Donatella Di Cesare: Politika žrtvovanja

Izdvajamo

• Politika koja nije u stanju odigrati svoju ulogu, posredovati u rješavanju sukoba, ustupa mjesto oružju, abdicira pred nasiljem, zahtijeva žrtvovanje žrtava, kako vojnih tako i civilnih. Tako se otkriva jedna nekropolitika, odnosno politika koja zahtijeva smrt svojih građana, lukavo je zahtijeva, zaogrćući je šovinističkim parolama i dokazima fatalnosti.

Povezani članci

• SKANDALOZNO: Studenti iz BiH ostaju bez stipendija EU!
• Kovač: Nacionalizam sužava i osiromašuje
• Crveni, plavi i zeleni u nestajanju
• Čuvaj se pedofila
• Tama na kraju tunela
• Sedam avionskih nesreća – i kako su ljudi spektakularno preživjeli

Foto: huffingtonpost.it

Već se sada vrti u Italiji spot Ministarstva u kojem nas glas milozvučnog tona poziva da promijenimo navike kako bismo prištedjeli energiju. Ugasiti, isključiti, smanjiti. Sve dok se, mjera za mjerom, nije došlo do hipoteze da se ograniče školski sati brišući subotu.

Pa čega tu ima lošeg? Manje škole, a više oružja!

Impresivna je brzina s kojom se, u razmaku od nekoliko mjeseci, ne samo kao ništa nametnuo rat u srcu Europe, nego se usadila ideja da je za to potrebno prihvatiti svakovrsne žrtve, pa i one koje potkopavaju život svakog od nas, osobito onih najkrhkijih i najizloženijih.

Ovo novo izdanje ideologije žrtvovanja prodaje se kao neizostavno sredstvo za borbu s nadolazećom katastrofom: inflacijom, energetskom krizom, deindustrijalizacijom, recesijom… Katastrofa se već najavljivala za vrijeme pandemije, iz koje smo – po obećanjima – trebali izaći.

I dok se pandemija, nažalost, nastavlja i dalje, rat je označio početak europske katastrofe. Samo što postoji velika razlika između to dvoje: ako u pošasti pandemije nedostaju ljudske odgovornosti, rat je u svakom pogledu politički događaj koji se ni na koji način ne može smatrati prirodnom katastrofom, fatalnom i neumoljivom nedaćom.

U ovoj predizbornoj kampanji u Italiji o tome se, osim rijetkih iznimaka, šuti ne samo zbog neugodnosti stranačkih koalicija, diktiranih različitim oportunističkim razlozima, nego prije svega zato što se ratni događaj želi učiniti očitim i očiglednim, što se, uostalom, događalo od samog početka.

Sva je pažnja usredotočena na to kako platiti, bolje rečeno, kako naplatiti troškove rata. Nema govora o tome kako zaustaviti rat. Pogled je usmjeren na posljedice, kao da su doista neizbježne, a skreće se s uzroka.

Šutnja političkih stranaka, dakle, nije nevina.

S druge strane, stvari ništa bolje ne stoje ni u europskom vodstvu. Groteskna dosjetka Emmanuela Macrona, koji je obznanio “kraj izobilja”, popraćena je patriotskim proklamacijama drugih europskih lidera koji nas pozivaju da zbijemo redove kako bismo obranili “zapadnu demokraciju” protiv “ruske autokracije”, čuvajući je, štoviše, od svake moguće kontaminacije špijunima i protušpijunima.

Kakvi će biti životi milijuna ljudi koji pretrpe užasne štete? Možda nikada u novijoj povijesti europske politike nije bilo tako očitog licemjerja. I tako se barem možemo nadati da će, unatoč propagandnom bombardiranju, ova priča na kraju držati.

No, iza svega ovoga mora se uočiti odlučujuća točka: ideologija žrtvovanja koja se zahtijeva od europskih građana usko je povezana s nekropolitikom koja se svakodnevno nameće s obje strane fronte u ratu u Ukrajini.

Politika koja nije u stanju odigrati svoju ulogu, posredovati u rješavanju sukoba, ustupa mjesto oružju, abdicira pred nasiljem, zahtijeva žrtvovanje žrtava, kako vojnih tako i civilnih. Tako se otkriva jedna nekropolitika, odnosno politika koja zahtijeva smrt svojih građana, lukavo je zahtijeva, zaogrćući je šovinističkim parolama i dokazima fatalnosti.

Na isti način žrtvuju se životi onih koji su, koliko god bili daleko od pozadine, još uvijek pogođeni sukobom, naime onih europskih građana koji će platiti katastrofu na vlastitoj koži – cijena koja je to veća što su ranjiviji.

Demokratska biopolitika, čiji je program i zaštita tijela stanovništva (vidi pandemija), može se tako uznemirujuće transformirati u politiku žrtvovanja, koja izlaže život, zahtijevajući njegovo žrtvovanje.

U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti da Sjedinjene Države ostaju vani, kao da su utočište, sveti teritorij koji se ne može žrtvovati. Inflacija, ako bolje pogledamo, svakako ne povlači za sobom razorne posljedice kojima su izložene zemlje s druge strane Atlantika.

Naprotiv, Europi je suđeno da bude područjem katastrofe. Suučesnici toga su europski lideri, vatreni atlantisti, između ideološke žestine, bezumnog avanturizma, žeđi za profitom i diplomatske nesposobnosti. Zahvaćeni životi bit će žrtvovani na različite oblike i načine, hladnokrvno žrtvovani.

Scenarij ovog novog svjetskog rata jasno pokazuje da je onim elitama, koje se proglašavaju “demokratskima”, kako bi se jasno suprotstavile autoritarnim i totalitarnim skretanjima, vrlo malo na srcu život vlastitog stanovništva koji, u njihovim očima, sve više gubi vrijednost.

Sada je “ostavljanje na životu” (faire vivre) klasične biopolitike fakultativno i s promjenjivom geometrijom. Bilo bi mjesečarenje ne vidjeti ono najgore što dolazi.

S talijanskog preveo: Mario Kopić

Donatella Di Cesare, I brutali sacrifici imposti ai cittadini per la guerra, Il Fatto Quotidiano, 4.9.2022.