ENG
I svećenici pune džepove devizama
Autor/ica
Povezani članci
Don Ivana Grubišića nije potrebno posebno predstavljati jer je jedan od najutjecajnijih hrvatskih svećenika. Ove je godine napunio 75 godina života i 50 godina svećeništva, a danas se oprašta od svoje župske zajednice u Splitu jer ide u, kanonski određenu, pastoralnu mirovinu.
Danas se opraštate od župske zajednice Sv. Roka, i to na blagdan župe. S kojim osjećajima stupate pred ljude kojima ste se toliko posvetili i koji, očito, vole vašu svećeničku riječ?
Da, danas se rastajem i napuštam svoj svećenički aktivni pastoralni rad. Puno je sjećanja i naglašene su emocije koje me prožimaju. Nije to lako, ali to je život: susreti i rastanci. Na određeno vrijeme jedni smo drugima dani na dar. Svećeništvo sam živio kao zvanje, a ne puku profesionalnu obavezu. Posebno se je teško rastati s vjernicima koji su mene izabrali za svećenika i duhovnog pomoćnika na životnom putu. Bio sam njihov izbor, ne sudbina.
Što vam sve danas prolazi pred očima?
Mnogo toga lijepoga, ali i brojni izazovi u mom svećeničkom bilo pastoralnom ili društvenom radu. I jedno i drugo ostaju uspomene i jedna bogata svećenička i ljudska arhiva. Kad bi to bilo moguće, takav život ponovno bih izabrao.
Hrvati su neuvjerljivi kao ljudi vjere i djelotvorne ljubavi u konkretnom životu
Kako je tekla vaša svećenička služba u župi Svetoga Roka?
Nadbiskup Franić imenovao me je župnikom župe sv. Roka sa zadatkom da sagradim i crkvu Sv. Roka. Sve sam prihvatio i dao se na posao, sve je bilo ilegalno, ali dignut je kat župne kuće i u dvorištu te kuće sagrađena skromna, ali funkcionalna crkva Sv. Roka. Posebni su izazovi za mene bila događanja u tzv. tranziciji, koja još traje i koja nas je dovela do novoga ropstva duha i nove zarobljenosti. Tu sam izabrao svoj put rada bilo kao župnik ili voditelj Hrvatske akademske udruge. Moje je opredjeljenje bilo ‘čovjek nadasve’ te razvoj građanskog društva, parlamentarne demokracije i pravne države. Izabrao sam biti u svojim javnim istupima ‘oporba’ sa svim posljedicama koje taj izbor znači. O tome će se pojaviti i moja autobiografija pod naslovom ‘Močvara s mirisom tamjana’.
Pada li vam teško prestanak službe župnika?
Trebalo mi je tri mjeseca da tu odluku donesem, a koliko će trajati nostalgija, teško je reći. Biti svećenik nije profesija, nego zvanje i vrlo će mi nedostajati nedjeljni susreti s vjernicima. Ovu sam župu širio devet puta, i to uglavnom za vrijeme komunizma. Kada sam došao 1975, počinjali smo s dvadesetak ljudi koji su dolazili ilegalno, a sada na tri nedjeljne mise dođe oko 1.000 ljudi. Riječ je uglavnom o školovanoj populaciji. Za mene mirovina ne može biti ‘mirovanje’, nego rad, prvenstveno na dovršavanju trilogije Blagdanska duhovna misao (nedjeljne i blagdanske propovijedi) i rad na spomenutoj knjizi ‘Močvara s mirisom tamjana’. Naravno da ću slaviti euharistiju i dalje u okviru župe stanovanja, a to je malo i ubavo mjesto Kučine na padinama planine Mosora.
Kako zamišljate vašu aktivnu mirovinu?
Moj društveni rad za opće dobro trajat će, nadam se, dok sam živ i umno sposoban za rad. Ne samo kao promatrač! Zanima me budućnost Hrvatske. Ovako ne možemo dalje, nego samo dublje. Savez za građansku i etičku Hrvatsku nasušno je potreban da se kroz korjenite promjene dogodi Hrvatska po mjeri svakog njezinog građanina.
Hoćete li nastaviti sa svojim predavanjima?
S predavanjima utorkom u tvrđavi Gripe, a u okviru Hrvatske akademske udruge nastavit ću i sljedeće godine. Tko me god od kolega bude tražio za ispomoć, vrlo rado ću pomoći i to će mi biti na poseban način ugodno i drago.
Koji je vaš najveći intelektualni pogodak?
Pogodak je bio otvorenost životu i dodirnuta sloboda mišljenja i djelovanja! To, među ostalim, čini čovjeka čovjekom i odgovornom osobom. Treba se izboriti za hrabrost biti slobodan i odgovoran za ono što se radi. Imam osjećaj da sam tek počeo, a tako dugo sam radio i tako malo sam učinio!
