Herceg-Hrvatska

Povezani članci

• Promoviran roman “Tebi šega što se zovem Donald” u Sarajevu
• Filip David: Vučić i Dodik pripremaju rušenje Bosne
• Tomislav Jakić: Srce moga grada
• Helena, žena koje nije bilo
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila
• Danas sjednica Parlamenta FBiH, bit će razmatran prijedlog lockdowna u cijeloj Federaciji

Jedan od najvažnijih, mnogi misle i najvažniji, povjesničar danas, Britanac Eric Hobsbawm, sigurno nije bitan samo po tome, ali svi se nekako zakače najprije za to. Taj historiograf lijeve orijentacije iznio je tezu da povijest ne teče uvijek jednakom brzinom, pa je za dvadeseti vijek, koji je nazvao “dobom ekstrema” rekao da je bio “kratko stoljeće”. Bez obzira što se u tih uzbudljivih sto godina događalo svašta, veli, sve se u biti zbilo, komprimiralo, između 1914. godine, početka Prvog svjetskog rata, i 1991. godine, kraja komunizma. Sve ostalo, prvih četrnaest i zadnjih deset godina 20. stoljeća, bilo je po uvaženom povjesničaru gotovo nevažna povijesna jalovina koja jedva da je vrijedna spomena.

Čekajte malo gospodine Hobsbawm, nama je taj drugi “restl” vaših nevažnih godina (1991-2000) strahovito važan, jer bez toga, plus naredno desetljeće, mi, oprostit ćete, nemamo vlastitu povijest. Tako će reagirati na ovu teoriju prosječan Hrvat, ali ako malo razmisli vidjet će da u tome ima puno više istine nego što mu na prvi pogled izgleda. Štoviše, kada se Hobsbawmovo viđenje primijeni na ova dva desetljeća hrvatske neovisnosti, lijepo se vidi kako vrijeme doista protječe začuđujuće različitom, neujednačenom brzinom, pri čemu upadaju u oči dva dana, 27. i 28. prošlog mjeseca, oktobra, kada je ta brzina postala doslovce mahnita. U tih 48 sati počelo je suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu, što je samo po sebi događaj prvoga reda, istodobno je Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor javno priznala da je i sam HDZ pod istragom zbog korupcije, da bi na kraju bio raspušten i ovaj saziv Sabora, koji je po mnogo čemu bio vanserijski i izniman.

U proteklom mandatu hrvatskog parlamenta praktički je, naime, završen pristupni put zemlje prema Evropskoj Uniji, što po važećim evropskim kriterijima znači, ili bi trebalo značiti, da je zemlja dosegla gornju granicu svoje političke zrelosti. Ali baš u te četiri godine, dogodilo se, a to te kriterije izvrgava ruglu kao nigdje drugdje u Evropi, da su na vidjelo izašle afere koje Hrvatsku predstavljaju kao leglo korupcije. I to ne bilo kakve, nego one u kojoj je praktički cijela država u nju uronjena, još više, s njom istoznačna. (Ovdje je simbolički silno bitno što je među zadnjim odlukama ovog Sabor bilo opstruiranje zahtjeva Državnog odvjetništa da se oduzme imunitet dugoprstom bivšem varaždinskom gradonačelniku Ivanu Čehoku). I tu onda dolazimo do Hobsbawmovih “sporih”, neproduktivnih godina. Jer, ispada da su čitava dva prva desetljeća hrvatske samostalnosti bila bačena u vjetar, i to na upravo bolno nedvosmislen način. Posebno u prvom dijelu tog razdoblja zemlja je bila doslovce okupirana jednim te istim tipom politike i političara, sve odreda nabreklih rodoljuba koji su se smjenjivali na vlasti s obaveznim certifikatom provjerene “državotvornosti”. Nitko bez tog certifikata nije mogao ni pomišljati da se približi vrhovima države, pa su i socijaldemokrati mogli uzeti onaj svoj jedini mandat (2000 – 2003) tek nakon što su i sami pribavili spomenuti certifikat.

Ali hrvatski “državotvorci” nisu ostavili za sobom doslovce ništa. Ne samo da iza njih nije ostalo išta nalik pravnoj državi, nego ni išta nalik državi uopće, u iole klasičnom smislu te riječi. Umjesto toga, kroz to jalovo i besplodno razdoblje dovukla se do današnjih dana ortodoksna vrsta partijske države, čiji je početni slogan “imamo Hrvatsku” u najdoslovnijem smislu odražavao ambicije da onaj tko ima vlast u zemlji ima i vlasništvo nad njom. Što je najvažnije, te su ambicije bile tako uspješno ostvarene da se ništa, baš ništa, iz sfere proklamiranih ciljeva službene politike ne može uspoređivati s tim. Bio je to jedan do kraja karikaturalno-autokratski oblik državne vlasti, koji je zakonomjerno težio da stvara nove karikature, slične sebi, kakva je bila tzv. Herceg-Bosna, mada tu neke stvari vjerojatno ne stoje kako se obično misli. Uvriježilo se, naime, vjerovati da je Herceg-Bosna bila puki privjesak hrvatske države, ali ona je po svemu sudeći bila puno više od toga, bila je ideal-tip kakav je htjela postati i sama Hrvatska (što se uostalom umalo i dogodilo). A to znači država koja ne sankcionira kriminal, nego ga organizira i provodi, država koja ne kažnjava ratne zločine nego ih štiti i honorira. Samo zahvaljujući tome što je zemlja u međuvremenu ušla u žrvanj međunarodnih asocijacija, sada EU i prije toga UN-a, taj plan nije mogao biti realiziran.

