Eco-demonstracije: “naši” i “vaši” školarci

Izdvajamo

• Nije loše znati da je ovaj mlađahni ekološki vjetar zapuhao iz Švedske. Pokrenula ga je Šveđanka Greta Thunberg, koja je zaprijetila da će bojkotovati školske časove sve dok njena zemlja ne počne poštovati pariške dogovore u vezi sa klimatskim promjenama. Ispostavilo se da je njen mali lični protest pao na plodno tlo. Thunbergova je pokrenula lanac učeničkih protesta u mnogim evropskim prestonicama: Pariz, Berlin, Den Hag… Samo u Briselu se, recimo, okupilo preko 80.000 školaraca!

Povezani članci

• 2008.
• Hrvatska misao u Sarajevu: Prilozi NDH kolaboracionističkoj poetici
• Novinar iz Visokog prijavio općinsku načelnicu za širenje nacionalne i vjerske mržnje
• Podignuta optužnica protiv pet osoba zbog prikrivanja dokaza u slučaju “Dženan Memić”
• Baralija: Izetbegović i Čović za Mostar trebaju da odgovaraju, a ne da se o njemu dogovaraju
• Otadžbina

Photo: Svante Thunberg (Greta’s father) via Twitter

Ali šta slijedeći put, kad nam, (i) na širem planu, stvarno “dogori do nokata”? Tada nam, djeco moja, ni skok u najdublju vodu neće pomoći. Nigdje, pa ČAK ni na Zapadu. 

Proteklih sedmica Holandija je bila u znaku demonstracija. To je samo po sebi malo neobično. Jer, skloni radu i sticanju novca, Holanđani nisu odveć naklonjeni javnom iskazivanju nezadovoljstva. Oni se u pravilu bune tek kad im stvarno “dogori do nokata”. Kad im, recimo, vlada duboko zavuče ruku u novčanik.

Iznenađenje je tim veće kad vam otkrijem da su glavni, i skoro isklučivi demonstranti ovoga puta školarci. Djeca!

O čemu se radi? U protekla dva četvrtka, na velikoj zelenoj površini Malieveld, na rubu Den Haga, održane su demonstracije učenika osnovnih i srednjih škola u vezi sa klimatskim promjenama. Na Malieveldu se i inače organizuju masovni skupovi i protesti.

(Kod Holanđana se najčešće ništa ne prepušta slučaju. Svaka iole nepredviđena situacija ih smjesta baca u paniku. Zato, možeš protestovati, ali gdje i kad ti mi kažemo.)

Elem, kako ih je moja mati, učiteljica, nazivala: grešna djeca digla glas protiv velikih zagađivača prirodne okoline. To su u pravilu multinacionalne kompanije, pčele prljavice najkrupnijeg kapitala. Najveća takva ovdje je (dijelom: kraljevska) naftna kompanija Shell, ali ih ima još. Sve ih, otvoreno ili ispotiha, štiti neoliberalistička vlada premijera Ruttea. To su oni monstrumi kojima su, u vječitoj trci za novom milijardicom profita – od koje, uzgred, njihovi radnici imaju veoma malo koristi – klimatske promjene i budućnost svijeta posljednje rupe na sviralu.

Elem, prvog četvrtka eco-demonstracija na Malieveldu su organizatori bili veoma prijatno iznenađeni: umjesto očekivanih tri, na Malieveldu se okupilo petnaestak hiljada osnovaca i srednjoškolaca.

Bio je to pun pogodak, tim više što djeca nisu dozvolila da njihov protest pokvare starohani. A imali su namjeru. Itekako. Jer, ovo je, naravno, i  političarima bila šansa da uberu koji “poen” kod odrasli(ji)h birača. Tako je ljevica, predvođena “zelenima”, gromoglasno pozdravila ekološki svjesnu omladinu, dok je desnica, ugledajući se na prekookeanskog negatora klimatskih promjena, zagraktala kako je protest djece nepotreban, pa i nelegalan. Legalisti kad im paše, pro-trumpovci su se požalili na “bojkotovanje nastave” i “huškanje djece protiv ekonomskih motora ove zemlje”.

Djeca su svima odgovorila na pravi način. Nijednom političaru nisu dozvolili da se popenje na binu Malievelda. Tamo su oni, i samo oni, govorili, vikali, urlali, pjevali i plesali… Iako mladi i neiskusni, bili su svjesni da bi puštanje samo jednog političara na govornicu značilo svrstavanje uz jednu od političkih opcija, A, naravno, zagađenje prirodnog okoliša nije stvar (samo) politike, nego svih nas.

Nije loše znati da je ovaj mlađahni ekološki vjetar zapuhao iz Švedske. Pokrenula ga je Šveđanka Greta Thunberg, koja je zaprijetila da će bojkotovati školske časove sve dok njena zemlja ne počne poštovati pariške dogovore u vezi sa klimatskim promjenama. Ispostavilo se da je njen mali lični protest pao na plodno tlo. Thunbergova je pokrenula lanac učeničkih protesta u mnogim evropskim prestonicama: Pariz, Berlin, Den Hag… Samo u Briselu se, recimo, okupilo preko 80.000 školaraca!

