Gojko Berić: Budimo iskreni, priznajmo da smo lažovi!

Povezani članci

• Špijuni poput nas
• Prijavi bližnjeg svog!
• Željka oprosti
• Smisao kulturologijskog djela Amira Brke
• Drago Bojić: Žrtvovani na oltaru Domovine
• Goldstein: “Nadasve je ružna poruka da ulice u Mostaru i danas nose imena ustaša Mile Budaka, Ante Vokića i Mladena Lorkovića”

Kakva je to država čija kompanija ima samo jedan putnički avion, pa i taj je trenutno neispravan?

Koji normalan čovjek ne bi poželio da živi u zemlji koja je izašla iz tranzicije i do kraja izvršila reformu pravosuđa, uspostavila punu vladavinu prava i stabilnost državnih institucija, u kojoj se ljudska prava poštuju do posljednjeg građanina, koja je ukinula svaki oblik diskriminacije, uspješno se obračunala sa kriminalom i korupcijom i u kojoj je nepotizam izložen javnom preziru. Podrazumijeva se da je tako uređena država privlačna za strane investitore i ekonomski prosperitetna. Evropska unija nema nikakvih drugih zahtjeva prema BiH osim pomenutih, kao što ih nema ni prema Srbiji, ili ih nije imala ni prema Hrvatskoj. Sve to, na prvi pogled, ne izgleda previše komplikovano. Međutim, pospremanje jedne tranzicijske države predstavlja ogroman posao, koji traje godinama. Pa čak i kad se sve te “formalnosti” obave, one podliježu provjeri: da li se usvojeni zakoni primjenjuju i da li institucije sistema funkcionišu? Bosna i Hercegovina je, kao nijedna druga zemlja, pala na tom ispitu: niti se ono malo usvojenih zakona od značaja primjenjuje, niti institucije funkcionišu.

Proces tranzicije u BiH pretvorio se u “proces dugog trajanja”, kojem se ne vidi kraj. Razlog tome je širok front otpora bilo kakvim dubinskim promjenama, a pogotovo promjenama u političkoj kulturi. Tragikomičan primjer tog otpora je odnos vladajućih etničkih oligarhija prema slučaju Sejdić – Finci, otužnom primjeru diskriminacije “manjinskih” građana. Lideri, istina, obećavaju reforme i privrženost Evropskoj uniji, ali shvatajući da ih ta avantura može stajati vlasti, ako ne i nečeg goreg, brzo odustaju od nje i prelaze na provjereni teren populizma. A s obzirom na enormno veliki broj ozlojeđenih i nezadovoljnih građana, ta igra omogućuje vlastima stalne “produžetke”. Upravo smo ovih dana bili svjedoci jednog od tih bezbrojnih “produžetaka”, u kojem je, odlukom federalnog Parlamenta, pravo na povoljnije penzionisanje steklo 6.000 novih korisnika. Prevladalo je mišljenje da su i oni došli iz radnog odnosa zvanog “narodnooslobodilački rat”.

Po svemu što se proteklih godina događalo, lako je zaključiti da su naše političke elite, najblaže rečeno, ravnodušne prema EU. Pripadnici nove političke klase, nastale u procesu tranzicije, osigurali su sebi i svojim potomcima pristojan život. Nikada neće biti kažnjeni zbog nezakonito stečene imovine, a intimno vjeruju da će se EU prije raspasti nego što će BiH postati njen član. Nije ta računica bez osnova. Prema mišljenju poznatog slovenačkog ekonomiste Jože Mencingera, Evropskoj uniji najviše prijeti tzv. jugoslavenski sindrom: “Sjetite se 1983. kada smo počeli optuživati jedni druge. Uzmite Rumuniju i Bugarsku na jednoj strani i Luksemburg na drugoj. Tu su razlike ogromne”. Na jednoj strani ovdašnjeg populističkog igrališta je ta nova klasa, a na suprotnoj stotine hiljada siromašnih građana, koji se refleksno protive suštinskim promjenama, jer se plaše da će izgubiti i ono malo što imaju. Tu se začarani krug zatvara: MMF svojim parama kreditira socijalni mir i istovremeno održava na vlasti postojeće oligarhije, koje niti žele, niti mogu provesti odgovarajuće reforme. SDP je na proteklim izborima obećao biračima brda i doline – od građanske opcije do desetina hiljada novih radnih mjesta, a njegov ga je Politbiro odveo u politikantsku močvaru, a Federaciju u politički haos.

Uostalom, postojeća vlast nije u stanju da sredi ni glavni grad ove zemlje, beznadežno napadnut primitivizmom, kriminalom i fizičkim nasiljem, prljavštinom i armijom pasa lutalica, a kamoli da uredi državu. Kakva je to država čija kompanija “BH Airlines” ima samo jedan putnički avion, pa i taj je trenutno neispravan? Ili koja čeka da kiša ili snijeg prestanu padati, a šumski požari se ugase sami, kako bi nadležni mogli konstatirati da su elementarne nepogode, hvala Bogu, prošle? Kakva je to država koja dozvoljava da radnici njenog javnog komunalnog preduzeća pod imenom GRAS, “zarobe” desetine tramvaja, trolejbusa i kombija u njenom vlasništvu i polumilionsko Sarajevo drže sedam dana u saobraćajnoj blokadi? A istovremeno, ti isti radnici, kako pišu mediji, godinama, na razne načine, pljačkaju ovo državno preduzeće, pored ostalog kradući gorivo i rezervne dijelove!? Kakva je to država iz čijih vojnih skladišta misteriozno nestaju granate, municija, oružje i oprema, a da resorni ministar ne podnosi ostavku, niti obavještava javnost o čemu se zapravo radi?

Shvatajući s kakvim ljudima ovdje ima posla, Peter Sorensen, specijalni predstavnik Evropske unije u BiH, bio je pomalo ironičan kad je prije dva dana rekao novinarima u Brčkom: “Mi vas ne možemo kazniti zato što nećete da nam se pripojite”. Što se nas tiče, mi lažemo! Niko ovdje nije za dubinske društvene promjene. Gospodin Valentin Inzko voli da kaže kako je više od 70 posto građana BiH za priključenje EU. Ali, mora da je to stvar neke naručene ili izmišljene ankete. Jer, da smo bili spremni za taj težak i dug put, danas ne bismo kasnili za susjednom Hrvatskom petnaest ili dvadeset godina. A pošto nismo bili spremni da radimo na sređivanju vlastite države, situacija je sljedeća: za dvadeset ili trideset godina i posljednji od 350 hiljada današnjih korisnika bijedne penzije završiće sa svojim “minimalcem” na nekom groblju, dok će većina mladih, ako ostane u BiH, stariti zajedno sa svojim roditeljima. Naime, njihova nezaposlenost će trajati koliko i njihovo starenje.

Oslobođenje