Domobranstvo i lingvistika

Izdvajamo

• Napokon, svejedno. Nema tako tvrdih pendreka, čiji god da jesu, koji će nadmašiti lupanja Inoslava Beškera.

Povezani članci

• Iz FUCZ više od 2 miliona za Patrio Visoko: Krije li se Kadrija Kolić advokat direktora Solaka iza ove firme
• Obavještajci odlaze u raj
• Privatnost is dead (i još ponešto, usput)
• TV1 I HAYAT: SVE BOLJI U IZBORU VIJESTI
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Koji k…c zanovijeta gospođa Liliane?
• Nenad Pejić:Generalova patnja je i naša patnja

Dozlaboga je groteskno kada duh provincije požuri da se prikrpa globalnoj kampanji, a poslije toga se razbeškeri i samodopadno hvasta svojom tobožnjom autentičnošću. Ono što Inoslav Bešker u osnovi čini je pokušaj da prida intelektualni sadržaj odazivanju na komandu, da nas uvjeri u “znanstveno-stručnu” utemeljenost salutiranja

Uzalud Inoslav Bešker čitateljima Novosti prodaje maglu. Rat je u našoj blizini i na cijeni su drugi artikli – brašno, ulje, šećer, riža i toaletni papir. To zadnje zato da vodeće dnevne novine i plahte njihovih vodećih autora zadrže prvobitnu svrhu.

Bešker se u svom reagiranju, objavljenom u prošlome broju Novosti, tonom uvrijeđene primadone žali da sam priredio “prozivku”, “etiketiranje”, “omalovažavanje” i “vrijeđanje” njegove cijenjene ličnosti, iako je svakome tko je pročitao moj članak “Jezik za očnjacima” jasno da je to glupava laž. U tom sam se tekstu, odmjerenim riječima, kritički osvrnuo na njegovo programsko štivo u kojem obrazlaže promjenu jezične politike Jutarnjeg lista – leksičku prilagodbu novonastalim ratnim okolnostima – i sažima je usklikom u podnaslovu: “Nećemo koristiti jezik agresora”.

Kada se kritika, bez ikakvih osnova, obilježi kao “omalovažavanje” i “vrijeđanje”, ona se pokušava delegitimirati, proglašava se nedopustivom, a eventualna rasprava nepodnošljivom, jer iz poremećaja narcističke ravnoteže može prokuljati sve osim mrvice intelektualnog poštenja i volje za prepuštanjem riziku stvarne debate.

Onog “jezika agresora”, dakako, u Beškerovu reagiranju nema. Netragom je nestao. Papila ga je maca, a lektorski žandar Jutarnjeg lista konfabulira da ja opanjkavam nekakve njegove osobne izričajne navade (“kolumnist Novosti mi”, veli, očitava lekciju “o mom jeziku“!) i time promašujem “meritum” stvari, a to je “pitanje kako pisati toponime”. Stoga nadugo i naširoko objašnjava kako se on godinama zauzima “za transliteraciju a ne za transkripciju”, kako je još 1972. u Vjesniku pisao Čornobil, iako su mu lektori to mijenjali u “uvriježene” oblike, kako se kao urednik osamdesetih godina zalagao da “ne pišemo Mexico City nego Ciudad México”, kako je preferirao pisati Warszawa umjesto Varšava…

Čemu to pretenciozno popovanje? Ja se, naime, nisam bavio Beškerovom privatnom jezičnom politikom – za to kako on piše oduvijek me bolio đon – nego njegovom elaboracijom novoga jezičnog uniformiranja Jutarnjeg lista, proklamiranog parolom da “nećemo koristiti jezik agresora”, a primijenjenog nekoliko dana nakon što je takvu uputu isporučio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kada se rečenog pravila već držalo devet od deset Beškerovih kolega na domaćem medijskom bojištu. Službeni tumač te epohalne odluke, podsjetit ću, obavijestio nas je da je ona donesena “neovisno” o preporuci Instituta i da je “u ovom času motivirana zapravo emotivno”, jer se “doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora”. A nakon par kartica dosadnoga nadrilingvističkog nagvaždanja uputio nas je u bit: “Pored lingvistike i tradicije, i čuvstva imaju svoju logiku. Kriterij nam ne može biti ruski.”

Sve na što sam se ja kritički osvrnuo u svome članku nepostojeće je u Beškerovu pismu uredništvu Novosti – i “jezik agresora”, i “nomenklatura okupatora”, i “čuvstva” čija “logika” upućuje da “kriterij nam ne može biti ruski” – a umjesto toga dobili smo transliteraciju, Čornobil i Warszawu kao svjedočanstva mladalačkih novinarskih borbi. To je taj prozirni piljarski trik: Bešker se referira na ono o čemu ja ne pišem i pravda zbog onoga što mu ja ne prigovaram.

Takvim si manevrom uzima za pravo čitatelje vući za nos i servirati im nepresušan niz prijesnih obmana: da ga ja vrijeđam, iako to ne činim; da Jutarnji list samostalno mijenja redakcijsku jezičnu praksu, iako poslušno slijedi upute državne institucije; da je odluka o prilagođavanja novinskog leksika ratnome stanju znanstveno i stručno fundirana, iako je ona nedvosmisleno politička, odnosno “emotivna”, kako već proizvođači poželjnoga stanja duha predstavljaju motive skupnih političkih gesti… Neobično je za nekoga tko toliko zazire od “agresorskih” kulturnih utjecaja da u polemici do u tančine podražava metode ruske ratne propagande.