No zato se sada to drugo lice HDZ-a, ili prvo, kako se uzme, vraća kroz ovu DORH-ovu istragu, što je usporedivo s prijašnjim međunarodnim istragama i presudama protiv čelnika Herceg-Bosne (Jelavić, Čović, Bender…). A to nije jedina podudarnost koja ih veže. Kao što se prije više godina HDZ BiH raspao, zbog prevelike količine nacionalizma po kvadratnom metru nekadašnje Herceg – Bosne, na dvije stranke, sada bi se mogao rasparati i HDZ u Hrvatskoj, ili doživjeti neku sličnu havariju. Prvi korak u tom pravcu već je napravila Jadranka Kosor koju je vijest o istrazi protiv HDZ-a toliko zgromila da je praktički unaprijed proglasila predaju stranke (“vratit ćemo se u baraku”, “predzadnja postaja Križnog puta”…). Nije to daleko od istine, ali ovo je prvenstveno njen poraz, jer je u borbu protiv korupcije ušla više iznuđeno, nakon što je po svemu sudeći međunarodnim pritiskom uklonjen Ivo Sanader, pa joj je izgledalo da se cijela priča može završiti na njemu i na nekoliko partijskih ministranata oko njega. Nije, međutim, išlo, jer se Državno odvjetništvo sve više oslobađalo stega politike i krugovi istrage neprestano su se širili, približivši se sve do njenih skuta.

Pokušala je to izbjeći prebacujući krivicu na navodno pristrano Odvjetništvo koje je na nišan uzelo samo HDZ, te na medije koji su se, tvrdi, postavili na isti način. No time je samo zaobišla glavni problem koji joj se kao mlinski kamen objesio o vrat. A to je da nema ni snage ni kompetentnosti da zasječe do srčike u koruptivno tkivo svoje stranke i države u cjelini, iza čega bi slijedilo nešto još važnije, čemu očito nije dorasla. Propustiti HDZ kroz pročistač temeljite moralne i kadrovske obnove, koji bi njenu stranku napokon stavio uz bok umjereno korumpiranih stranaka na evropskoj narodnjačko-kršćanskoj desnici. Paradoksalno je da čak i takvo razbojničko leglo kakva je nekadašnja Herceg – Bosna pliva nešto bolje, ili barem ne gore, kroz taj ispirač grijehova iz prošlosti, što, bez obzira na još veću prisutnost međunarodne zajednice u BiH, jasno sugerira odakle su se i kome prenosile kancerogene klice proteklih godina i desetljeća. Jasno, iz Hrvatske u Herceg-Bosnu, a ne obratno. Naravno, za to se, pošteno govoreći, ne može okriviti samo Kosorovu. Ta žena, koja je na konferenciju za novinare u povodu istrage protiv HDZ-a došla s brošem pantere, a onda pod teretom nemilosrdnih činjenica podvila rep poput prebijene mačke, naprosto ne može upiti sve grijehove svoje stranke.

Naprotiv, njoj ide u zaslugu što ni ovako manjkava i invalidna borba protiv korupcije sigurno ne bi bila pokrenuta da nije bilo nje. Problem je, međutim, što je to bilo više u funkciji amputiranja i pacificiranja Sanadera, te što je u to ušla vjerujući da se taj posao može obaviti a da se HDZ ostavi netaknutim. Štoviše, išla je, i još ide, niz dlaku najrigidnijoj konzervativnoj i militantno antikomunističkoj jezgri stranke, što je početnička greška, jer je ta jezgra uvijek bila na pozicijama “bilo kakve Hrvatske”, i borba protiv korupcije nikada je nije zanimala. Daljnja greška je što Kosorova vodi svoju ratobornu izbornu kampanju tako što se tuče za glasove te jezgre, iako ih unaprijed ima, a ne zanimaju je glasovi umjereno desnih birača i onih iz desnog centra, s kojima jedino može pobijediti. Tako će joj se na kraju vjerojatno dogoditi da izgubi i izbore i ovu borbu protiv korupcije, koju je donekle znala pokrenuti, ali ne i nastaviti i završiti.

Novossti