Doručak za prave patriote: Bošnjački sendvič sa malo više milerama

Povezani članci

• Bez straha od korumpiranih profesora
• Zastave 2
• GORAN SARIĆ: SVI ŠAHOVI LJUDI
• JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić
• Naša stranka: Općine moraju preuzeti obaveze u zdravstvu
• Kukulele, Kukuriku i Kikiriki: O tobogadima, jackalicama i ljupljačkama

Ja im ovom prilikom poručujem da lagano odjebu jer ovo je moja vlastita vizija.

Piše: Predrag Blagovčanin

Dok doručkujem, dok grizem komad hljeba sa suhim mesom i razrjeđenim mileramom, zamišljam voljenog Bakira Izetbegovića kako siluje komad hljeba koji sam platio tri marke.

Da ne bude nikakavih zabuna, da ne pomislite da se ložim na neke vrlo čudne i devijantne tripove, ispičat ću vam priču koja će vam svakako poboljšati nacionalistički apetiti koji, budimo realni, svako od nas, dobrih Bošnjanina, posjeduje.

Ustanem jutros, ovu priliku ću iskoristiti da se zahvalim dragom Allahu, mlatnem tri cigare i džezvu kafe kad odjednom iz nestašne i nikad pokorene tibe odzvanja simfonija koja mi govori: “Mogao bi nešto i u vlastiti kljun ubaciti.“

Pošto u vlastitom frižideru nema ništa pa ni sijalice koja bi me podsjetila da se i frižider mora ponekad oprat, obučem se i lagano krenem ka centru našeg multikulturnog, kosmopolitskog glavnog grada. Naše etnički osvještene gastronomske Meke.

Kako ne odbijam miomirise užeglog ulja, zagorjelog roštilja i zelene salate jasno definirane i grafički dotjerane u photoshopu, zakoračim u eminentni lokal smješten prekoputa, ptičijim govnima ukrašenog spomenika Mirzi Delibašiću i onom beznačajnom pjevaču bez ulice.

Kako mi je dosta hamburgera, pljeskavica, ćevapa, hot dogova, svakakvih pizza, odlučim se kao pravi i u više navrata dokazani patriota, za jedan jedinstveni Bošnjački sendvič.

Domaće pecivo, mehko duše da ne griješim, mileram, iskreno da vam kažem nije se štedilo, suho meso pretpostavljam pravo, ono visočko i naravno dašak zeleniša, kiseli krastavci.

I dok se ja davim tim, bez ikakve sumnje veoma ukusnim konstitutivnim sendvičem, nešto kontam, pa pravi nacionalizam jedino na široko otvorena usta ulazi.

I tu ti se ja zagrcenem. Šta zagrcnem, sekundica mi je falila da se udavim iste sekunde, jebi ga, nisam mogao sažvakati i progutati ono bijelo sa suhog mesa. Mislim, pokušavao sam al’ ne da jednjak. Spasim se uz pomoć najbolje vode na svijetu, one sarajevske i kontam kako mi je gastronomski nacionalizam čak i u ovom gradu mogao konačno doći glave.

Da nisam razmišljao poput većine nas progutao bih ja sve, i bijelo i crveno sa suhog mesa i zelene krastavce i ne bih u tom trenutku razmišljao o troglavom predsjedništvu, o idiotima i moronima koje mi biramo, o konstituiranju federalne i kantonalne vlade.

Nisam razmišljao ni o nacionalističkom ludlilu u kojem mi nažalost živimo, koje ne samo da nam oblikuje našu budućnost nego nas i etnički definiše dok naručujemo klopu.

Iskreno da vam kažem i nije mi žao toga, nek’ nas jebu kako god hoće. Zaslužili smo kad smo levati.

Jedino čega mi je bilo žao u tom trenutku dok sam se približavao medicinskom priopćenju da je preselio na ahiret od posljedica davljenja nacionalnoosvještenim sendvičem, bilo je: kud ne umrjeh od bosanskog lonca.

Te perfektne mješavine, povrća, izbalansirane janjetine, rasipajuće junetine, tog neprevaziđenog zlatnog safta i mirisnog hljeba sa cenat debelom korom. Te moke, tog mirisa skuhanog fojničkog krompira, podrinjske mrkve i hercegovačkog crvenog, najcrvenijeg paradajza.

Znam, javit će se sad ovi koji će se u vlastitim komentarima zakleti i odgovorno tvrditi da se bosanski lonac ne pravi sa tim sastojcima. Da tu ne ide mrkva, da mi fali kupusa, odkud hercegovački paradajz u bosanskom loncu?

Ja im ovom prilikom poručujem da lagano odjebu jer ovo je moja vlastita vizija.

A dok ne zamisle vlasti bosanski lonac nek se nastave daviti sarajevskim Bošnjačkim sendvičima, banjalučkim pljeskavicama na srpski način ili nikad neprevaziđenim zapadnomostarskim girosom ili, kako bi mi u našem dijelu Federacije rekli, turskim kebabom.