Igor Serdar: Naši budalaši od političara

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Kako je moj dida proslavio Prvi maja
• PLAVA TRAVA ZABORAVA
• Gestapo HND-a
• Pančić: O jednom dugu
• Da li ga Ante Pavelić čuje?
• Otvoren 9. Festival tolerancije posvećen Auschwitzu i Srebrenici

Foto. Google

Zar nije zabavnije gledati super realiti Milanovića i Linića, Karamarka s policajkom ružom, Kolindu, ….. sve je to jednostavnije nego uvidjeti da nam je jedino garantirano da ćemo propasti skroz na skroz.

Piše: Igor Serdar

Totalno me izbacuje iz takta da na Jadranu prodajemo španjolske paradajze i svinjske polovice,  da tih milijun gostiju konzumira tek 24% hrvatskih proizvoda na koje 25% poreza ide u hrvatsku blagajnu.

Dalje me frustrira (recimo, na primjer) da smo imali ogromnu proizvodnju šećera sa svom infrastrukturom za izvoz: od polja  i traktora preko ljudi koji to znaju proizvoditi – do šećerana koje to mogu preraditi. Onda se našao neki priučeni političarčić, pušač, apotekar i mladoženja u jednom.

Naravno da smo nekadašnje količine proizvodnje svjesno proizvodili za izvoz. E, više nećemo.

Izvoz je navodno bolji od uvoza – ili griješim, jadan? Obrađena zemlja je bolja od neobrađene. S navodnjavanjem je bolje nego bez navodnjavanja, ili, opet griješim, bijedan, neupućen.

Naši studenti nekada su (pod najnormalnije) radili razne sezonske poslove i imali su neke prednosti pri dobivanju takvih poslova – jer mladima treba pomoći da spoznaju neke životne istine.

Sada to nije potrebno, to nitko ne radi: sada se ide na tečajeve kojima se mladi prilagođavaju budućem životu u EU.

Tečajeve održavaju naši stručnjaci, političarčići,  a financira ih EU, a „prodavanje“ znanja o EU standardima i pravilima trenutno je „job number one“ – ako znaš dovesti „slušače“ takvih predavanja. Tu je lova za koju nitko ne pita jer se „vadi“ iz fondova EU. To je plus, statistički.

Poanta je da narod prihvati da nema više nečeg dobrog čega je prije bilo. Ako, recimo netko kaže da je šećerane potrebno ugasiti onda je to zadatak naših političara. Oni rade što im se kaže u ime EU. To je to.

Oni čak imaju i mišljenje koje su im rekli da moraju imati i zato i jesu  ministri. Imaju tajnice, vozače, jako su važni i jako….. s oproštenjem – glupavi.  Političarčići.

Ako, recimo netko iz EU kaže da su naše ceste odlične ali da ih moramo dati drugima – onda naša vlada (bez obzira koja) takvu pizdariju mora provesti.  Objasniti narodu da je bolje imati tuđe ceste – a zapravo naše jest zadatak tih političarčića..

Ako netko kaže da je ugljen energent za male hrvatiće u  istrici – onda se to tako i napravi uz pomoć svih tih političarčića. Oćeš golf, oćeš otoke, oćeš plin, ribice naše jadranske…, šta god oćeš – dobiješ.

Ako netko kaže zašto bi hrvatići zarađivali na svojoj obali od gostiju koji tamo moraju jesti – onda se političarima zaduženim za to objasni citiram:

 „da su u EU – svi ravnopravni i da mi moramo pustiti  da javna nabava bude po EU standardima, a oni imaju najbolju cijenu i mi neka naše šljive i paradajze prodamo, ma gdi god hoćemo – na Jadranu prodaje EU – a ne hrvatići. Zašto kamate u banci onda nisu jednake?

I naši političarčići to  ladno popuše i propada nam čak i mala barka iz starinske pjesmice.

Mogao bi ja sad i o mljekarstvu i uništenih 1700 farmi, o prenamijenjenom zemljištu, o pogodovanju za školovanje djece, o raznim drugim potkupljivanjima za nemoćne političarčiće,  ali čemu?

Svi su, onako, hrvatositni, nikakvi, eventualno – deklarativni, općeniti.

Nama treba konkretno, a oni su deminutivni,  insuficijentni za poantu, pomalo skliski – s glavnom karakteristikom da: „ne rade probleme u EU jer bi to bila sramota za Hrvatsku“. Glupa mantra. Svi brane svoje interese, a mi se takmičimo sami sa sobom da sve prepustimo birokratima u EU.

Kad političar  popuši priče poput cesta, šećera, mlijeka, ugljena i turizma – hajmo svi plakat jer je to gotovo jedino što imamo, jedino što možemo prodat. Zato smo mali. Hrvatići dobri i dragi.

Zar nije zabavnije gledati super realiti Milanovića i Linića, Karamarka s policajkom ružom, Kolindu, ….. sve je to jednostavnije nego uvidjeti da nam je jedino garantirano da ćemo propasti skroz na skroz.

Nije više pitanje hoćemo li nego za koliko ćemo bankrotirati i kao država. Zemlja nam vrijedi pola onoga što je vrijedila prije pet godina, a za pet godina neće vrijediti niti današnjih deset posto.

Politika za EU, a ne za Hrvatsku počela je davno, provodili su je i HDZ i SDP , a ono što nisu htjeli vidjeti niti tada niti žele danas jest činjenica da se Hrvatski interesi uklope u EU interese.

Naši budalaši od političara su to preveli da se hrvatski interesi podrede EU interesima. To je to.

Zato nije kriminal u hrvatskoj politici najveće zlo.

Najveće zlo je ne znati što su tvoji interesi.

Pušioničari misle i dalje da je glavno biti političar. Nije važno ništa drugo.

Zato hajmo svi bit političari:

Ja bi, recimo ove godine zabranio uvoz hrane za vrijeme sezone  – pa da vidiš oporavka kad kila paradajza bude u Hrvatskoj skuplja nego u Londonu – tad bi naša obala imala respekt, narod zadovoljstvo, a stranci skupo plaćaju i doma, dakle ništa se ne bi dogodilo…..( valjda bi nam uveli sankcije?)

Ovako smo „zgodni, mali i nevažni“ – jedino ako pobijedimo Brazil bit ćemo veliki – i tu smo mantru  popušili.

Dođe mi da osnujem interesnu zajednicu za prodaju hrane proizvedene kod nas, za upravljanje autocestama s povećanjem cestarine za 100% za strance i, za prodaju šećera, za navodnjavanje…., općenito – da napravim sve ono što nam oni legitimno rade – a mi pušimo li pušimo jer ne znamo što su naši interesi.

Valjda sam ja lud ili što li kad vidim što bi nam bio interes? Ionako planiram popodne kod psihologa.

Eto glupog primjera:

Zar nije kamata u EU puno niža od naše – a banke su iste?  Zašto onda naše ceste koštaju isto?

Elita nam je malo „pičkasta od lijevo do desno“ i nema naznaka da će to riješiti ni SDP ni HDZ.