Donatella Di Cesare: Naša apsurdna operacija Barbarossa

Izdvajamo

• Za obranu napadnutih Ukrajinaca ovaj rat mora smjesta biti zaustavljen ondje gdje se zbiva pregovorima što bi ih vodile evropske vlasti posredujući između vlasti zaraćenih strana. Ne brane se, naime, Ukrajinci širenjem sukoba, modificirajući njegov domet i cilj. To je ono što pokušavaju učiniti oni koji potpiruju kampanju novog "pravednog rata", krijumčareći ga kao križarski rat pod zastavom demokracije i slobode protiv autokracije. Dosta nam je "pravednih ratova", ovog oksimorona čije razorne rezultate već znamo. Ne čini se ni razboritim ni promišljenim otići "osloboditi ruski narod od tiranina". Putinova Rusija nažalost nije samo Rusija disidenata koji demonstriraju u St. Petersburgu
• to je ogromna i šarolika zemlja sa svojom teškom - i veoma evropskom - poviješću. Kad ruski narod sam prispije do prekretnice, oslobodit će se Putina.

Povezani članci

• Konzerve ukidaju Ministarstvo kulture
• Jebeš Bosnu koja zemlje nema
• Drago Bojić: Za više nade
• Strah i pedofilija
• Viktor Ivančić: FILOZOFIJA FALANGE
• Brisel Muju šišao na struju…

Foto: literaturhaus-muenchen.de

Trebamo li pomoći napadnutom ukrajinskom narodu ili zaratiti s Putinom? Ova velika neodlučnost uvukla se u mnoge govore od samog početka, prešutno potvrđena ili otvorenije istaknuta. A sada je neodlučnost takva da nam gotovo više ne dopušta razlikovanje dvaju ciljeva koji su, ako bolje pogledamo, veoma različiti. Jer jedna je računica spasiti živote Ukrajinaca, što je moguće samo trenutnim prekidom sukoba preko posrednika, pregovora, suglasnih rješenja, a druga je računica poduzeti vojne mjere protiv Putinove Rusije, odnosno riskirati neviđenu katastrofu. Oni koji teže prvom cilju, osim što spašavaju živote Ukrajinaca, u srcu imaju dobro evropskih naroda. Oni pak koji na manje-više suptilan način podrazumijevaju drugi cilj, žele otvoriti scenarije nove, razorne i neznane katastrofe. Jesmo li doista došli do toga da smatramo ozbiljnim onoga koji kaže da je “od svijeta s Putinom na granicama Evropske unije bolji nuklearni rat”? Oni koji danas govore u prilog potonjoj hipotezi trebali bi preuzeti vlastite odgovornosti i za budućnost.

Odjednom je italijanski javni prostor preplavljen jastrebovima. Dok je koronavirus još među nama, bačeni smo u sukob čije uzroke malo ko zna i iz kojeg se ne vidi izlaz. Nakon što smo dugo trpjeli propagandu suverenista protiv “ilegalnih imigranata”, stranaca, imigranata, i nakon peripetija pandemije, između početnog “kineskog virusa” i antivakserskih krivudanja, sada smo uvučeni u grotesknu i otrovnu operaciju Barbarossa prožetu militarističkim parolama, sloganima koji ulijevaju strah i raspiruju mržnju. Ostaje više nego ikad “neprijatelj” – samo što je to ovaj put “Rus”, počevši od onog pokraj vrata. Tako je, na primjer, italijanski tinejdžer čija je majka Ruskinja pretučen u školi u pokrajini Brescia. Daljnja dobra meta su takozvani “pacifisti”, cinici i kukavice, kao i svi oni koji ne učestvuju u ovoj ideološkoj operaciji – a to je možda većina zemlje.

Ova operacija Barbarossa, sponzorirana iza zaklona, vrti se oko nekoliko osnovnih postavki. Prva je da sve ovisi o Putinu, o onome što mu je u mozgu, o njegovim zabludama, o njegovom ludilu. Ima čak i psihijatara i psihoanalitičara od kalibra koji su se upustili u tragikomične dijagnoze na daljinu. Kad bi se on, koji je uzrok svih naših nedaća, eliminirao, sve bi bilo kao prije. Ovo je dobar način da se pitanje sasma depolitizira i da se izbjegne razmatranje tog pitanja u njegovoj složenosti. Druga osnovna postavka jeste jednako smiješna borba protiv oligarha, obavljena zapljenama jahta i vila – očito mrvice! – i počinjena u interne svrhe, kako bi se javno mnijenje pripremilo za ono što treba doći, odnosno za strašne ovdašnje učinke sankcija. No, jesu li oligarsi doista važni u Putinovu političkom sustavu moći? I jesu li ove mjere pravi put? Nije sigurno. Treća osnovna postavka leži u staroj poslovičnoj frazi ”hajdemo se naoružati i ti ideš u rat!”, onoj koja, nažalost, sažima mnogo bombastičnog i farsičnog italijanstva koje je pak u povijesti već dovelo do pogubnih učinaka. I kad smo već kod povijesti i ishitrenih usporedbi, lišenih ikakve osnove, valja reći, čvrstim glasom, da ne želimo ponoviti greške iz prošlosti. Određen utisak ostavlja poslušati lucidna i smirena upozorenja vojnih generala koji očito znaju o čemu govore, naspram bučnih i nesređenih istupa političara, poput ministra vanjskih poslova, koji bi trebao imati veću odgovornost.

Za obranu napadnutih Ukrajinaca ovaj rat mora smjesta biti zaustavljen ondje gdje se zbiva pregovorima što bi ih vodile evropske vlasti posredujući između vlasti zaraćenih strana. Ne brane se, naime, Ukrajinci širenjem sukoba, modificirajući njegov domet i cilj. To je ono što pokušavaju učiniti oni koji potpiruju kampanju novog “pravednog rata”, krijumčareći ga kao križarski rat pod zastavom demokracije i slobode protiv autokracije. Dosta nam je “pravednih ratova”, ovog oksimorona čije razorne rezultate već znamo. Ne čini se ni razboritim ni promišljenim otići “osloboditi ruski narod od tiranina”. Putinova Rusija nažalost nije samo Rusija disidenata koji demonstriraju u St. Petersburgu; to je ogromna i šarolika zemlja sa svojom teškom – i veoma evropskom – poviješću. Kad ruski narod sam prispije do prekretnice, oslobodit će se Putina. U međuvremenu, ono što imamo dužnost činiti, što trebamo činiti, bilo bi upravo umnožavanje kontakata, umnožavanje prilika razmjene na svim područjima. Zatvarati ih iza nove zavjese, odagnati ih iza stigme “neprijatelja”, ne služi ni njima, a ne služi ni nama.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, La nostra assurda campagna di Russia, La Stampa, 11-3-2022.