EU – MOJA DEŽELA
Povezani članci
Ne znam da li je sa mojom, takozvanom, emocionalnom inteligencijom sve u najboljem redu, al´, jebemliga, nisam baš osjetio neko stezanje oko srca poslije brexita.
Nisam se nešto ni vrpoljio u krevetu, ako izuzmemo čuvene fažanske komarce. (Prva tri dana mi uvijek “j – kevu”.)
Moram vam priznati, mada mi je malo neugodno, da mi se živo jebe i za Irce i Litavce. Koje još zovu i Latvijci i Letonci. Iako smo, eto, u istoj državi, ne tangira me ni što se Grčka zadužila ko Grčka (jel vratila ona onaj dug – nešto je ne spominju u zadnje vrijeme!?), a ni za Kataloniju se baš ne sekiram.
Mora da sam postao bezosjećajan i psihopatski hladan što ne pratim rast BNP-a u Estoniji i što nisam “onom” zastavom pokrivao svoj fejsbuk profil nakon ovih sranja u sučlanicama, susjedima.
Mada sam poduplao EU državljanstvo/članstvo prije par godina ne osjećam ovih 26/27 sučlanica kao rođene. Pa kad me sram ovih mojih, što se ponekad potpisuju ušatim slovima, onda se okrenem ovim mojima, vikinzima, što se ne trijezne vikendom. U čekanju da se oni moji opamete.
Još mi je uvijek draža Makedonija od Portugala. Još uvijek se uhvatim da u srazu “moje” Francuske i balkanske Crne Gore navijam za ovu potonju.
Mora da imam neki kronični psihički problem kad mi je draža Srbija, ovakava kakva već je, od Belgije ili Malte.
I da sam neki cinik baš bi me bilo briga za Šengen i kalibriranje krastavaca i jagoda. Kao jedine konkretne ingerencije Europske komisije.
I moram vam priznati, da me u dva noću probudi i pita s kim bih htio proživjeti, ovih mojih – do kraja, rekao bih Bosna, a ne, tamo neke, Rumunjska i Bugarska.
Jebi ga, taki sam.
Al´ ni u “belom svetu” situacija nije puno bolja. Gledam posljedne pripreme za olimpijadu. Umjesto uvježbavanja uvodne ceremonije, kao nekada sleta, Brazilci treniraju antiterorističe akcije.
Pa i kad, na “ovoj” televiziji, pokazuju prognozu vremena meni oko padne nekako niže, desno od one čizme.
Znate koje.