Esad Bajtal: Kako život na planeti učiniti ljudskijim i moralnijim nego je to bio juče, i posebno danas

Izdvajamo

• Ruski ambasador Igor Kalabuhov, u emisiji sarajevske FACE TV, na pitanje voditelja, a u vezi ruskih prijetnji Bosni i Hercegovini, zašto Rusiji “ne smetaju” okolne i susjedne zemlje koje su već dio NATO-a, odgovorio je, krajnje nediplomatski, i drčno vojničkim jezikom: “Odakle vi znate da mi nemamo planove protiv Hrvatske, Mađarske, Poljske?” Simptomatična je, nakon te militarističke prijetnje, šutnja Dodikovog političkog partnera, velikog Hrvata Dragana Čovića. Također nisam vidio ni reakciju njegovog zagrebačkog mentora i poslodavca Zorana Milanovića, koji je predratno gomilanje ruske vojske na granicama Ukrajine, pravdao mišljenjem kako je Ukrajina „Rusko dvorište“, smatarajući da u gomilanju ruskih vojnih trupa nema ničega lošeg.

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: Političko Sarajevo
• Stotinu letova aviona Srpske u pandemiji – Privatno u Prag, Solun, Beč, Krf, Lugano… (SPISAK)
• VJEČNI FAŠIZAM: KOGA KOLEKTIVIZIRA ZAGREBAČKI IMAM AZIZ ef. ALILI!?
• Feljton (V): Utjecaj religije na politiku u Srbiji i transformacije islama na Kosovu
• LEGENDARNI GITARISTIČKI HEROJ DOLAZI U SARAJEVO
• U funkciji besplatni javni informacijski servis www.poplave.ba

Foto: šg

Zašto izostaje kritički um kome medijska ideološka propaganda ne može biti nepoznata kao prateći fenomen svih ratova

Evropska komisija je saopštila da će se izbori u BiH održati – kako je i predviđeno zakonom, u oktobru. Pregovori o izmenama izbornog zakona su, do daljnjeg, suspendovani. Pomalo iznenađuje ton saopštenja EK-ona je „presekla“. Kakav je Vaš utisak?

Ne vidim razloga da se izbori ne održe, samo zato što neodržavanjem prijeti i ucjenjuje tvrdi etno-nacionalista Dragan Čović. Tim prije što je na sceni isti onaj izborni zakon po kome je svojevremeno Čović uredno biran. Tada je mu je zakon valjao.

Nakon prvog poraza i Draganovog ispadanja iz stolice Predsjedništva, nastala je čitava drama – ne valja zakon. Treba ga mijenjati, ali tako da Draganu garantuje predsjedničku fotelju za sva vremena. I samo zbog toga, te sujete, i ambicije „prvi u Hrvata“, na sceni je blokada državnih institucija, dodatno potpomagana separatističkim akcijama Milorada Dodika. I tako godinama.

Izgleda, da su u EK to konačno shvatili. Ali, iskustva sa EU strukturama i njihovom dosljednošću kad je BiH u pitanju, je poseban dio trodecenijske poratne priče. Nije im vjerovati.

Četiri najviša državna funkcionera, među njima i Milorad Dodik, govorila su nedavno pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta. Dodik je tu, između ostalog, rekao da on ne namerava da otcepljuje Republiku Srpsku. Nekima – naročito u Federaciji je zasmetalo njegovo učešće, jer je Dodik od većine poslanika EP predložen za stroge sankcije pre manje od mesec dana. Da li je to tek stvar protokola EP ili se radi o „pripitomljavanju“ predsednika RS?

Ma o čemu da se radi, a možemo samo nagađati. Ali, jedna konstanta se  uporno ponavlja – Dodikove sistematske prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine i otcjepljenje jednog njenog dijela. U toj psihološkoj igri trovanja društvene i političke klime ratne psihoze, iza koje stoje separatističke, idejno zasnovane nakane, razlikujemo dvije faze: u prvoj je godinama uporno prijetio referendumima i otcjepljenjem. Otvoreno i direktno. Kad je zbog toga i kriminala koji mu se pripisuje konačno stisnut sankcijama, promijenio je taktiku i verbalni predznak priče. Ali, ne i samu priču.

Temu raspada države, Dodik sada održava uporno ponavljanom pričom kako otcjepljenja neće biti. Na isti način u vazduhu drži i temu rata: upornim i svakodnevnim naglašavanjem kako rata neće biti. Pri tom, stalno organizuje entitetske vojne parade, postrojavanje policije, četničkih organizacija u čast i slavu ratnih zločinaca i negiranja genocida.

Na svakoj od tih demonstracija sile, bez državnih zastava i obilježja, obavezni gosti su mu funkcioneri iz Beograda i Moskve. Vrhunac cinizma njegovanog političkog razbojništva, ogleda se u njegovom prljavo-psovačkom vokabularu, vrijeđanju i ponižavanju svih i svakoga: kolega, novinara, opozicije, drugih naroda, religija … Ide  to čak do pokazivanja srednjeg prsta javnosti, a onda, taj psovač kočijaškog jezika, mrtav hladan, pred polazak u Brisel, izjavljuje kako “Očekuje demokratsku i civilizovanu raspravu u Briselu”.