Iako je gotovo izvjesno da ovi protesti na kratke staze neće donijeti značajnije promjene – za takvo nešto su se djeca namjerila na suviše moćnog protivnika – oni su za svaku pohvalu. Mladi su pokrenuli lavinu. Sad je na nama, starijima, da mrdnemo guzicu.

A sad, na domaći teren. Ima li kod nas odjeka ovih demonstracija? Bojim se da ne. Recentni beogradski i banjolučki protesti su nešto drugo. Oni su, koliko ja znam, prije svega dizanje glasa protiv bahate, korumpirane i – zašto ne?! – kriminalne vlasti. Ni brza pretraga na internetu nije polučila neke rezultate. Izgleda da nas je (i) taj dobar vjetar zaobišao.

Volio bih da se varam, ali mi se čini da je naše mlade danas vrlo teško pokrenuti za neki pozitivan zajednički cilj. U naletu pesimizma mi se nekad učini da ih mogu pokrenuti samo dvije stvari: odbrana naciona, i put na Zapad! Što se ovog prvog tiče, pogledajte incidente na stadionima, otvoreno iskazivanje šovinizma poslije velikih sportskih pobjeda. Pogledajte skorašnji incident nasred rive, u (nekad) Smojinom i Lucićevom Splitu: četvorica mladih beogradskih vaterpolista divljački napadnuta zbog dresova kluba kome pripadaju!

A u vezi sa sanjanim odlaskom “preko grane: vidite statistike u Hrvatskoj, iz koje mladi, iako svoji na svome (sic!), masovno odlaze u zemlje blagostanja. Učinili bi to i mladi iz BiH i Srbije, ali su za njih vrata EU još uvijek čvrsto zatvorena. Zato bih rekao da nama, bivšim Jugovićima, više prijeti demografska, nego ekološka katastrofa.

Naravno da ima i drugačijih primjera. Ima i u našim sredinama ekološki osvještenih školaraca. Takvi su, na primjer, u mom kraju, mladi iz udruženja “Volonteri i prijatelji konjičke regije” (VIPK). No, bojim se da su to izuzeci.

Iskreno, u kakvim državama žive, uopšte im se ne čudim. A s druge strane, ko će, ako ne oni? Stariji, razočarani ili već “ugrađeni” u koruptivni sistem, sigurno neće. A ne mogu, niti to žele, svi ni na Zapad.

Uostalom, gdje god da živjeli, dočekaće ih ovaj problem. Bojim se da su djeca na sjeveru Evrope toga mnogo svjesnija.

Da je tome tako, evo i nekoliko konkretnih primjera iz mog zavičaja.

Prijatelji mi, naime, pričaju da kroz Konjic svakog dana prođe po nekoliko šlepera koji trupce iz naših šuma odvoze u druge krajeve. Sve se to odvija u po bijela dana, i niko ni habera! Pada li ikome na pamet da se za to malo parica (koje, opet, padaju u džepove vrlo uskog kruga ljudi) našem kraju nanosi ogromna, praktično nenadoknadiva šteta?

Ili ono kad je, prije nekoliko godina, Jablaničko jezero skoro sasvim presušilo – a to bi značilo veliku ekološku katastrofu – samo da bi ovdašnja hidroelektrana ubrala i zadnju marku profita?

Reakcije (i) mladih su i tada bile – “gromoglasno” ćutanje.

Da završim, po meni, najdrastičnijim primjerom kratkovidosti i (meni neshvatljive) pasivnosti i sebičluka.

Prije par ljeta je izbio veliki šumski požar na zapadnim padinama iznad Boračkog jezera. Vatrenu stihiju je, uz konjičke vatrogasce, pokušalo obuzdati i nekoliko lokalnih dobrovoljaca. Borba je bila teška i neizvjesna. Ruku malo, a vatra k’o aždaja sa bezbroj plamenih jezika! Za svo to vrijeme na plažama Jezera se kupala i sunčala masa ljudi, kojima nije padalo na pamet da ponude pomoć gasiocima. Na kraju ju je poslao – Erdogan. On nam je iz Turske poslao kanader, pa je vatra, na koncu, nekako obuzdana.

(Šta ćemo, kad naša siromašna država nema nijedan (ispravan) kanader? Ali zato svaki skupštinski fićfirić, i na lokalnom i na državnom nivou, ima auto sa šoferom. Valjda je to potrebitije.)

Elem, tog ljeta je hrabrim vatrogascima i rijetkim dobrovoljcima uspjelo da savladaju vatrnu stihiju. Ali šta slijedeći put, kad nam, (i) na širem planu, stvarno “dogori do nokata”? Tada nam, djeco moja, ni skok u najdublju vodu neće pomoći. Nigdje, pa ČAK ni na Zapadu.