HRVATSKA – VJERSKA DRŽAVA?

Povezani članci

• Enver Kazaz: IZETBEGOVIĆ I ČOVIĆ – GROBARI SVOJIH ETNOPOLITIKA
• Pančić: Zadaci, sujete, eskiviranja i preobražaji
• Ministar šutnje, muzej zaborava
• Lomača za Vaskovića! Koji Kačavenda?
• Pametno: “U Hrvatskoj nestaje poljoprivredna proizvodnja”
• Nastavak kataklizme: Više od 50 posto Odžaka pod vodom, iseljeno oko 5.000 stanovnika

Sasvim hipotetski, prikladno se zapitati kako bi na takvu poruku gledao papa Franjo, atipični Papa u jednom burnom vremenu, Papa koji u vjernicima gleda ljude, a ljude vidi i priznaje i izvan vjerničkog korpusa. Kaptol ga o svojim političkim „ekskurzijama“ sigurno neće obavijestiti. Hoće li to možda učiniti papinski nuncij? A ako učini, hoće li takva informacija doći do Pape? Jer, ako je i svakome naivcu jasno da se mnoga njegova stanovišta ne sviđaju vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, jasno je da se ne sviđaju ni mnogima u Vatikanu. Papa još konsolidira svoju vlast, ne nad vjernicima, nego nad Crkvom, i ambicije Crkvene hijerarhije u Hrvatskoj lako bi mu mogle promaći. Što ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku, ni za njezine građane, ali – u krajnjoj liniji – ni za Crkvu u Hrvatskoj, želi li doista slijediti nauk onoga koji joj je stalno na ustima.

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

U propovijedi na blagdan Velike Gospe zagrebački je nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, uz ostalo, progovorio i o „pogubnim posljedicama sekularizma“ što ih je, reče on, prva osjetila zapadna Evropa. I ta je fraza „prošla“, kao što je toliko toga prošlo i prolazi i dalje, a jedva da je netko, o vlasti da i ne govorimo, zapitao: a što to zapravo Katolička crkva u Hrvatskoj poručuje kroz usta svojega kardinala?

         Sekularizam znači strogu odvojenost Crkve od Države i on je jedna od glavnih tekovina Francuske revolucije. U današnjem demokratskom svijetu, ne samo u zapadnoj Evropi, ta se odvojenost drži conditio sine qua non, nezaobilaznim uvjetom da se neku državu smatra suvremenom i demokratski ustrojenom. U svima, osim – čini se – u Hrvatskoj, mada ona sebe voli vidjeti, odnosno predstavljati, kao „evropsku, demokratsku i pluralističku“. Jer, ako se s oltara govori o pogubnim posljedicama sekularizma, onda to znači da se zagovara nešto drugo, a to drugo može biti samo vjerska država. Trećega, naime, nema.

         Da se pripadnost hrvatskoj naciji nastoji izjednačiti (i u javnosti agresivno izjednačava) s pripadnošću Katoličkoj crkvi, to je trend što ga susrećemo već dulje od dva desetljeća. Hrvatska je katolička država, Hrvati su katolici (jer, koje li nesreće, kada bismo se pozivali na kršćanstvo, morali bismo uključiti i Srbe, a to nikako nećemo, zar ne?), hrvatska je kultura i tradicija utemeljena na vrijednostima katoličanstva – koliko li smo puta to čuli? Povijesnu kategoriju Hrvatske kao „predziđa kršćanstva“ (ali isključivo u smislu rimo-katolicizma) nećemo u ovome kontekstu ni spominjati. I koliko je puta propušteno, u ime ravnopravnosti i jednakopravnosti svih građana, što je također ključna tekovina Francuske revolucije, one iste što je uspostavila i podjelu između Crkve i Države, odnosno izbacila Crkvu iz poslova Države, na takve tvrdnje odgovoriti? U ime onih koji jesu kršćani, ali nisu katolici, onih koji su pripadnici nekih drugih vjera, u ime onih koji su ateisti, u ime onih koji su agnostici, u ime – ukratko – ravnopravnosti svih građana. Jer, mada se u svim anketama nakon godine 1990. golema većina hrvatskih građana izjašnjava katolicima (što ni slučajno ne znači da su vjernici, a to Crkva dobro zna), uvijek ostaje određeni postotak onih koji to nisu. Što su onda oni? Jesu li građani drugoga reda (čemu se već „uči“ i njihovu djecu koja u školama moraju trpjeti demonstrativno odvajanje od djece-vjernika za vrijeme nastave vjeronauka, jer se Crkva žestoko opire ideji da se ta nastava održava prvi, odnosno posljednji sat u dnevnom rasporedu)? Želi li se njima poručiti da Hrvatska nije (i) njihova država, da za njihovu kulturu i tradiciju u Hrvatskoj nema mjesta? To svakako nisu pogubne posljedice sekularizma, ali itekako jesu pogubne posljedice nedosljednosti u prakticiranju sekularnog karaktera hrvatske države.