Zašto nam se događa da smo kao društvo tako malo solidarni, da se ne vidi obaveza angažiranja u akcijama kakvu vi sada na društvenom i političkom planu provodite?
Živimo civilizacijsku opsjednutost naglašene važnosti materijalnog i somatskih vrijednosti osobe kao što su linija, tjelesno zdravlje te zaborav duhovnih i moralnih vrednota. Solidarnost u zajedničkim nastojanjima da nešto promijenimo kod nas samih ili naših suvremenika, ne prolazi. Brojni su uzroci takvog ponašanja: tanki smo u nekim segmentima života, nedostaje nam kultura ponašanja i sućuti, osjećaj za opće dobro.
Koja su vaša realna očekivanja od Saveza? Trasirate li možda put za neke druge osobe koje će vas naslijediti?
Očekivanja nisu velika, ali, ako čovjek učini sve što može učiniti, onda je učinio sve, bez obzira na rezultate. Mislim da treba ponovno pokušati i ne predavati se malodušju! Živim u nadi da se ipak nešto može pokrenuti i promijeniti. Ako se Hrvatska bude vodila na dosadašnji način, ići ćemo dalje jer vrijeme ne možemo zaustaviti, ali tonut ćemo dublje. Potrebne su nam korjenite promjene! Uvjeren sam da onima koji su nas do sada vodili ne bi trebalo više davati svoj glas na sljedećim izborima. Naše je da radimo i sijemo dobro sjeme, a rezultate će valjda doživjeti generacije koje dolaze.
Slučaj Dajla svojevrsna je istarska saga o kriminalu i korupciji, ogledalo ukupnog ustroja i koruptivnog djelovanja kako države, tako i Crkve u Hrvatskoj
Jesu li Hrvati odista religiozni ljudi?
Hrvati jesu prirodno religiozni ljudi, ali su neuvjerljivi kao ljudi vjere i djelotvorne ljubavi u konkretnom životu. Vrlo smo isključivi prema drugima i različitima, čak prožeti mržnjom, a to s kršćanstvom nema nikakve povezanosti.
A članovi klera i episkopata?
Članovi klera i episkopata nisu u toj sveopćoj izgubljenosti samo slučaj, nego realna pojava, stvarnost. Ovce se mogu izgubiti i zalutati, ali kad pastiri zalutaju, što je kod nas pravilo, a ne iznimka, onda nam se slabo piše. Postajemo kao stado bez pastira. Metanoje-obraćenja nema ni na vidiku.
Pitam vas jer, kad se vidi i čuje što su pojedini ljudi iz Crkve, radi materijalnih dobara, kadri reći i učiniti jedni drugima, pa i svom Papi – može se zamisliti koliko su dobri prema drugima.
Treba nam molitveni zaziv: ‘Bože, očuvaj ovaj narod od ovakvih pastira; oslobodi nas od nas samih!’ Sveti Ivan apostol poručuje: ‘Braćo, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.’ Nama su, propovjednicima, često puna usta govora o ljubavi, a džepovi puni deviza.
Kako gledate na ovu tarapanu u Istri?
Problem Dajle je paradigma funkcioniranja crkvenih velikodostojanstvenika i određenih političkih krugova. Umreženost klera u kriminal i korupciju vrhunac je zala kojima je Hrvatska premrežena.
No, istarski je slučaj pokazao i još nešto – da se nikada u Crkvi u Hrvatskoj ne može rasplamsati toliko velika rasprava i sukobi kao kad je u pitanju novac. I nekretnine, dakako.
Ova, nazovimo je, istarska saga o kriminalu i korupciji ogledalo je ukupnog ustroja i djelovanja kako države, tako i Crkve u Hrvatskoj. Pitanje je: je li u ovakvom ozračju uopće moguće pomoći Crkvi da se vrati na pravi put?! ‘Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci na put i da ljudi po njoj gaze’, poručuje Isus iz Nazareta u Galileji.
Što definira vašu vjeru?
Vjera je sasvim konkretan način života u skladu temeljnih kršćanskih principa. Sve drugo nije u stanju zamijeniti življenu vjeru. Odnosi se to, jasno, i na mene u mojim nastojanjima! Moje svećeništvo učvrstila je zaljubljenost u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta. Isusu vjerujem i danas, kao i onda, i ja sam, prije svega, kršćanin. Danas je važnije i kršćanskije poštivanje nego poslušnost ljudskim autoritetima. ‘Vjerujem Isusu Kristu i pokušavam slijediti njegov put, ali teško je! Ili, vjerujem u ljubav koja je slobodna i u slobodu koja je ispunjena djelotvornom ljubavlju prema svakom čovjeku’, kako bi rekao sv. Franjo Asiški, ‘prema svakom stvorenju.’
Mnogi cijene vaš angažman, što poručujete za kraj?
Svim čitateljima tportala šaljem iskrene pozdrave i zahvalnost na podršci koju imam od njih. Zdravi, veseli i pošteni bili!
Autor/ica
