EVOPSKA UNIJA SAMA SEBE GURA NA MARGINU

Izdvajamo

• Na tako jasno definiranom terenu lako je bilo predvidjeti i sudbinu Evropske unije. Ona nikada nije bila u stanju voditi suverenu svjetsku politiku što bi predstavljala protutežu antagonizmima velikih sila. EU je dozvolila Kinezima da je istjeraju iz svjetske trgovine. Amerikancima je dozvolila da je uvuku u rat u Ukrajini i sama je zatvorila vrata jeftinim energentima i unosnim poslovima u Rusiji. Svela se na ulogu promatrača koji sa strane gleda geopolitičku igru u kojoj suparništvo Sjedinjenih Država s Rusijom i Kinom mijenja političku kartu svijeta.

Povezani članci

• Linguae non sunt multiplicandae: 4 objasnidbe o bosanskom jeziku
• Incko poručio Dodiku: Odustani od refernduma i spasi se u zadnji čas
• Blokirajmo im život, to je jedino rješenje!
• Ples slobode
• Što je Hrvatskoj draže – fašizam ili antifašizam?
• Bleiburg na Udbini

Foto: Philipp von Ditfurth/DPA/Pixsell

Svijet je u previranju. Uvijek je bilo tako i uvijek će tako biti, no ponekada su ta kretanja povezana s nadom, a ponekada sa strahom. Trenutno smo u silaznoj putanji na tome valovitom kretanju; bilo je dobrih stvari, ali u bliskoj budućnosti više ih neće biti. Dobro pridržite kape na glavama, olujno je vrijeme, jurimo nizbrdo. Uzrok sloma jednoga društva u pravilu nije loša procjena onoga što će doći, nego osjećaj što proizlazi iz uvjerenja da je razvoj pobjedonosno završen, da je budućnost sigurna i da pripada nama, pa je posve besmisleno predviđati je. Što dulje neko društvo vegetira u tome stanju samozavaravanja i beznačajnosti, to će dulje trebati da se oporavi, da ponovo stane na noge. I to se ne odnosi samo na ponovno rađanje realnoga gospodarstva, nego i na ponovno rađanje, uskrsnuće duha.

Da nismo u prošlosti bili previše lijeni da prepoznamo trendove što su najavljivali sadašnji slom, možda ga danas ne bismo proživljavali. Geopolitički gledano glavni su akteri na šahovskoj ploči predvidivi, a njihovi se potezi – logično – zasnivaju koliko na moći i gospodarskim ambicijama, toliko i na povijesnim sjećanjima i iskustvima. Kina neće zaboraviti stoljeće ponižavanja kojima ju je izvrgao Zapad. Rusija neće zaboraviti intervencije kolektivnog Zapada pod vodstvom Napoleona i Hitlera. A Amerikanci su nepokolebljivo uvjereni u to da im je Bog namijenio ulogu gospodstva nad svijetom.

Ono sa čime se može računati u slučaju Kine jest činjenica da je to najstarija neprekinuta civilizacija svijeta koja ne poduzima ništa bez osvrtanja na vlastitu prošlost. Kina je konzervativna, homogena i usredotočena na sebe. Zbog toga je uvijek i gradila zidove oko sebe. Konkretne zidove, poput Kineskog zida, kulturne zidove, financijske zidove, ali i druge, kao u najnovije vrijeme kada je riječ o internetu, umjetnoj inteligenciji ili virusima. Kina nije agresivna, ali zna da mora biti sposobna ‘plesati s vukovima’.

Rusija je predvidiva, uračunljiva super-sila koja zna kako mora biti u stanju braniti svoj opstanak. Kapitalistička Rusija, baš kao i ona socijalistička prije nje, realno je suočena s ratom kojega ne smije izgubiti. O tome postoji društveni koncenzus što se javno manifestira kroz podršku armiji i Predsjedniku. Rusija zna da Zapad poštuje samo silu. Uvjerena je da se Zapadu ne može vjerovati, da Zapad nije trgovinski partner što bi ga valjalo ozbiljno shvaćati.

I Sjedinjene su Države, geopolitički gledano, predvidive, uračunljive. Njihov je nacionalni interes da profitiraju od gospodstva nad svijetom. Amerikanci nemaju stalnih, čvrstih saveznika, ali imaju stalne, čvrste interese. Svatko koga ne mogu staviti pod svoju kontrolu, neprijatelj je, ili potencijalni suparnik. Ratovi su u američkoj tradiciji. Praktično otkako postoje, Amerikanci neprekidno vode ratove. Američka se doktrina u Evropi svodi na to da spriječe kombinaciju njemačke tehnologije i ruskih energenata, a u okvirima svjetske politike – da spriječe strateški savez između Rusije i Kine.

Na tako jasno definiranom terenu lako je bilo predvidjeti i sudbinu Evropske unije. Ona nikada nije bila u stanju voditi suverenu svjetsku politiku što bi predstavljala protutežu antagonizmima velikih sila. EU je dozvolila Kinezima da je istjeraju iz svjetske trgovine. Amerikancima je dozvolila da je uvuku u rat u Ukrajini i sama je zatvorila vrata jeftinim energentima i unosnim poslovima u Rusiji. Svela se na ulogu promatrača koji sa strane gleda geopolitičku igru u kojoj suparništvo Sjedinjenih Država s Rusijom i Kinom mijenja političku kartu svijeta.

Nove se perspektive u isto vrijeme otvaraju za Aziju, Afriku, arapski svijet i Latinsku Ameriku. Za Evropu u tome svijetu što se mijenja ostaje mjesto tek na periferiji. Sama ga je odabrala. Pri čemu nije posve jasno – zašto?

Naprosto zbog gluposti?

Autor teksta, poznati češki publicist Ivan Hoffman, bio je u vrijeme socijalizma dissident. Nakon 1989. nekoliko je godina aktivan u programima Radija Slobodna Evropa, a potom radi kao novinar, redaktor i voditelj na državnom radiju u Češkoj.