Enver Kazaz: Sretni zbog rasizma

Povezani članci

• Budućnost crna kao ugljen
• Lična karta Čovićeve federalne jedinice: topovskim udarima na antifašiste
• Kurspahić: Taoci ‘nulte opcije’
• UboRAK i koliko je teška Ljubina riječ
• EU insistira da Srbija prihvati pečat Kosova
• OD NIČEGA UMJETNOST

Odgovarajući Ameru Tikveši ujučerašnjem izdanju (25. 8. 2011.) Oslobođenja njegova glavna urednica Vildana Selimbegović naglašava da je „sretna što na stranicama“ njene „novine gostuje i Mustafa Spahić, i Dino Mustafić, i Davor Beganović, i Rešid Hafizović, i Esad Duraković… I tako će i ostati. Jer to se i hoće zaboga“. Tikveša je, intertekstualno i ironično se igrajući u naslovu svoga teksta poznatom Ilhamijnom pjesmom Šta se hoće, zaboga, u kojoj ovaj mistički pjesnik traži moralnu i vjersku obnovu posrnulog društva u osmanskoj Bosni, postavio pitanje o procesu legitimiranja fašistoidnih i rasističkih stajališta koje provodi Oslobođenje objavljujući feljton Admira Pozderovića pod naslovom„Muhamedova a. s. predskazanja“.

Rasizam i kritika rasizma u istom košu

Očigledno krajnje neupućena u značenje i društveni kontekst Ilhamijine pjesme, koja kritikuje političku moć kao jedan u nizu modela iskrivljavanja vjere, gdje ovaj pjesnik političke i ideološke moćnike koji se kunu u vjeru satirično označava din-dušmanima, Vildana Selimbegović nije ni svjesna koliko se u odbrani Pozderovića i njemu sličnih poistovjetila sa onima koje je kritizirao Ilhamija, a Tikveša za njih postavio ironijsku masku.

Amer Tikveša: Fašistodni stavovi u Oslobođenju

Glavna urednica Oslobođenja ne mora biti književnopovijesno obrazovana – ona pokazuje počesto i da to u enormnom obimu i nije – ali bi morala izraziti kakav-takav oprez kada u isti koš trpa svoje saradnike vrlo različitih idejnih usmjerenja i svjetonazora, Rešida Hafizovića i Davora Beganovića, naprimjer, eksplicitni rasizam i njegovu kritiku.

Ne znam kako će reagirati, recimo, Mirko Kovač zato što mu je glavna urednica prilijepila, kao poštansku marku vlastite profesionalnosti, Rajka Vasića, Dodikovog rasistu koji je istodobno ideolog predsjednika RS-a, koji je, kako sam to više puta naglasio, ideološki zombirao u republičkosrpskog tranzicijskog Radovana Karadžića.

Ne znam hoće li se Davor Beganović lecnuti od sreće glavne urednice i zahvaliti joj na njenoj otvorenosti i spremnosti da šireći kulturu dijaloga loše kopira Sanju Vlaisavljević i njemu ukaže čast da bude ubačen u isti koš sa autorima koji zastupaju rasistička stajališta.

Ne znam ,također, ni kako će reagirati Sanja Vlaisavljević zato što joj je glavna urednica Oslobođenja preotima profesiju dežurne dijalogičarke, ali sam siguran da Vildana Selimbegović već neko vrijeme nije svjesna šta sve objavljuje na stranicama svoje novine i koliko je u tom smislu ona svoju uredničku ulogu poistovjetila sa urednicima, primjerice, Saffa, negdašnjeg Waltera, ili Ljiljana.

Šta bi kazao Mirko Kovač

Nema partije, ali ima koalicija

U odgovoru Tikveši ona naglašava: „mi nemamo partiju, pripadamo različitim nacijama, neki od nas su vjernici, a neki nisu, no svi smo riješeni da Oslobođenje bude novina otvorena za različite stavove i mišljenja. Naša ideologija su čitatelji, a naše stranice su podjednako otvorena Rajku Vasiću i Mirku Kovaču“.

