Igor Serdar: Na trenutak zamislimo

Povezani članci

• Postoje li autor i njegov čitatelj?
• Boris Dežulović: Opsada Dubrovnika godine gospodnje 2013.
• SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši
• Upitnik za zagrebačku novu vlast
• Apel s Balkana: Još nije kasno da EU i SAD spriječe politiku koja vodi u nasilje
• Svojim izjavama, vladika Grigorije srozava sebe, crkvu i srpski narod

Ako na trenutak zamislimo da je politika na ispitu mogli bismo u tom trenutku mi, građani postati profesori, a političari bi (hipotetski) mogli postati učenici.

Piše: Igor Serdar

Zapravo, političari o kojima želim raspravljati postali bi tako studenti – jer se bave najvišom politikom, državnom, rade na najvišem nivou – bez obzira na znanje i iskustvo – nisu učenici -barem su studenti. Jesu oni i članovi nekih obitelji, ali kad postanu studenti – skroz pošandrcaju, skroz na skroz.

Uvjetno rečeno, iako nisu ispiti, odnosno izbori,  građani postaju „ispitivači“- profesori, a političari „ispitivani“- studenti.

Pa tako dođe gospodin Premijer ranim jutrom, oko devet i kaže gospodinu Ministru od love: izgubio sam povjerenje!

Ogromna grupa  profesora zapita se od tog trenutka – zašto je tim studentima na ispitu važno pitanje povjerenja? To uopće nije bilo pitanje! Tko je stariji student? Niti to nije pitanje. Ono o čemu oni govore na ispitu uopće nije nikakvo pitanje.

Koga boli more za tu stvar?

Kakve to ima veze sa znanjem i vještinom opstanka? Koja banka daje na povjerenje? Koja kurva?

Tada se pojavi gospodin Dnevnik, pa drugi, pa treći, u međuvremenu iskolačenih očiju uskoči se dežurni odvjetnik, pa za njim se pojave Nove Okolnosti i Erteelmanija, a dežurni pisci počnu pisati diktate.

Nakon te epizode sa navodno odličnim i perspektivnim studentima poslala referada profesorima jednu grupu studenata koji su pali na prošlom ispitu. Najglasniji među njima bio je totalno zaljubljen u djevojku Vlast- u , ali bila je već zauzeta. On se zato nonšalantno odnosio prema profesorima misleći „pa nisam ja prijavio ispit – pasti ne mogu“.

Profesori odlučili da njemu ne postavljaju pitanja nego da mu dopuste da govori „ono što najbolje zna“.

Pa tako dođe Predsjednik palih studenata pred profesore i kaže:

Kad mi dobijemo priliku vidjet ćete: ništa neće biti isto. Želim dodati, je li, da je Vlasta već davno rezervirana, a vi profesori možete mi samo biti zavidni, je li tako. Ja se nikada prema njoj ne bih ponašao kao on. Kod mene se sve zna. Što, ne shvaćate, ma nema veze, shvatićete: Zna se dobro tko je što bio. Je li tako? Ako ne vidite, vidjet ćete, je li tako? – ushićeno je govorio On. Budućnost.

Profesori nisu više htjeli mučiti niti ove studente koji su sada pali na ispitu jednoglasnom odlukom, niti su htjeli komentirati ovog – već prije puno puta palog studenta – i odluče razmisliti što da rade u ovoj novonastaloj situaciji.

Radilo se o velikom problemu našeg  jedinog fakulteta. Svi studenti bili su bez ikakvog međusobnog povjerenja, bez ikakve jasne vizije, čak i bez ikakve teme o kojoj bi raspravljali…, ali,  glavni studentski vođe nisu vidjeli ništa osim te očito fatalne cure, nitko nije ništa radio, nitko nije ništa naučio…..

Uglavnom svima je bilo prilično jasno da se cijeli fakultet raspada, a nije bilo nikakvih drugih studenata niti je postojao drugi fakultet. Ajme nama, tko će to platit!

Prijetio je kaos kojima se razmjeri nisu mogli predvidjeti čak niti u agencijama Standard siromašnih, Morganova djeca ili da se pita ememem – Ovce, niti je postojala mogućnost bilo kakvog iskoraka.

Ono što je zapravo zabrinulo neke doktore među profesorima bilo je pitanje zamršenih plaća.

Toliko je bila značajna priča o Vlasti da su profesori odlučili da institucije odrade svoj posao, ali ovoga puta institucije će morati raditi i van – institucionalno – jer plaće se moraju isplatiti.

Banke samo čekaju i otimaju i ništa ostat neće. Ni kamen na kamenu više neće biti naš.

Zašto se to dogodilo, je li bilo moguće tako nešto predvidjeti pitali su se profesori na svim razinama, ali zaključak i malih i velikih profesora, doktora, docenata i predavača o europskoj perspektivi hrvatske neozbiljnosti, zaključak je doveo  do ozbiljnog problema – Premijer je rekao lovi da joj ne vjeruje, a protivnik mu upravo otima curu – i u takvoj situaciji tko brine o plaćama? Tu je kvaka 22.

Zato je jedino realno u ovom pokušaju fantazmagorije da se ispit ponovi za sve. Pa neka dođu svi živi, svi poluživi, svi branitelji, svi pra-studenti, nesvršeni i poluproizvodi, svi pretendenti i studenti i neka daju neku formu svemu ovome – ovako je to sve, zapravo, neformalno.

Studentima se ništa ne mijenja jer novih znanja i spoznaja nema, a profesori neka onda odaberu tko će od tih aljkavih studenata napraviti manju štetu u toj našoj mehani-staklani.

Nakon svega šteta je evidentna i vidljiva svima. I unutra i vani vrše se pokusi pomno odabranih, ali sada stranih studenata u sprezi sa domaćim kvazistudentima.

Doći će novi dan suncem obasjan, pojavit će se duga u tisuću boja, past će kiša u obliku suza, ali profesori će i dalje pitati te ponuđene im studente, a oni će i dalje pokazivati samo te pubertetske probleme s kojima tonemo toliko da će nam biti potrebno prodati i Jadran da bi otplovili prema nekom dubljem moru.

Ovo ovdje more nam je očito pre-plitko koliko duboko smo zaglibili s takvim nikakvim studentima, a sad smo iznajmili i strane studente. Pa što to radimo? Kuda sve to vodi? Preostaje nam samo moliti Boga, Banke i Brisel što je pre-strašno. BBB  molimo vas, uslišite nas, zapravo, da se vratimo u realnost pa da se ponudimo – kao fakultet – da nas netko kupi. Neka sve promijeni na fakultetu.

Dobro, ne baš nas profesore, ali barem zemlju da kupi…, neka nama ostave 49% dionica, a oni neka upravljaju jer, iskreno, od naših studenata – nema kruha. Barem ćemo bit dioničari.