Eldin Palata: Kako sam snimio rušenje Starog mosta

Izdvajamo

• U tom trenutku pao je Stari i onda je s brda 'Hum', odakle su oni gledali, počela pješadijska pucnjava i slavlje. Ni sada ne mogu shvatiti zašto su slavili. Ubili su jednog starca."

Povezani članci

• EVROPSKO “BITI ILI NE BITI”
• Senad Pećanin: Zaustavite Srbiju i Hrvatsku, da ne bude novog rata u Bosni
• Zašto je novinarstvo i mirovna misija?
• Michael Lapsley: „Čak i gdje je opravdano, nasilje ostavlja duševne i moralne povrede za sobom“
• Država uzima od siromašnih da bi davala bogatima
• DA SE NE LAŽEMO: U Bosni i Hercegovini odavno funkcionišu tri entiteta, poznate su granice i nadležnosti

Ustupljena fotografija

Simbol grada Mostara – Stari most – među Mostarcima poznat samo kao “Stari”, 9. novembra 1993. godine tokom rata srušen je od HVO-a (Hrvatskog vijeća odbrane) granatama koje su dolazile s brda “Hum”. Među Mostarcima koji su bili svjedoci tog čina zavladali su muk i nevjerica. Stari most, u tom trenutku star 427 godina, Mostarcima je bio, kako i sami vole da kažu, više od mosta. Obnovljen je 2004. godine.

Razgovarala: Elmedina Šabanović

Rušenje Starog mosta rijetki su uspjeli snimiti kamerama. Jedini koji je uspio snimiti cijeli čin rušenja bio je Eldin Palata, tada borac u Armiji Bosne i Hercegovine, a danas profesionalni kamerman. On je 9. novembra 1993. godine odlučio da ode do Starog mosta i svojom kamerom snimi kako je tada Most izgledao, jer je samo dan ranije, 8. novembra, već bio oštećen od granata i, kako Eldin navodi, “na nitima se maltene držao, pa sam onda odlučio da ga snimim takvog kako izgleda. Mislio sam da će se sam srušiti”.

U razgovoru za Tačno.net on se prisjeća trenutka rušenja Starog mosta i osjećaja koji je to izazvalo, kako u njemu, tako i njegovim sugrađanima.

“Ja sam bio u Armiji BiH. Našla je linija bila na Bulevaru. Moja kuća bila je južno od te linije razgraničenja gdje je bila naša vojska. I mi smo uvijek morali ići Neretvom jer je snajper bio s brda ‘Hum’. Uvijek smo išli pored Neretve, sakrivali se od snajpera i, naravno, morao sam proći pored Starog mosta. On je granatiran 8. novembra 1993. godine.”

Prolazeći pored Starog mosta i videći njegovo stanje, on se odlučio vratiti kući i otići po kameru da snimi Most.

“Imao sam neku svoju kameru, amatersku. Pošto tada nije bilo ni struje niti ičega, nisam ni znao da imam baterije da to snimim. Uzeo sam kameru i vratio se tu da snimim kako to izgleda. I onda je u tom trenutku počelo granatiranje. Pored mene došao je taj Škot novinar. On je već bio profesionalac. Ja sam se spustio dolje jer je to sa strane bilo. Počelo je granatiranje i taj kobni hitac bio je u donju lijevu stranu. Pogodio je Most i srušio ga. Onda je nastao muk. Nevjerica. Ja sam to gledao u nevjerici. I sad tako razmišljam. Kao da je bio neki san. Pomislio sam: ‘Sad kad ja spustim kameru, opet će Stari biti tu. Stari će stajati.’ Nešto se desilo, kao na filmu. I onda kad spustiš kameru, shvatiš da to nije ko na filmu i da je stvarnost. U tom trenutku pao je Stari i onda je s brda ‘Hum’, odakle su oni gledali, počela pješadijska pucnjava i slavlje. Ni sada ne mogu shvatiti zašto su slavili. Ubili su jednog starca.”

Navodi kako ne može shvatiti izgovore da je Stari most bio legitimni voljni cilj.

“Ne mogu zamisliti, nešto sada da se desi u Parizu, da neko počne rušiti Eiffelov toranj. Oni su kasnije govorili da smo mi (Armija BiH) prenosili municiju. Ali ja uvijek govorim: ‘Mi smo u tom trenutku imali mostove preko Neretve da nam uopće nije bio potreban taj Stari most da prenosimo municiju’. Ali glup mi je izgovor taj – da smo prenosili municiju i da su ga zbog toga srušili. Njima na čast, tim ljudima koji su gađali, srušili i na kraju slavili”, ističe Eldin.

Nakon rušenja Starog mosta, nakon prvobitnog muka, ljudi su počeli burno da reaguju, a Eldin navodi kako je samo sjeo, potom šutke uzeo kameru, prošao među ljude i došao do kuće.