Ne bi se reklo da Oslobođenje nema partiju, jer se na stranicama ove novine slave Zlaja i raja, Jurišić i klapa, Lijanović i porodica mesara ispod Glavice, uključivši i Tihićevu SDA. Dakle Zlatkova država kao prćija za prijatelje, braću, sinove, zetove, šure, kume i svu butum užu i širu familiju. Ne bi se reklo, kažem, da Oslobođenje nema partiju. Namjesto jedne, ono ima čitavu četveročlanu federalnu koaliciju. Zaista je u tom smislu dijalogično, pluralistično, spremno, otvoreno i efikasno – naravno u iznalaženju novih modela gušenja slobode misli, koje sve više i više dolazi do izražaja, što cenzorskim štapom glavne urednice, što hitnim otpuštanjem dugogodišnjih saradnika, što autocenzurom novinara i saradnika.

Instrumentalizacija Oslobođenja pokazuje da ideologija njegove glavne urednice nisu čitatelji, kako ona tvrdi, nego služenje moćnicima na vlasti. Kao ilustracija za tu činjenicu može poslužiti, naprimjer, način na koji se u kolumnama i komentarima imenuje SDP-ov šef i platformaški narcis, Zlatko Lagumdžija. Njega sa časti sa: Profesor, i to velikim slovom, uspoređuje ga sa sa Alexom Fergusonom, odaju mu se priznanja i plusevi. Samo što još nije proglašen najsjajnijom zvijezdom na nebu. Glavnoj urednici, naravno, ne pada na pamet da priupita koliko je knjiga i stručnih radova objavio Profesor. Ne pada joj na pamet da priupita Profesora na koja strateška mjesta je rasporedio asistente, prijatelje, kume i kumice. Ali, se zato ona može pozivati na čitatelje da ne bi zucnula niti ijednu o rasističkim stajalištima koja se publiciraju na stranicama njene novine.

Zanimljivo je stoga njeno zaklanjanje iza onog MI različitih nacija i svjetonazora. Kao da se Vildana Selimbegović umnožila u sve svoje još neotpuštene novinare i kolumniste, da bi u odnosu na ono što je kao problem postavio Amer Tikveša, dakle, legitimiranje Pozderovićevog rasizma na stranicama Oslobođenja, zauzela stav. A on glasi – nije mi dovoljan samo islamocentrični, treba mi i hrišćanski rasizam Rajka Vasića. Legitimirat ću u ime čitalaca rasizam, nacionalizam, klerošovinizam; može Admir Pozderović, to je legitimno. Jer je MI Vildane Selimbegović u funkciji glavne urednice otvoreno za sve: hrišćanski i islamocentrični rasizam; fantazme Rešida Hafizovića o antiislamskom Zapadu i njegovim genocidnim planovima prema Bošnjacima; pohvalu vladici Zahumsko-primorskom Grigoriju, koji govori o Mostaru kao srpskoj zemlji; ode Vinku Puljiću, koji se čudi što je ukinuta Bobanova Herceg-Bosna i glupeta paranoidne fantazme o antikatoličkoj Evropi; te za patuljasti (kripto)nacionalizam različitih budala i budaletina, a pogotovu za esdepeizirane ode Muharema Bazdulja Zlatku kao Fergusonu politike.

Ali, nije uredničko JA umnoženo u MI Vildane Selimbegović otvoreno i za kritičku misao Zije Dizdarevića, ili ironiziranje Torabijeve Mujovače Borisa Dežulovića. Oslobođenje tog uredničkog MI postalo je kao vašarska igra karike na marike – svaka igra svaka dobija…  

Foto: Depo

Islamocentrični fašizam

No, vratimo se Pozderoviću. Taj islamocentrični rasist bio je svojedobno savjetnik Melihe Alić, federalne ministrice za nauku i obrazovanje, koja je poput Fahrudina Rizvanbegovića širila fantazme o begovatu i neobegovatu, ističući da su begovska djeca iz Gradačca vrlo talentirana za sport i da će mali begovići u sali koju je ona otvorila dobro igrati lace i između dvije vatre Harisove politike. Pozderovića je tim mjestom nagradio Haris Silajdžić lično s ciljem apsolutne kontaminacije naučnog i obrazovnog sistema u BiH bošnjačkim nacionalističkim stajalištima, islamocentričnim rasizmom, rigidnim klerikalizmom i vanserijskom nepismenošću. Njegova knjiga, ističe Vildana Selimbegović, kako bi skinula odgovornost sa sebe, objavljena je uz autorovu „zahvalnost Vladi Bosanskopodrinjskog kantona i načelniku općine Goražde“.

