Ideal jednakosti među ljudima – nikad ne umire!

Povezani članci

• Učenici iz Jajca, vi ste danas moji heroji!
• Tri godine od ubojstva Denisa Mrnjavca: Ubijen bez povoda, bez razloga i objašnjenja
• Herojski ispraćaj: Srbija će sahraniti Mladića kao heroja uz sve vojne počasti
• Dobro došli gospodine Füle!
• Pobuna u Osjeku: Gradom maršira tisuću Facebook prosvjednika!
• Mostar proslavio svoj rođendan: Antifašiste grupica proustaške mladeži zasula kamenjem

foto: civiceducator

Centralno pitanje koje određuje borbu svakog društva za prosperitet demokratije jeste koje snage i koji interesi upravljaju društvenim razvojem – da li su to njeni građani ili su u pitanju različiti tipovi socijalne i ekonomskih elita. Uvijek su se stvari svodile na konflikt dva najvažnija pitanja: jednakost među ljudima i ekonomske moći. Ova pitanja nikad nisu zastarijevala a danas su više aktualna nego ikada ranije.

Ideal „jednakosti“ je često bio predmet napada vlasnika kapitala (kapitaliste) i stranačke desnice pod izgovorom da je prijetnja slobodnom i vlastitom izboru svakog pojedinca što vodi njegovoj pasivizaciji i ometa njegovu poduzimačku snagu. Oni sa visokim prihodima treba još više da zarađuju jer oni puno rade, ulažu svoj kapital i doprinose blagostanju društva – je argument kako za visoke plate šefova i specijalista tako i poreskih olakšica. Jaki sindikati, zakonodavstva kojim se ograničava uticaj kapitala i efikasan poreski sistem, njihovim očima  gleda se kao  prijetnja principu  slobodnog poduzetništva i ekonomskog efektiviteta (rentabilnosti) preduzeća.

Globalno gledajući posljednjih decenija se uticaj interesa vlasnika kapitala (kapitaliste) povećao kako na ekonomiju tako i na društvo u cjelini. Nespremnost lijevih stranaka da daju odgovore na određena pitanja desnice i konzervativnih stranaka je jedan od razloga uspjeha zagovornika neoliberalnog tržišta.

Uspjeh tržišnog neoliberalizma zasniva se na vještoj manipulaciji preformulacije gore spomenutih pitanja. Pitanje „ekonomskog efektiviteta u kome profitni interes uvijek vodi efektivnijem iskorištavanju  resursa što je u interesu potreba konzumenta“ je vješto serviran kako bi se ostvarila čvrsta kontrola kretanja kapitalnih tokova a u drugi plan stavilo pitanje preraspodjele društvenih i javnih dobara sa ciljem uspostavljanja veće jednakosti među ljudima. Sve je u principu podređeno djelovanju tržišnih mehanizama, a u drugi plan su potisnute važnosti uloge društvenih struktura i sve većih ekonomskih i socijalnih razlika među ljudima. Bogati su postali još bogatiji a oni najranjiviji, poput dugoročno nezaposlenih i bolesnih nikada nisu ni dobili priliku da izađu na tržište. Nakon pada komunizma u Evropi niko više nije govorio o državnom vlasništvu i administrativnom planiranju sve do danas kada je korona-virus zakucao na naša vrata.

Tržišni mehanizmi ponude i potražnje rade prije svega u interesu vlasnika kapitala a jedina protuteža su jake sindikalne organizacije i društveno-orijentisana poreska politika. Neoliberalizam je uspio da oslabi ove dvije karike dajući mnogo veći prostor finansijskom i profitnom interesu kroz veći uticaj na društveni razvoj i tokove.

Veliki je danas izazov formulisati politiku iz perspektive „ljevice“. Ideal „jednakosti“ u smislu smanjivanja socijalnih razlika među ljudima je zasnovan na balansiranju interesa vlasnika kapitala sa interesima drugih društvenih grupa kao i na svijesti pojedinca o značaju njegove ovisnosti od društva. Socijalne i ekonomske razlike su prepreka ekonomskom rastu društva jer otežavaju razvoj humanog kapitala. Mnoge studije govore da povećana podrška populističkim strankama ima svoje uporište upravo u rastu socijalnih razlika.

Rast globalnog finansijskog sektora je oslabio mogućnost većine država da svojom monetarnom i finansijskom politikom kontrolišu tokove kapitala i novca a time i ekonomsku stabilnost. Globalna ekonomska nestabilnost se danas ogleda u stalnim finansijskim i bankarskim krizama, nacionalnim i regionalnim, što ima velike negativne efekte na zapošljavanje i ekonomiju. Azijska kriza iz 1997. i finasijska kriza 2008. u SAD su posljednji primjeri koji ukazuju da posljedice mogu biti dugoročne. Rast globalnog finansijskog tržišta je posljednjih decenija imao negativne posljedice na rast  proizvodnog i realnog sektora jer se investicije ne usmjeravaju u njih već svoj put nalaze tamo gdje se ostvaruje brz profit tipa investiranja u akcije i vrijednosne papire.

Privatnom profit-interesu se ne može dati bezgraničan prostor. Posebno ne u onim oblastima koje su od životnog značaja za građane kao što je to zdravstvo i briga o starijim osobama. Kritičari će se sada uzrujano javiti kako govorim o komunizmu i socijalizmu što je naravno nonsens. Ograničavanje njegovog prostora nije zabrana privatnom poduzetništvu i profitu već svijest da jedna dobro funkcionirajuća i stabilna ekonomija mora udovoljiti interese i potrebe i drugih društvenih grupa. Pravila igre se ne mogu graditi na interesu samo jednog tržišnog aktera, u ovom slučaju kapitala. On ima svoje mjesto ali ne može dobiti cijelu arenu.