”Hrvatsko-bošnjačko-srpsko” pitanje Sejdić-Finci: Od ukidanja Federacije do trećeg entiteta

Autor/ica 👤tačno.net 8.11.2013. u 15:48

Povezani članci

Može li u Bosni, i na Balkanu, buknuti uskoro novi rat? Može – jer je sve moguće. Hoće li u Bosni, i u regionu, uskoro biti rata? Ne znam – jer nisam prorok. Nije ljudski proricati, mada to mnogi čine; pametni ljudi, međutim, predviđaju – na osnovu premisa i datih okolnosti.

Piše: Džemal SOKOLOVIĆ

Nakon što je Dragan Čovic, poslije učestalih “neuspjeha” u pregovorima sa svojim bosanskim, i europskim, partnerima, izjavio – rezolutno i, zvučalo je, prijeteći, da će nakon dvije tri sedmice početi da stvarno rješava “hrvatsko” pitanje, ja sam otkazao sva moja putovanja u Bosnu, a i u region, u narednoj godini. Rata bi, dakle, u Bosni moglo da bude. Uostalom, već je odavno na Balkanu usvojeno, inače besmisleno, mišljenje jednog Nijemca da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Vama koji nemate povjerenja u moje slutnje, savjetujem da se sjetite Krleže. Onaj kofer koji ste bili raspakovali, ponovo spakujte i stavite pored vrata. I da ne kažete da vam i ovoga puta nisam rekao.

Okolnosti su ono što mi daje pravo na zloslutno predviđanje.

Prva okolnost je Šestorka. Morate se sjećati da je pred raspad Jugoslavije, pred rat i prije zločina, jedna druga Šestorka također pokušavala naći političko rješenje za očuvanje ondašnje države, izbjeći rat, a o zločinima, tobože, nije ni sanjala. Moja opsjednutost komparativnom analizom onoga što je bilo i onoga što se sada zbiva, a i onoga što bi moglo da se dogodi, možda je zaista samo uobrazilja, pa time i bezrazložna. Možda je sličnost između one i ove Šestorke sasvim slučajna. Ali, ima nešto što nikako nije slučajno. Prije bih rekao, hipotetički, da ima nešto što ih povezuje i čini bitno sličnim. Da bi se ova hipoteza potvrdila ili odbacila potrebno je znati da li su i koliko su, i ona i ova, Šestorke institucionalne, legalne i legitimne. O sudbini Jugoslavije, i miliona ljudi, odlučivalo je tada šest ljudi, šest predsjednikâ ondašnjih republika, mada su Institucije države, tj. Jugoslavije još bile žive, uspavane, ali žive. To je ono što je brojna sastajanjâ predsjednikâ tadašnjih jugoslovenskih entiteta, širom zemlje, činilo neinstitucionalnim, nelegalnim i nelegitimnim. To je ono što je njihovu nesposobnost da nađu političko rješenje činilo i antidržavnim. Da li je ova Šestorka nelegitimna? Šefovi političkih partija, a od njih se sastoji današnja Šestoka, nisu institucije države BiH. Evropa, međutim, njih uzima za partnere, ne institucije, ne sistem, ne državu BiH. Oni hodaju od Bruxellesa do Budimpešte dok kod kuće ostaje državni Parlament, istina u nock- downu, eksperti koje i kada progovore niko ne sluša, dok anestezirani narod (čitaj suveren BiH, sic!) bulji u televizore na kojima se govori jezikom koji on i ne razumije. Šefovi stranaka nisu ni zakonodavno tijelo, ni narod, ni grupa eksperata.