Ubijen je načelnik policije u Prijedoru, Radenko Bašić. Vrh vlasti u RS, u prvom reagovanju tvrdi da je ovo ubistvo osveta zbog uspeha RS u borbi protiv kriminala. Dodik je u tom kontekstu pomenuo i opoziciju kao korumpiranu od strane kriminalnih krugova. Da li je ovo ubistvo početak radikalizacije situacije u RS?

Ma šta da se događa, simptomatično je. Ubijen je načelnik krimi policije u, očito, vrlo zaoštrenom krimi kontekstu entitetske svakodnevnice, u kojoj ubistva nisu rijetka pojava. I za čije postojanje opozicija godinama optužuje upravo vlastodržačke političke strukture. Čine to javno i iznošenjem konkretnih podataka, imena, cifara, sumnjivih radnji, porodičnog, prijateljskog i kumovskog bogaćenja ljudi oko njega. Dodikove odbrane od svega toga su cinično-smiješne i logički neodržive.

On tvrdi kako njegova djeca jedva preživljavaju. I zar, kako sam kaže, treba da dozvoli „da pomru“? Također, paradoksalno neuvjerljivo, tvrdi da ne zna čime mu se djeca bave, kojim biznisom. Kaže, da o tome „nema pojma“.

“Nemam pojma šta igraju, tačno je da imaju određene biznise. Šta moja djeca treba da pomru, da nestanu, a da Cenićkina mala (Ivana Korajlić iz TI BiH, kćerka ekonomske analitičarke Svetlane Cenić) tu sjedi? To je vaša zla namjera, nikakav lopovluk nije”, poručio je. (N1)

Veći deo Evropskog parlamenta je, motivisan pre svega invazijom Rusije na Ukrajinu i uticajem koji Rusija ima u regionu a posebno u RS i Srbiji i kod nekih stranaka u Crnoj Gori, podržao zahtev Željka Komšića da se BiH što pre dodeli status kandidata za članstvo u EU. Koliko je danas realna opasnost od podrške ruskog državnog vrha Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku?

Što se ruske podrške tiče, i podrivanja CG, BiH, Makedonije, pitanje je potpuno suvišno. Službeno saopštenje Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini glasilo je ovako: “Ako BiH poduzme korake prema priključivanju u NATO savez, Rusija će morati reagirati. Moskva bi ovaj čin smatrala neprijateljskim”. A prema pisanju RTL-a ruski ambasador koji prijeti BiH i spominje plan protiv Hrvatske, čini Putinov dvojac za Balkan s kolegom u Beogradu. Obojica su naglo napredovali dolaskom Lavrova za ministra vanjskih poslova Rusije. Otada na području ex-Jugoslavije bilježimo pokušaje miniranja izbora, puč.

Dokle je sve to otišlo u svojoj otvorenosti najbolje svjedoči prijetnja Dodikove vazda narogušene Dušanke Majkić, odmah prvog dana nakon upada ruskih trupa u Ukrajinu. Dok gledaju prve slike stravičnog rušenja, krvi i zbjegova nedužnih građana Ukrajine, potpuno otvoreno, ona je građanima Bosne i Hercegovine zaprijetila, podsjećajući ih da je „Moskva je u martu 2021. godine rekla da će reagovati ako BiH preduzme korake ka pridruživanju NATO-u. Nemojte poslije da niste znali”. Niko je nije ni opomenuo ni demantovao; ni Vučić, ni Dodik ni ruski ambasadori u Bosni i Srbiji.

I još dalje. Ruski ambasador Igor Kalabuhov, u emisiji sarajevske FACE TV, na pitanje voditelja, a u vezi ruskih prijetnji Bosni i Hercegovini, zašto Rusiji “ne smetaju” okolne i susjedne zemlje koje su već dio NATO-a, odgovorio je, krajnje nediplomatski, i drčno vojničkim jezikom: “Odakle vi znate da mi nemamo planove protiv Hrvatske, Mađarske, Poljske?” Simptomatična je, nakon te militarističke prijetnje, šutnja Dodikovog političkog partnera, velikog Hrvata Dragana Čovića. Također nisam vidio ni reakciju njegovog zagrebačkog mentora i poslodavca Zorana Milanovića, koji je predratno gomilanje ruske vojske na granicama Ukrajine, pravdao mišljenjem kako je Ukrajina „Rusko dvorište“, smatrajući da u gomilanju ruskih vojnih trupa nema ničega lošeg.

U čitavu Evropu, već godinama stižu migranti iz Azije i Afrike. Sada Evropljani iz Ukrajine beže pred surovim ratom…Sva Evropa, EU ali i druge evropske zemlje, zasad se gotovo utrkuju, verbalno ili faktički, u nameri da prime nevoljnike iz Ukrajine. To nije, videli smo, bio slučaj kada se radi o drugim nevoljnicima. Šta se time poručuje?