         Koliko smo puta već čuli tvrdnje, u izjavama visokih crkvenih velikodostojnika, pa i s oltara, kroz članke u listu za koji Crkva govori (i to već desetljećima) da ne izražava njezine službene stavove, makar radi upravo to, kako je aktualna vlast „nenarodna“, „protunarodna“, pa i „protuhrvatska“? I je li na te izjave bilo ikakve reakcije, je li se itko iz te omrznute, lijeve, „komunjarske“ vlasti sjetio da bi baš ta vlast, demokratski izabrana od naroda, kojemu Crkva svojim tvrdnjama objektivno odriče legitimitet da bira svoju vlast, mogla poručiti: u redu, ako smo mi – iako od naroda izabrani – protunarodni i protuhrvatski, onda je s naše strane licemjerno da i dalje plaćamo Crkvu toga naroda (a ona se takvom predstavlja); onda ćemo tražiti reviziju ugovora s Vatikanom i uvođenje crkvenog poreza. Ne mali broj demokratskih država upravo tako funkcionira. Pa će oni koji jesu vjernici svojim prilozima financirati svoju crkvu. Je li to ikada itko rekao? Nikada nitko.

         Kada primalja u kninskoj bolnici odbije sudjelovati u pobačaju (dakle, u medicinskom zahvatu u bolnici, na osnovi odluke liječnika), pa zbog toga eklatantnog kršenja pozitivnih zakonskih propisa dobije otkaz, s oltara joj se upućuju čestitke (također na blagdan Velike Gospe) i istoga dana – nebesa ipak čine čuda – otkaz biva povučen. Država je napravila još jedan korak prema natrag u svojem stalnom povlačenju pred Crkvom. Pa će crkveni apetiti za još više stvarne vlasti i dalje rasti, uz svesrdnu potporu najveće oporbene stranke koja je inače vječni dužnik te iste Crkve još od izbora godine 1990. Ne jednom je s pravom upozoreno kako utjecaj Crkve na javnost ne treba podcjenjivati. On je sve prije nego malen. Želja Crkve da igra ulogu u svemu i da prosuđuje, pa i presuđuje o svemu, može biti shvatljiva nakon desetljeća socijalističke vladavine koja ju je držala pod strogim nadzorom i unutar čvrsto, pa i rigidno određenih granica. Ako pođemo od postavke da to nije bilo dobro, da su time kršena prava vjernika, onda se moramo složiti i s time da nikako nije dobro ni to što se danas događa, a to je otvaranje vrata praksi kršenja prava svih koji nisu vjernici. Posebna je pak priča da se Crkva zauzimala svim snagama za rušenje socijalizma i uspostavljanje kapitalizma, a sada javno kuka nad činjenicom da je profit osnovni pokretački motiv društva (kakvoga je ona htjela), da imamo potrošačko društvo (kao da nije znala da kapitalizam i konzumerizam idu ruku pod ruku), a što odvraća ljude od stvarnih vrijednosti. Licemjerje, ili cinizam, teško se odlučiti koja je varijanta prikladnija.

         I sada, kao kruna svega, dolazi poruka o „pogubnim posljedicama sekularizma“, odvajanja Crkve od Države. Time se uklanja svaka sumnja oko toga što je krajnji cilj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Sasvim hipotetski, prikladno se zapitati kako bi na takvu poruku gledao papa Franjo, atipični Papa u jednom burnom vremenu, Papa koji u vjernicima gleda ljude, a ljude vidi i priznaje i izvan vjerničkog korpusa. Kaptol ga o svojim političkim „ekskurzijama“ sigurno neće obavijestiti. Hoće li to možda učiniti papinski nuncij? A ako učini, hoće li takva informacija doći do Pape? Jer, ako je i svakome naivcu jasno da se mnoga njegova stanovišta ne sviđaju vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, jasno je da se ne sviđaju ni mnogima u Vatikanu. Papa još konsolidira svoju vlast, ne nad vjernicima, nego nad Crkvom, i ambicije Crkvene hijerarhije u Hrvatskoj lako bi mu mogle promaći. Što ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku, ni za njezine građane, ali – u krajnjoj liniji – ni za Crkvu u Hrvatskoj, želi li doista slijediti nauk onoga koji joj je stalno na ustima.