Druga okolnost je – Evropa. I onomad, kao i sada, i u slučaju Jugoslavije kao i u slučaju Bosne, Evropa se percipirala kao šansa. Umjesto u integraciju s Evropom Šestorka nas je odvela u – dezintegraciju. I ono ostalo, da ne pominjem, jer je ružno i sjećati se. Da smo ostali integrirani centripetalno, danas bismo svi već bili integrirani i centrifugalno – u EU. I dok smo mi maštali o Evropi, Evropa nije mrdnula ni prstom da nas oslobodi šestoglave dezintegracione nemani. Da nije bilo Amerike Evropa bi nas prepustila sudbini dok se Šestorica ne dogovore – o humanim preseljenjima, etničkim čišćenjima, genocidima. Iako je imala svoje preferencije mđju Šestoricom Evropa je sve gledala sa strane. Slično kao u slučaju Španije (1936), anschlussa Austrije (1938), Sudetske krize (1938). Današnja Šestorka nas također uvjerava da je Evropa dobra prilika i da čine sve da nas tamo i odvedu. U tome naročito prednjači g. Čović, pripisujući skoro ekskluzivno Hrvatima sposobnost da nas tamo odvedu. Uvjeren je da je on sada, kao i onomad, preferencija Evrope. Možda i jeste. Ali, ako i jeste zašto Evropa je opet sve prepusta njima, Šestorici, da se dogovore? I pogotovo, zašto Evropa priznaje, dopušta i podstiče dogovor Šestorice koji je protivan principima na kojima ona sama počiva? Sazivajući njih, Evropa negira institucije, pravnu državu i demokratiju, dakle sve ono na čemu ona sam insistira. Da li se radi o tome da nas upravo time želi učiniti još više nekompatibilnim s Evropom? Ili pokazati da Južni Slaveni zaista nisu državotvorni? Ili pak ni sama ne zna šta su njeni principi, vrijednosti – i ciljevi?

Ove dvije okolnosti su ono što čini premisu mojih zlih slutnji.

Zahtjev za “hrvatskim”, dakle trećim entitetom, više nije samo ideja nekolicine hrvatskih političara. Od tog svetog cilja se više ne smije odustajati. Ono što je sveto za jednog mostarskog, hrvatskog, kršćanskog, doduše nekada marksističkog (sic!) intelektualca, tj. da ne živi zajedno s drugima, nije bilo sveto za jednog drugog intelektualca, filozofa i države i prava, neki bi rekli i potencijalno marksističkog, ali zasigurno kršćanskog, njemačkog i berlinskog – G. W. F. Hegela. Na pitanje “Šta je sveto?”, on odgovara: ono “što ljude drži zajedno”, a na pitanje “Šta je najsvetije?”, on kaže: ono “što za vječnost duhove ujedinjuje i čini ih ujedinjenima – zbiljski supstancijalna sveza”. Hoće li hrvatski i kršćanski intelektualac makar nakon ovoga doći do… Tim prije što je ne samo kršćanski, nego katolički intelektualac, a katoličanstvo je per definitionem – transnacionalno!

U stvari, do toga, tj. do pameti je došao upravo g. Čović prije nego je izgovorio one zloslutne riječi o stvarnom rješavanju “hrvatskog” pitanja. Iako je Federacija bila njegova svetinja, on se i nje odrekao kako bi u ono što preostane, “zbiljski supstancijalna veza”, dakle država BiH, bilo ono sveto, ono “što ljude drži zajedno”. Dragan Čovic je predložio ukidanje Federacije, a podržali su ga drugi hrvatski političari. Time su se Hrvati pokazali najdržavotvornijima među nama. Mada, konkurencija i nije baš tako jaka. Prvi koji mu se suprotstavio bio je, avaj, šef bošnjačke stranke, one iste koja bi da se predstavi građanskom, nadnacionalnom i – probosanskom. Predlog o ukidanju većeg entiteta, i njemu pripadajućeg kantonalnog prtljaga, dakle predlog od supstancijalnog značenja za ono “što ljude drži zajedno”, popratio je zaista profanim argumentom. Po njemu bi BiH bez Federacije bila asimetrična. Onaj ko ima sposobnost da misli logično zaključio bi samo sljedeće. Ergo, po g. Tihiću, Bosni bi najbolje bilo da bude simetrična. Sapienti sat! Ipak, budući se nadam da će ovo pročitati i neko od njegovih savjetnika, da objasnim. Odbijajući državotvorni predlog o ukidanju Federacije, dakle najvećeg balasta države BiH, on je sugerisao da se i njegov entitet uredi identično RS, budući je simetrija najbolje rješenje za BiH.