Navedene činjenice pokazuju da je društveni sistem u BiH kapilarno prožet političkom korupcijom i rasističkim naracijama, a Pozderović, kao paradigmatičan i na javnoj sceni veoma vidljiv rasist, samo je jedan u nizu primjeraka iz nove bošnjačke tranzicijske elite u čijem se pisanju ukrštaju tipično lokalni nacionalistički mitovi i panislamske fantazme, gebelsovski fašistoidni tip propagande upakovan u pseudoreligijsku literaturu.

Islamocentrični fašist iz Goražda truća u svojoj knjizi, krivo i plošno tumačeći K’uran, o tobožnjem Muhamedovom predskazanju Božijeg gnjeva koji će se sručiti na Jevreje, a oni će biti na Sudnjem danu satrveni zbog izdaje. Truća šef Partije pravog puta, mentalni zarobljenik srednjovjekovnih naracija o čudima i drugim pseudoklerikalnim ublehama, kako je Muhamed a.s. predskazao i pad srednjovjekovne Bosne pod Osmansku vlast, i kako su Bogumili, tj. bosanski krstjani, molili na isti način kao muslimani, padajući čelom ničice pred Bogom; kako su primili islam jer su prepoznali u njemu Božiju istinu, te su zbog toga Bogu mili, za razliku od njihovih susjeda katolika i pravoslavaca, koji su, Pozderović to dobro zna jer ima direktnu vezu sa nebesima, Bogu mrski i On će ih, bezbeli, kazniti na Sudnjem danu vječnim džehennemom. Truća lokalni provincijski rasist o jevrejskoj krivnji pred Bogom implicitno na taj način opravdavajući povijesno zlo koje su Jevreji istrpili, dozivajući se s Fatmirom Alispahićem, najčuvenijim bošnjačkim rasistom, negatorom holokausta.

Cijeli rasistički garniran feljton u Oslobođenju i cijela rasizmom žestoko začinjena Pozderovićeva knjiga potvrđuju da se radi o nezamislivo polupismenoj, prefriganoj budali infiltriranoj u institucije političkog sistema moći, da bi se njima okoristila i da bi ih kapilarno prožela svojim rasističkim stereotipima. To je onaj kapilarni fašizam i mikrofašizam koji sržno živi od poluobrazovanosti i mediokritetstva društva, a vampirski koristi sistem moći i društvene institucije preko kojih se legitimira, zaklanjajući se svetim tekstovima, pokvareno se pozivajući na njih, licemjerno ih koristeći za ličnu dobit i svoju jeftinu provincijsku političku karijeru. To je onaj način na koji provincijske fašistoidne hulje pred neobrazovanim pukom razvlače Božija imena po ustima kao djeca žvakaću gumu, kako bi svoja fašistoidna stajališta zaklonila iza Božijeg autoriteta. E, to prozrijeva Tikveša u intertekstualnoj ironijskoj igri, pozivajući se na pravednički Ihamijin krik protiv moćnika koji u ime Boga rade svoja ovozemna zla.

Usrećenost rasizmom

Pozderović je svojim feljtonom u Oslobođenju Vildane ne samo legitimiran nego mu je odata i počast; uvršten je u red priznatih i cijenjenih, zapaženih autora čija se djela feljtoniziraju, jer su vrijedna, priznata od strane neke struke, kanonska. Glavna urednica uz to Pozderoviću daje za pravo ističući kako su njegovu knjigu podržale institucije moći, vlada jednog kantona i jedan općinski načelnik.

Taj lažni argument, to zaklanjanje iz autoriteta vlasti i odbijanje da se raspravlja o sadržini feljtona, te licemjerno pozivanje na debatu, na dijalog, nije ništa drugo do pad u provincijsku bosansku kaljugu i dodatno cementiranje provincijalizma kao pogleda na svijet.

Pri tom, samo da je jedanput pogledala zakonske akte kojim se zabranjuje jezik mržnje u javnom prostoru, glavna urednica Oslobođenja znala bi da je Pozderovićeva knjiga jedan od ponajboljih primjera tog jezika u današnjoj bosanskohercegovačkoj javnosti. Ovako, ona je ispala sretna zbog rasizma u novini koju uređuje. Halal vjera na takvoj dosljednosti.