očekivati – da će ti leđa okrenuti oni koji su ti, koliko do jučer, aplaudirali.

To, doduše, ne znači da, i u slučaju da se ne probije donja granica političke izdržljivosti – neka se, recimo, odustane od podjele javnih poduzeća na zone nacionalnog utjecaja dviju etnopartija – treba zadovoljno trljati ruke. I smatrati kako je time i rat dobiven. Jer, i više sam nego siguran kako udaranje u etničke gajde neće prestati. Dapače. Ali, tada barem vrijedi pokušati činiti što je u okviru tvojih moći kako bi zvukovi koje one puštaju bili, što je više moguće, nejasni – i manje upozoravajući za budućnost države i društva.

O vlastitim bi naporima, s druge strane, redovito i iscrpno izvještavao svoje birače, i ukupnu javnost ove zemlje dakako. Jer, od nje može doći i impuls što dalje činiti. A, u ovakvom ambijentu on može biti od neprocjenjive pomoći.

Odluka je, dakako, na vodstvu DF-a. Ali, predosjećam da bi ona relativno brzo mogla doći na dnevni red. Pokaže li se, pak, moja procjena ispravnom, želim im dovoljno i pameti i političke mudrosti. Jer, pa shvatite to kako vam drago, trebat će im.