Ogorčen, s pravom, što je njegov predlog odbijen, g. Čović se vraća svome starom političkom cilju: rješenju “hrvatskog” pitanja. Ovog puta na nivou države BiH, njenog vrhovnog nosioca suvereniteta, Predsjedništva BiH. Zahtjev hrvatskih političkih vođa da samo Hrvati biraju hrvatskog člana Predsjedništva, tj. da im ga niko drugi do oni sami ne bira zvuči i logično, i racionalno, i legitimno. Međutim, ono što se čini logičnim, racionalnim i legitimnim često se pokazuje, uz malo umnoga napora, i nelogičnim, i iracionalnim, i nelegitimnim.

Logično je, uistinu, da neko traži da on bira svog političkog predstavnika, tj. da mu ga niko drugi ne bira. I ja sam hoću da biram svog predstavnika. Šta bi Hrvati dobili time što bi samo oni birali hrvatskog člana Predsjedništva jasno je. Dobili bi hrvatskog člana Predsjedništva koga nisu birali ni Srbi ni Bošnjaci. Ono što nije jasno, možda ni g. Čoviću, a pogotovo običnom hrvatskom biraču, jeste šta bi Hrvati time izgubili. Zato mu to treba reći. Kad bi Hrvati birali recimo predsjednika Hrvata onda bi taj zahtjev bio sasvim logičan. Ali, radi se o članu Predsjedništva, suverenu države, koje ima tri člana. Upravo time što bi stekli pravo da samo oni biraju hrvatskog člana Predsjedništva Hrvati bi u Bosni ostali bez 2/3 ili bez 66,66% svog narodnog suvereniteta. Naime, u demokratskom društvu kakvo je bosansko (uh!) narod je suveren koji svoj suverenitet samo prenosi na državu, pa dakle i na Predsjedništvo. Zar Hrvati zaista vjeruju da bi se preostale 2/3 Predsjedništva odrekli svog suvereniteta i nad Hrvatima?

Racionalanim se, uistinu, pokazuje zahtjev hrvatskih političara da Hrvati biraju svog člana Predsjedništva BiH. Ako ništa drugo, ne moraju na izbornim listićima zaokruživati tri imena, nego samo jedno. Međutim, taj prividno racionalni zahtjev vrlo je iracionalan. Upravo time što bi dobili pravo da im niko drugi ne bira njihovog člana Predsjedništva, neko drugi, tj. Bošnjaci i Srbi, bi im birali preostala dva člana, htjeli-nehtjeli, i suverena njihove države. Od svih predrasuda koje eventualno imam o Hrvatima, najviše me je razočarala jedna pozitivna: mislio sam da su racionalni – racionalniji od nas ostalih. Odreći se 100 postotnog suvereniteta radi 33,33 postotnog, i pri tome dati pravo nekom drugom na preostalih 66,66 % njegovog suvereniteta, zbilja je iracionalno, mazohistički, suicidalno.

Legitiman je, ma otkud dolazio, i zahtjev da vam niko ne bira predstavnika vašeg suvereniteta. Nije pošteno da ja nekome nekoga biram. Nije, i tačka! Ali, nije pošteno ni da neko drugi bira meni predstavnika mog suvereniteta. A upravo je to implikacija tog zahtjeva. Moja volja nije slobodna ako je određena tuđom voljom; ali, zna Hegel šta treba reći, i moja volja koja dovodi u pitanje tuđu volju pretvara se u – samovolju. Naime, predstavnik mog, narodnog suvereniteta u državi BiH je i Predsjedništvo BiH. Država, to sam ja, narod! Makar samo u onih 12 sati, od 07.00 do 19.00, na izborima, svake četvrte godine. Kratko traje narodna vlast u demokratiji, ali makar je 100 postotna. Ako mi se uskrati da glasam za hrvatskog člana u Predsjedništvu, ja ću ostati bez 33,33% svoga suvereniteta. Ako se tome doda isto to pravo srpskog naroda, a ne može mu se oduzeti, zbog simetričnosti, onda ja ostajem bez 66,66% ili 2/3 suvereniteta. Kako ja, tako i svi vi. Prema tome, zahtjev hrvatskih političara da im niko drugi ne bira njihovog člana Predsjedništva, preobraća se u zahtjev da ga oni biraju drugima. Zato je, u ovim okolnostima, taj zahtjev i nelegitiman, jednako kao što je i nelogičan i neracionalan.

