Franjo Habulin: Sutjeska, baš kao i Neretva bile su pobjede Narodno-oslobodilačke vojske na čelu s Josipom Brozom Titom

Izdvajamo

• Iznevjerili bismo pale heroje Sutjeske kada bismo ih danas dijelili, osam desetljeća nakon epopeje koja će s pravom ući u povijest. Jer, oni se nisu borili zato da bismo se dijelili, zato da bismo jedni druge gledali s nepovjerenjem, pa i mržnjom, samo zato što smo različitih nacionalnosti, ili religija. Oni su se borili, naglašavam još jednom, zajedno, rame uz rame. Zajedno su se borili, zajedno su ginuli, zajedno ovdje počivaju.

Povezani članci

• Kićenje plaćenim nagradama
• STRAH, POBUNA, SLOBODA I POŠTENJE KLJUČNE RIJEČI PREDSTAVA IZ REGIJE
• Sa protesta u Sarajevu zatraženo da Schmidt napusti funkciju visokog predstavnika
• Istina i laž oko otvaranja spomenika mira u Srebrenici: Kažu: Bošnjaci nisu došli, ali ne vele da Bosanci jesu! 
• Novi protesti povodom smrti Davida Dragičevića u Banjaluci
• SDU: “BiH je sasvim sposobna da se iznese sa svim izazovima terorizma”

Foto: SABNORBIH

Na obilježavanju 80-te godišnjice bitke na Sutjesci okupljenima se u ime svih organizacija što u državama nastalima na tlu nekadašnje Jugoslavije okupljaju antifašističke borce i antifašiste, obratio Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA). U govoru što su ga prisutni nekoliko puta prekidali pljeskom, Habulin je rekao:

Sve vas najsrdačnije pozdravljam na ovome veličanstvenom skupu kojim obilježavamo 80 godina od jedne od najvećih i najznačajnijih bitaka Narodno-oslobodilačkog rata, ujedno i jednu od najpoznatijih bitaka cijeloga Drugog svjetskog rata.

Drago mi je što vas mogu pozdraviti u ime svih organizacija koje u državama izniklim na tlu nekadašnje jugoslavenske federacije okupljaju još žive veterane naše antifašističke borbe, kao i one koji i danas, mada to nije uvijek ni lako, ni jednostavno, ne skreću s puta antifašizma.

Ovdje smo da odamo počast herojima Sutjeske, onim tisućama palih i onima – na žalost – još vrlo rijetkim preživjelima koji su među nama. No, ovdje smo i zbog nečeg drugoga – zbog toga da ne dozvolimo da se Narodno-oslobodilačku borbu bilo zaboravlja, bilo krivotvori, da se o njoj bilo šuti, bilo laže.

Ovdje smo da kažemo istinu – i onima koji je znaju, a prave se kao da je ne znaju, i onima koji se trude da istinu zamijene lažima, ali i onima stasalima u protekla tri desetljeća koji zaista ne znaju.

A treba znati sljedeće: ovdje, na Sutjesci, okupatori su još jednom doživjeli poraz u svojim uzastopnim pokušajima da likvidiraju glavninu partizanskih snaga i njihovo vodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom.

S razlogom i svjesno kažem: poraz okupatora, mada bi se – ako se gledaju samo podaci o gubicima obiju strana – moglo zaključiti da su nacisti i fašisti, kao i oni domaći izrodi koji su im pomagali, odnijeli prevagu. Točno je, njihovi su gubici bili primjetno manji od onih partizanskih, ali glavni cilj operacije u koju je neprijatelj ušao s višestruko jačim snagama ipak nije ostvaren.

I to je ono bitno što treba znati: daleko jači neprijatelj u sudaru sa snagama antifašističkog otpora nije uspio. Cijena koju su borci Narodno-oslobodilačke vojske za to platili bila je ogromna. Cijena u ljudskim životima, kako boraca, koji su poginuli, tako i ranjenika koji su bili zarobljeni, a potom svi likvidirani.

I još nešto treba znati: da je neprijatelj u svojim kasnijim analizama posebno izdvojio dobro vođenje i iznimno visok borbeni moral Narodno-oslobodilačke vojske.

Postoje precizni podaci o tome koliko je pripadnika koje nacije sudjelovalo u borbi i koliko ih je izginulo. I povijesna je činjenica da su glavni teret bitke na Sutjesci iznijeli borci iz Dalmacije, da je samo njih palo nekih tri tisuće. Baš kao što je povijesna činjenica da su svoj nemjerljivi udio u porazu neprijatelja dali i borci s Banije.

