Gojko Berić: Ni priznanja, ni kajanja

Autor/ica 👤Gojko Berić 11.7.2013. u 15:29

Povezani članci

Život je težak, svaka godina je teška, svaki mjesec je težak, ali juli je najteži.

Ovako je prije dva dana pred TV kamerama jedna od aktivistkinja Žena Srebrenice sažela njihovu patnju. Danas će ukopati još 409 žrtava genocida, među kojima su i 44 dječaka u dobi između 14 i 18 godina, koje će naći zajednički smiraj u Potočarima. I ponovo će ih, kao i svakog 11. jula, shrvati njihovi tihi, bolni jecaji, suze i uzdrhtala srca. Zazirem od svake patetike, ali ako ne razumiješ Srebrenicu, šta onda razumiješ. Odvratan je postupak Nebojše Radmanovića, koji je u utorak, u trenutku kad je ispred zgrade Predsjedništva prolazila kolona vozila s tabutima ubijenih Srebreničana, izbjegao da se pojavi među građanima Sarajeva i oda počast nevinim žrtvama. Očito je da je Radmanovićev gest bio izraz njegovog poricanja genocida, iako se tu radilo o elementarnom ljudskom pijetetu prema žrtvama srpskog zločina, u krajnjoj liniji prema žrtvama proteklog rata. Da ovaj Radmanovićev gaf dobije i svoj cinični sadržaj, pobrinula se nekakva nevladina organizacija koja posluje pod nazivom Evropski pokret BiH, koja je tog istog dana u Sarajevu dodijelila Radmanoviću priznanje “za njegov doprinos promociji evropske ideje BiH”!? Nagrađujući Radmanovića za promociju evropske ideje, pomenuta nevladina organizacija je vjerovatno imala u vidu i njegov antievropski stav prema genocidu u Srebrenici.

Osamnaest godina nakon pokolja osam hiljada bošnjačkih muškaraca u Srebrenici, kompletan srpski politički establišment u Republici Srpskoj i dalje poriče zločin pod nazivom “genocid”. Slučajno ili namjerno, samo petnaestak dana uoči današnje dženaze u Potočarima Narodna skupština manjeg entiteta usvojila je Deklaraciju o uzrocima, karakteru i posljedicama rata u BiH. Prema tom dokumentu, rat je zapravo bio “tragični sukob” u procesu raspada Jugoslavije, imao je karakter “građanskog rata”, tu i tamo i međuetničkog, a sve to uz veliku upetljanost međunarodnog faktora. Bio je to svojevrstan doprinos srpskih narodnih deputata sjećanju na srebreničke žrtve, falsifikat ponuđen Bošnjacima kao “platforma za razgovor i pomirenje”.

U genocidnom orgijanju u Srebrenici učestvovalo je na hiljade pripadnika srpske vojske i policije. Jedni su brutalno odvajali muškarce od njihovih porodica i odvodili ih na put bez povratka, drugi su na stratištima bili egzekutori predvođeni svojim neumoljivim komandirima, trećima je bio posao da dokrajče polumrtve, četvrti su bagerima zatrpavali, a kasnije premještali masovne grobnice… I tako redom, sve do Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, kojima se u Haagu sudi za ovaj i druge teške ratne zločine. Sav taj ološ proglašavan je “herojima” i “ponosnim Srbima” i bio predmet divljenja ne samo srpskih medija već i akademika i pisaca, a time i najšire javnosti. Naravno, nisu to bili nikakvi heroji ni ponosni Srbi, već zlikovci i kukavice. O tome uvjerljivo govori višegodišnja bježanija njihovih vođa Karadžića i Mladića, koji su uhapšeni tek kad je vlast u Beogradu digla ruke od njih i prepustila ih vlastitoj sudbini. Ničeg ljudskog nema u tim razbojnicima, koji su se na suđenju znali izrugivati svojim žrtvama, kao što to danas čini general Mladić. Čak ni oni koji su bili samo očevici zločina, ni danas ne žele da kažu gdje se nalaze preostale skrivene grobnice. Oni bježe i okreću glavu od memoriranih prizora masovne smrti, a nevine žrtve su posljednja stvar koja bi ih se ticala.

Zločin u Srebrenici, kao i druge zločine, srpski nacionalisti pravdaju raznim floskulama, najčešće onom “a šta su tek oni nama radili”. “A šta su tek oni nama radili”, to jeste takođe važna priča, druga, treća ili ne znam koja tragična priča o ratu u BiH, jer niko ne poriče zločine počinjene nad Srbima, ali ne možeš ubiti komšiju samo zato što ti je rečeno da će on sutra ubiti tebe. Kad je konkretno riječ o Srebrenici, u malom “srpskom rečniku genocidnih nedoumica”, koje je sabrao jedan srpski satiričar, ima logike, jer budući da genocida “nije bilo”, onda ne može biti ni genocidne tvorevine zvane Republika Srpska. A najbolji dokaz, glasi i dalje ironični navod, da u Srebrenici nije bilo genocida “jeste to što se ovaj očigledno izmišljeni događaj nigde ne pominje u delima srpskih književnih velikana”. “Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja”, rekao je Tomislav Nikolić za Corriere della Sera, septembra prošle godine. Svojevremeno je Televizija B92 emitovala dokumentarni film Lazara Stojanovića “Škorpioni – spomenari”. Vidjelo ga je oko 400 hiljada ljudi, ali se u Srbiji niko nije oglasio bilo kakvom reakcijom da podrži film, koji više nikada nije prikazan. Državna televizija je odbila da prikaže film o brutalnom strijeljanju šestorice bošnjačkih mladića s obrazloženjem da bi snimci mogli pretjerano uznemiriti javnost. “Na to sam odgovorio da bi bilo veoma čudno očekivati da snimak takvog zločina umiri javnost”, kaže Stojanović.

Američki pjesnik Charls Simić daje u eseju “Otpadnik” (Peščanik, jul 2012) poraznu sliku srpskog društva: “Nespremnost da se nosi s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati ukoštac s teškim problemima današnjice… Nacionalisti bi nas verovatno više cenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dete, nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili izgubili.” Ali, to su ipak usamljeni glasovi nevelike grupe “otpadnika” među srpskom intelektualnom elitom. Treba sačekati presude Karadžiću i Mladiću, ali i bez njih na raspolaganju je gomila argumenata koji neporecivo dokazuju da je u Srebrenici izvršen genocid. Uvjeravati srpske nacionaliste u neporecivost tih dokaza, čini se da više nema nikakvog smisla. Treba ih prepustiti njihovoj savjesti, njihovom poricanju, lažima i hipokriziji. Pa dokle izdrže.

Oslobođenje