“Moji roditelji, brat i sestra bili su u Njemačkoj i ja sam bio tu sam. Moji prijatelji bili su kod mene kući. U tom trenutku neko je donio akumulator. Mi smo, dok je još bilo baterije, pogledali taj snimak. Svi smo šutjeli, niko ni s kim nije progovorio. Mog kolege prijatelj bio je ranjen i bio je u Higijenskom zavodu (to je bila improvizirana bolnica u ratu). Mi kad smo otišli kod njega, kad sam mu rekao da je srušen Most, on je ko malo dijete počeo plakati. Niko nije mogao vjerovati. Jednostavno misliš da nije vrijedno ičega da se to sruši. Ali nekome je to bilo u cilju. I sad se naježim kad to pričam i kad vratim taj film. Ja bih volio da se to nikad nije desilo i da nije bilo rata”, pojašnjava on.

Za njega je, kao i za sve Mostarce, Stari most simbol ne samo Mostara nego i cijele Bosne i Hercegovine i on ga tada kao dvadestogodišnjak nije toliko ni doživljavao, ali kaže da ne može zamisliti šta je značio starijim ljudima i skakačima.

“Meni je, naravno, drago da se Stari most napravio i sad od toga mosta žive mnogi ljudi. Turizam je uveliko u Mostaru narastao. Volim da je obnovljen nego da je ostao razrušen. Mnogi su govorili da je trebao ostati razrušen da pamtimo. Mislim da vrlo dobro znamo šta se desilo. Urijetko mi ovdje znamo reći: ‘Oprostit ćemo, ali zaboravit nećemo’. To su stvari koje ne smijemo zaboraviti. Desilo se što se desilo i nama je opet živjeti dalje. Imamo sad taj neki novi Stari most i doživljavam ga isto. Neko kaže da nije to to, ali ne znamo mi kakav je bio Stari prije 300 godina, je li trebao ostati takav ili ne. Uvijek se nešto malo nadograđivalo. Sve je to urađeno kako treba i naravno da taj Stari treba biti tu”, naglašava Eldin.

Ustupljena fotografija

Ističe kako mu i danas godišnjica rušenja Starog mosta budi neka osjećanja i traume i da sam rijetko gleda snimak koji je napravio.

“Ja kad pogledam taj snimak, rijetko ga gledam stvarno, naiđu mi suze, ne htijući. Ali da vratim film. Godine 1993. ginulo se. Mi smo gledali naše prijatelje kako ginu. Nemate kad žaliti za tim ljudima. U tom se trenutku skamenite, a već naredni razmišljate kako možete biti sljedeći. Stari je most obnovljen, ali koliko je majki izgubilo svoje sinove i muževe, a njih više nikad nema – da ne bi bilo da mi sad pričamo da toliko žalimo za Starim mostom, a ne žalimo za ljudima koji su dali živote za ovaj grad i ovu državu. Stari je, evo, opet napravljen, ali tih ljudi više nikad neće biti. Moramo se sjetiti i tih ljudi koji su dali živote”, pojašnjava on.

Eldinov snimak u javnosti došao je tek nakon završetka rata s obzirom na činjenicu da nije mogao izaći iz Mostara tokom rata.

“Ja nisam izašao nigdje iz Mostara i nisam ga mogao nigdje poslati. Tek kad je stao rat, onda sam odnio na Radio-televiziju ‘Mostar’ i onda smo počeli slati. Već je to jedan prije (novinar) poslao, taj direktni udar granate i kako samo pada. Od toga su napravili priču kako smo ga sami srušili. To mene nikad nije interesovalo niti sam htio ulaziti u polemiku s ljudima. Ja znam šta je istina. Ja sam dao svoj snimak tek kad je prestao rat”, govori Eldin.

Navodi kako nikad nije tražio autorska prava za svoj snimak jer mu to nikad nije bilo u interesu.

“Meni je tada bilo u cilju da ljudi u svijetu vide kako je to bilo i kako je srušen. Nisam nikad razmišljao to da naplatim. Na YouTube-u je i može ga gledati ko hoće. Ne bih volio jedino da neko to zloupotrijebi.”

Eldin nije nikad svjedočio u Haagu, ali je na osnovu njegovog izvještaj koji je dao u SIPA-i bila presuda. Stoga smatra da je značaj ratnih snimaka od velike važnosti.

“Ja bih volio da sam imao više toga. Nešto sam snimio i prije rušenja. Možda je moja greška što to nisam nigdje sebi ostavio. Vrlo je bitno da postoje takvi snimci. Zamislite da nema tih snimaka. Mi bismo mogli sad da se ubjeđujemo samo je li nešto bilo ili nije. Ovako kad imamo snimak, onda se mi nemamo šta ubjeđivati. Radim na televiziji i znam da postoje mogućnosti svakakvih fotomontaža, ali mislim da to ne treba zloupotrebljavati”, zaključuje Eldin.

Za rušenje Starog mosta direktno se smatra odgovornim bivši čelnik Glavnog stožera HVO-a, Slobodan Praljak. Prvostepeno vijeće haaškog suda utvrdilo je kako je most mogao biti legitimni vojni cilj HVO-a. To je objašnjeno činjenicom da ga je, uz stanovništvo dijela grada pod opsadom, koristila i Armija Republike Bosne i Hercegovine. Međutim Vijeće je zaključilo da je počinjena nesrazmjerna šteta građanima kojima je bio jedina komunikacija i mogućnost dobavljanja pomoći. Sudsko vijeće zaključilo je kako je granatiranje bilo tako intenzivno da se Most mogao smatrati uništenim već dan ranije, prije nego što se uistinu obrušio u Neretvu.