Dragan Markovina: Slučaj Rijeka i staroiransko porijeklo Hrvata

Izdvajamo

• Dok tako vladajući spavaju zimski san, a dobar dio navodno lijeve inteligencije čeka da tog Frljića konačno spale na simboličkoj lomači, naši crkveni prelati šalju srdačne pozdrave bratskom iranskom narodu, ljubomorno promatrajući iransko društveno uređenje.

Povezani članci

• Kreten
• Bludne radnje
• Bilježnica Robija K.: Aritmetika većine
• IZRAEL – ODGAĐANJE TRENUTKA ISTINE
• Ključni igrač reprezentacije poručio: Dosta je bilo priče, idemo više igrati!
• NIKAD VIŠE NESLOBODNA

Foto: šg

Ostaje nejasno, barem kad je o klerikalnim militantima riječ, zašto se pobogu konačno ne izjasne o tome da žele totalitarnu državu i prekinu tu agoniju u kojoj se moraju predstavljat za nešto što nisu. Civiliziran čovjek, naime ne gleda nešto što ga nervira, ne čita opskurne tiskovine, ne gleda loše predstave i nema običaj gledati komercijalne televizije na ovim prostorima. No opet, o žudnji za onim što te navodno duboko uznemiruje, imao bi štošta reći Sigmund Freud ili neki od njegovih epigona.

Nije da nismo od samog početka znali kako tu mora biti još nečega osim starih posuda sa šahovskim poljima, ali tek nam se jedne tople siječanjske večeri, godine Gospodnje 2015., u drevnom iranskom gradu Rijeci, nakon punih dvadeset i pet godina iščekivanja i neizvjesnosti sve samo od sebe razjasnilo. Tek sad su puni smisao dobili oni opsežni zbornici radova o staroiranskom porijeklu Hrvata, financirani zajedničkom akcijom ministarstva znanosti i iranske ambasade koji su dijeljeni besplatno po sveučilištima. Konačno možemo, bez imalo zadrške shvatiti pionirsku ulogu Stjepana Krizina Sakača te usput definitivno raskrstiti sa suludom zamisli kako smo dio nekog od slavenskih, ili daleko bilo, južnoslavenskih naroda. Dugo smo čekali, ali vridilo je.

Tog 17. siječnja, ispred impresivnog dokaza hrvatske kulturne i narodne prisutnosti na sjevernom Jadranu, tj. pred zgradom Hrvaskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, okupila se čestita domoljubna čeljad iz ‘Opusa dei’, s namjerom da pošalju podršku potpore i razumijevanja bratskom iranskom narodu i revolucionarnom teokratskom režimu. Kad ako ne sada, nakon objave onih groznih karikatura koje su uvrijedile osjećaje cijelog iranskog naroda, mislili su u riječkoj ekspozituri ‘Opusa dei’.

Što nas, prije nego se uhvatimo sadržaja sa molitvenog bdijenja odaslanih poruka, suočava s jednom dosta znakovitom činjenicom. U svim su, naime pristojnim državama na svijetu, ekspoziture ‘Opus dei-a’ organizacije koje egzistiraju u strogoj ilegali i po kodeksu zatvorenih društava. Štoviše, želite li saznati tko je u nekoj zemlji uopće član te organizacije, imat ćete velikih problema da do tih podataka dođete, ako uopće uspijete u tom naumu. Kod nas u Hrvatskoj je, kao što vidimo situacija posve oprečna. Članovi tog militantnog klerikalnog krila crkve bez problema se javno eksponiraju, i to na ulici najliberalnijeg i najljevijeg grada u državi. Što nam to govori, prosudite sami, no ne bi škodilo proučiti iranska iskustva iz revolucionarnog i posebno, postrevolucionarnog doba.

Da vidimo što su nam to dakle Francetić i drugovi poručili? Kako javlja riječki Novi list: “Udruga Opus dei organizirala je u subotu navečer ispred HNK Ivana pl. Zajca molitvu i prosvjed protiv još jedne izvedbe predstave Hrvatsko glumište Olivera Frljića. Okupilo se pedesetak vjernika katolika koji su molili za redatelja i autora predstave, kako su kazali, jer autori predstave ‘vrijeđaju Boga i osjećaje vjernika’.