In conclusio, zahtjev za cijepanjem, inače već nacionalno pocijepanog, Predsjedništva BiH je u stvari zahtjev ne samo za cijepanjem države, nego zahtjev za konačnim cijepanjem naroda BiH. Zahtjev za cijepanjem Predsjedništva je hipokritski zahtjev za trećim entitetom, za cijepanjem zemlje, zbog čega mi je čak i otvoreni zahtjev za hrvatkim entitetom izgledao časniji. I najzad, teška srca, ali moram reći: zahtjev za trećim entitetom je samo politički nastavak ratnog, djelimično realiziranog, plana o HR Herceg-Bosni.

Čovića smatram najmanje hipokritskim, zbog njegovog umnog i pravednog predloga da se ukine Federacija i tako otpočne proces svlačenja s Bosne luđačke košulje skrojene u Daytonu. Pa ipak, nije mi jasno zašto se nije upitao, makar u Bruxelesu, ako ne i ranije, zbog čega njegov zahtjev za biranjem hrvatskog člana Presjedništva isključivo hrvatskim glasovima, alias trećim entitetom, nailazi na latentnu bošnjačko, i otvorenu srpsku podršku. U stvari, sve je bilo jasno u trenutku kada je g. Tihić odbio njegov po “bošnjačku” stvar opasni predlog o ukidanju Federacije. Bio bi to, naime, konačni kraj sna o ”bošnjačkom” entitetu, onom u kome ni sarajevski imam, moj sjajni student Mustafa Spahić, ne bi htio da živi.

Zahtjev za ”hrvatskim” članom Predsjedništva, ili ”hrvatskim” entitetom, svejedno, u stvari je zahtjev za ”bošnjačkim” članom Predsjedništva i za ”bošnjačkim” entitetom. Ali zašto g. Dodik podupire ”hrvatsku” stvar, bilo da se radi o entitetu ili članu Predsjedništva? Pa zato da bi i on imao ”srpski”. Ali ”srpski” entitet već postoji. Ako Srbi imaju entitet, mada samo ”srpski”, zašto onda i Hrvati i Bošnjaci ne bi imali ”svoje” entitete. Pa upravo zato. Da i njima ne bude u njihovim entitetima kao što je Srbima u ”srpskom”, tj. Dodikovom. Ako gospoda Čović i Izetbegović zaista hoće dobro svojim narodima, onda bi morali da se odreknu njihovog teritorijalnog ograđivanja. Ako ne iz političke umnosti i pravednosti, a onda, barem, zbog vjera koje ispovjedaju. I islam je, kao i katolicizam, transnacionalan. Nadam se da to vrijedi i za Bosnu.

***

Na gospodu Sejdića i Fincija nisam zaboravio. U stvari, na njih sam, kao i g. Čović i g. Tihić, čitavo vrijeme mislio dok sam govorio o Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Njihovo pitanje se rješava u toku rješavanja “bošnjačko-hrvatsko-srpskog”. Čim Hrvati i Bošnjaci dobiju svoje entitete, i Finci i Sejdić će postati članovi tada već petočlanog Predsjedništva BiH. Gdje ćemo ugurati četvrti i peti entitet, ne znam. Ali, nije ni važno, jer se zbog njihovih entiteta sigurno neće ratovati. Treba biti strpljiv i ići redom. Jedino što me brine jeste šta će biti ako se Sudu u Strasbourgu obrate neki Ukrajinac, Albanac, Vlah, Crnogorac, Rusin, Rumun, Italijan, Nijemac, Čeh, Slovak, ili, ne daj bože, neki Jugosloven. Jer, i njih ima među nama. Ili, neki Hrvat, Bošnjak ili Srbin koji ne žele da žive u “svom” entitetu? A i dijaspora će doći na red, obećavam!