Dobro je da se pomaže ukrajinskim izbjeglicama. Solidarnost u toj vrsti ratnog vihora i nevolje, trebala bi biti sasvim normalna i spontana reakcija ljudi na svim nivoima – od državnog do individualnog, građanskog. Ostaje pitanje zašto se to nije događalo u slučaju migranata iz Azije i Afrike. Možemo nagađati, ali najbolje bi, o svemu tome, trebalo pitati evropske zvaničnike. Inače, najveći broj razmišljanja na tu temu, kreće se u pravcu navođenja klero komponente kao razloga evropske indolencije u jednom, i faktičke solidarnosti u drugom slučaju.

Uostalom, mi u Bosni i Hercegovini, imamo to licemjerno, krajnje nemoralno iskustvo zapadnog embarga na naoružavanje i odbranu države i ljudi koje, devedesetih godina napada velikosrpska armada (JNA), do zuba naoružana i našim, bosanskim parama.

Naravno, objašnjenje svega leži u Mladićevoj agresorskoj naci-fašističkoj matrici i planetarno poznatoj naredbi granatiranja Sarajeva. Konkretno, tužioci na suđenju Ratku Mladiću u Haagu su kao dokaz pustili snimak razgovora u kojem on, kao komandant Vojske Republike Srpske (VRS), u maju 1992. naređuje otvaranje artiljerijske vatre po četvrtima Sarajeva u kojima nema mnogo Srba kako bi se stanovništvu “razvukla pamet”: „Tuci Velušiće i Pofaliće, tamo nema srpskog življa“.

Evropa se ponašala upravo tako, mladićevski, dozvoljavajući na kraju svega čak i genocid u „međunarodno zaštićenoj zoni“ Srebrenice. Izostalo je toliko razvikano milosrđe, kako sa strane agresora koji se zaklinje u Crkvu, tako i u političko-birokratskim strukturama Evrope koja nas danas zovu sebi, istovremeno tolerišući  dodike, čoviće, vučiće, milanoviće, koji taj evropski bh. put otvoreno ili sofisticirano blokiraju makijavelistički dosljedno: svim mogućim sredstvima.

Zasad je sasvim neizvesno trajanje sukoba koji se vodi na tlu Ukrajine. Pominju se različita scenarija. Najverovatnije deluje onaj da će to dovesti do velikog jaza u samoj Evropi – između Rusije i velike većine evropskih zemalja, posebno članica EU. Sankcije Rusiji su međutim, posredno, odbacile i prisustvo ruskih umetnika, pa čak i onih koji dolaze iz Srbije…Da li ova vrsta nepisane cenzure može posle islamofobije dovesti i do rusofobije?

Te ćemo tek vidjeti. Ništa nije nemoguće. Ali šta god da bude, politike i političari obiju strana na kraju će sjesti, dogovoriti se i nastavit saradnju a ljudima ostaviti gorčinu mržnje i uzajamne netrpeljivosti. Uostalom, ni građani nisu nedužni. Mogli smo pročitati kako 86.6 posto ruskih građana odobrava agresiju na Ukrajinu.

Ostaje pitanje može li se to pravdati i razumjeti enormnom blokadom i ideologizacijom medijskog prostora. Zašto izostaje kritički um kome medijska ideološka propaganda ne može biti nepoznata kao prateći fenomen svih ratova.

Dokle to ide najbolje govori onaj, očito sinhronizovani naslov beogradskog „Informer“-a: „Ukrajina napala Rusiju“, koji je osvanuo prvog jutra ruske agresije. Šta je tek pisala i šta piše moskovska režimska štampa u situaciji kad se, glas protiv rata, u Rusiji kažnjava i do 15 godina zatvora. Ko hoće mir ide u zatvor.

Predviđa se i nova globalna geopolitička mapa. Kina je još uvek zagonetka, ali je kao i Rusija autoritarna država. Obe su članice globalne organizacije BRIKS, kojom se, svojevremeno, promovisao multilateralizam, a sada se sve više govori o novoj podeli sveta: na njegov „demokratski“ i „autoritarni“ deo. Šta biste Vi rekli?

Vejrovatno će to i biti, nakon što ratne trube utihnu. Problem je – dokle tako? I kako stvari vratiti u normalu, a život na planeti učiniti ljudskijim i moralnijim nego je to bio juče, i posebno danas. Šešeljevo poznato obećanje da ćemo „ako treba zaratiti sa celim svetom“, konačno je na djelu u izvedbi rusko-srpskog odmetništva od civilizacije i elementarnog ljudskog morala. Jer, zaboga, Kalabuhov nam informerski objašnjava „bizarnost po kojoj je Rusija napadnuta, a ne Ukrajina, dok Rusija, pazite sad – oslobađa Ukrajinu“.

Monitor