Među ostalima koji su bili pred kazalištem bio je i rektor Bogoslovije Sanjin Francetić, koji nam je rekao da provokacija koja se čini u predstavi vrijeđa osjećaje vjernika i samoga Boga, a takve provokacije slične su onima u Parizu.

• Ljudi provociraju, a onda se dogodi zlo, nije li onda lakše uopće ne provocirati. Zato molimo za duše autora ove predstave, ali i glumaca koji u njoj moraju nastupati, inače će izgubiti posao, rekao je rektor Francetić.”.

Zanemarimo li dugu kulturnu tradiciju razvijenu u Hrvatskoj, koja nas uči kako su najbolji kazališni kritičari upravo oni koji recenzirane predstave nisu ni gledali, suočit ćemo se s činjenicom da visoki službenici uvjerljivo najutjecajnije društvene organizacije u zemlji zazivaju cenzuru i prijete pariškim scenarijem ukoliko se ista ne uvede. Francetićeva poruka je u suštini prijeteća, bez obzira na svo patetično prenemaganje, zazivanje kršćanskog milosrđa i ostalih banalnosti kojima katolička crkva pokušava sakriti svoju totalitarnu narav. No, kao i obično, nikad nije problem u totalitarnim militantima, već u tzv. tihoj većini koja takvima omogućuje pogodan društveni kontekst za ostvarivanje njihovih zamisli. U ovom konkretnom slučaju tu tihu većinu predstavlja lijevo-liberalna koalicija na vlasti, koja se nijednom rečenicom nije osvrnula na riječke poruke. Odjednom više nema kolektivnog paljenja svijeća po hrvatskim trgovima, preko noći su nestale patetične poruke o tome kako kao društvo uspravno stojimo na putu slobode tiska i slobode javne riječi. Zanimljiv je taj slučaj sa zemljom Hrvatskom. Svi su Charlie, a nitko nije Oliver Frljić. Kao što nitko nije bio Dalibor Matanić kad su u siječnju 2013. isti krugovi uspjeli isposlovati cenzuru plakata predstave ‘Fine mrtve djevojke’ u zagrebačkoj Gavelli. Tako imamo dosta zanimljivu situaciju u kojoj lijevo-liberalna vlast izdašno dotira organizaciju kojoj se kao glavno poslanje ispostavlja ukidanje vrijednosti iza kojih navodno u vladajućoj koaliciji stoje. Ne samo što ih financiraju, nego su im i dalje kroz nastavu vjeronauka omogućili pristup školama, tako da se među novim generacijama na što manju mjeru smanji rizik od pojave nekog novog Frljića.

Dok tako vladajući spavaju zimski san, a dobar dio navodno lijeve inteligencije čeka da tog Frljića konačno spale na simboličkoj lomači, naši crkveni prelati šalju srdačne pozdrave bratskom iranskom narodu, ljubomorno promatrajući iransko društveno uređenje. S posebno bolećivim pogledom ka instituciji ‘Vijeća čuvara islama’, bez čijeg se odobrenja ništa u toj zemlji ne može desiti. Eh, što bi Francetić dao da može zasjesti u tu vrstu fotelje.

Na pitanje zašto njima i tolikima drugima Frljić smeta, odgovor je toliko jasan, da je smiješno slušati neka estetska objašnjenja i slične dimne zavjese. Čovjek im smeta zato jer neuvijeno i brutalno govori istinu o ovom društvu. Istinu koja nije ništa manje činjenično točna zbog toga jer se odigrala prije dvadesetak godina. U konačnici, istinu koja u svojim temeljima do danas nije razgrađena.

No ostaje nejasno, barem kad je o klerikalnim militantima riječ, zašto se pobogu konačno ne izjasne o tome da žele totalitarnu državu i prekinu tu agoniju u kojoj se moraju predstavljat za nešto što nisu. Civiliziran čovjek, naime ne gleda nešto što ga nervira, ne čita opskurne tiskovine, ne gleda loše predstave i nema običaj gledati komercijalne televizije na ovim prostorima. No opet, o žudnji za onim što te navodno duboko uznemiruje, imao bi štošta reći Sigmund Freud ili neki od njegovih epigona.