Ali, ja o tome, baš danas i baš ovdje, ne želim govoriti.

Franjo Habulin – Foto: SABNORBIH

Borce koji su prije osam desetljeća zajedno jurišali i ginuli, koji se nisu prebrojavali i koji se nisu dijelili, ja ne želim danas dijeliti. Ponavljam, povijesni su podaci poznati, može ih se prešućivati, može se o njima lagati, ali oni su takvi, kakvi jesu. No, instrumentalizirati heroje Sutjeske u funkciji današnjih podjela, to neću i ne želim.

To ne bi bilo samo nepošteno, to bi bilo i nečasno. To bi bila najveća uvreda koju bismo im mogli nanijeti. Da, pojedine jedinice Narodno-oslobodilačke vojske imale su imena koja su otkrivala odakle je većina njihovih boraca. Da, partizanske jedinice imale su i svoje nacionalne zastave. Ali, iznad tih regionalnih imena i nacionalnih obilježja, iznad svih oznaka nacionalnog identiteta kojega nitko nije ni brisao, ni zabranjivao, bila je trobojnica zajedništva sa crvenom petokrakom kao simbolom borbe i pobjede.

Iznad svega toga bila je crvena zastava Komunističke partije, vodeće snage ustanka i narodno-oslobodilačke borbe, mada golema većina boraca nije bila u članstvu Partije.

I napokon, iznad svega toga bio je autoritet Vrhovnog komandanta Tita, čovjeka koji nikada nije tajio da je Hrvat, ali koji je bio najžešći borac protiv bilo kakvih podjela i prebrojavanja – po bilo kojoj osnovi, nacionalnoj pogotovo.

Iznevjerili bismo pale heroje Sutjeske kada bismo ih danas dijelili, osam desetljeća nakon epopeje koja će s pravom ući u povijest. Jer, oni se nisu borili zato da bismo se dijelili, zato da bismo jedni druge gledali s nepovjerenjem, pa i mržnjom, samo zato što smo različitih nacionalnosti, ili religija. Oni su se borili, naglašavam još jednom, zajedno, rame uz rame.

Zajedno su se borili, zajedno su ginuli, zajedno ovdje počivaju.

I nemojmo nikome dozvoliti da kalja uspomenu na pale heroje. Nemojmo nikome dozvoliti da u ime njihove nacionalnosti, a u kontekstu današnjih nesretnih podjela, svojata pobjedu što su je izvojevali. Bila je to zajednička borba i zajednička pobjeda, pri čemu – ponavljam i to – egzaktni podaci pokazuju tko je iznio glavni teret i te borbe i te pobjede.

No, mi nismo danas ovdje da bismo im odavali počast, da tako kažem, po nacionalnom ključu, niti da vodimo jalovu raspravu o tome čija je to bila pobjeda. Stvari su savršeno jasne. Sutjeska, baš kao i Neretva bile su pobjede Narodno-oslobodilačke vojske na čelu s kasnijim maršalom Josipom Brozom Titom.

Epopeja antifašističkog rata na području nekadašnje Jugoslavije izučava se u vojnim akademijama u svijetu. No, osim taktičko-strateških razmišljanja, teško da oni koji to danas izučavaju, oslanjajući se uglavnom samo na pisane dokumente, mogu shvatiti glavnu snagu partizanskog pokreta.

Teško da, iz perspektive svijeta kojemu je nametnut bespoštedni egoizam kao način preživljavanja u potrošačkom društvu, mogu shvatiti veličinu želje za slobodom, spremnost da se u borbi za slobodu nesebično gine i – iznad svega – zajedništvo ljudi raznih nacija i vjera u toj borbi.

Iza nas je zlosretno iskustvo ratova u kojima se raspala Jugoslavija. Svuda oko nas je svijet u previranju, svijet u kojemu se ruši stara konstrukcija međunarodnih odnosa, a da nova još nije sagrađena. Zaboravimo sve to na trenutak.

Budimo zajedno u sjećanju na heroje Sutjeske.

Poklonimo im se i čuvajmo zajedno uspomenu na njih i na njihovu veličanstvenu borbu.

To je najmanje čime im se možemo odužiti. To je i jedino što moramo napraviti.

Ne zaboraviti! Nikada!

Neka im je vječna slava i hvala!

Franjo Habulin – Foto: SABNORBIH