Odatle, povodom moje napomene o pseudoznanstvenoj prirodi njegove objave, i Beškerovo komično razmetanje svojom akademskom ambalažom. Kao da se u ovoj zemlji nismo nagledali akademskim titulama okićenih mužjaka koji su poprišta svojih ekspertnih znanja bez milosti gnječili ideološkim čizmama, osobito na jezičnome planu. Nikada tu nije bio problem istodobno djelovati u znanstveničkom kabinetu i u ratnom rovu.

Samo što je i ta poza školovanog pauna posljedica sitne podvale. Nisam ja, naime, ustvrdio da Bešker nije stručan, već mnogo gore: da koristi “stručnu” argumentaciju kako bi potkrijepio jedan politički potez – da se dakle nabacuje “znanstvenim” pokrićima za političku instrumentalizaciju jezika – što sȃm neuvijeno potvrđuje navodeći kako je odluka o otklanjanju ruskoga kulturnog zagađenja “motivirana zapravo emotivno”, to jest da je opslužena stručnim ornamentima radi kamuflaže.

S istim manipulantskim rezonom u pismu Novostima tvrdi kako se on oduvijek (od ranih žurnalističkih dana) služio Čornobilom i drugim ukrajinskim nazivima toponima, dok u programskom štivu u Jutarnjem listu obrazlaže zbog čega je baš sada odlučeno da se s time počne (jer “kriterij nam ne može biti ruski”, jer “nećemo koristiti jezik agresora”, jer nam “čuvstva” tako nalažu…). Neposredni motiv preko noći je odjezdio u daleku prošlost. Ne mogu se ovoga trenutka sjetiti ljigavijeg primjera ignorantske dvoličnosti, dotle da je Beškerovo reagiranje na moj tekst u nepopravljivome nesporazumu s Beškerovim tekstom na koji sam ja reagirao.

Uličnim žargonom reklo bi se da nas Inoslav Bešker zajebava, no pitanje je može li se taj termin dobaciti do njegova akademskog ranga. Tamo, na toj uzvisini obavijenoj gustim slojevima magle, bolje prolazi klimoglava mentalna gimnastika koja je svakoj aktualiji u stanju pripisati bogati historijat.

Zašto nam Bešker jednostavno ne objasni što je to “jezik agresora”, zbog kojeg sam ja kritički intervenirao, a on ga odjednom napadno izostavlja iz rasprave? Po mom razumijevanju stvari, “jezik agresora” je fraza iz fonda jezika ozloglašavanja. Šovenski potencijal se podrazumijeva, s obzirom na to da Putin i njegova ratna horda nisu tvorci ruskoga jezika – kojim se, uzgred budi rečeno, koristi ogroman broj Ukrajinaca – a ipak mu je prišivena “agresorska” etiketa, u sklopu kampanje kojom se protuputinovsko raspoloženje treba razviti u proturuska “čuvstva”. Dodajem usput da su te inducirane “emotivnosti” u priličnoj mjeri unilateralne: nešto se ne sjećam, na primjer, da su Bešker i Jutarnji list objavili rat amerikanizmima i anglizmima kada su Sjedinjene Države i Velika Britanija poduzele invaziju na Irak. Nastavljen je tada medijski business as usual, bez protestnih pothvata na leksičkom planu, dok su kritička režanja prakticirali usual suspects.

Pisani ukaz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, što su ga zagrebački dnevnik i njegov jezični tutor krotko proveli u praksu na način da su djelovali “neovisno” o državnoj instituciji, nije ništa drugo nego provincijalni šovinistički doprinos podizanju borbene gotovosti. Budući da ni Bešker ni Jutarnji list u tome nipošto nisu usamljeni, da predstavljaju tek otužne molekularne jedinice u vladajućem trendu svjetskih razmjera (gdje je “kenslanje” ruskih kulturnih proizvoda i ličnosti poprimilo pandemijske dosege, uključujući progon ruskih jezičnih natruha), osnovna pokretačka “emocija” – da malo umirim gnjevnoga pisca pisma – iznad svega je oportunizam, koji je u stanju apsorbirati bezmalo sve ostale “izme”, pa i solidarni šovinizam, ukoliko oni pridonose pravilnoj socijalnoj adaptaciji.

Piše li se Harkiv ili Harkov, meni je, ponovit ću, potpuno svejedno. Tu simboličku preinaku u našim okolnostima ne smatram usporedivom s kulturnim zločinima što su u devedesetima provedeni pumpanjem averzije prema “jeziku agresora”, od uništavanja knjiga do protjerivanja umjetnika, a o čemu je naš slobodoumni žurnalist, baveći se transliteracijskim finesama oko Čornobila i Warszawe, šutio sa sistematičnim žarom. No dozlaboga je groteskno kada duh provincije požuri da se prikrpa globalnoj kampanji, a poslije toga se razbeškeri i samodopadno hvasta svojom tobožnjom autentičnošću i predvodničkom rolom. Ono što Inoslav Bešker u osnovi čini je pokušaj da prida intelektualni sadržaj odazivanju na komandu, da nas uvjeri u “znanstveno-stručnu” utemeljenost salutiranja.

Napominjem primadoni da u tom uvidu nema ničeg omalovažavajućeg. Omalovažavanje je kad se s nekim ulazi u polemiku ne navodeći mu ime, nego kao Bešker glumataš da to činiš posrednim putem, obraćajući se uredništvu (s upozorenjem da je mene, među ostalim, zahvatilo “kopnjenje rasudne snage”), što je tipičan izraz mentaliteta pokondirenih fićfirića. Kako takve komplekse i karakterne specifikacije ne baštinim, u ovom sam mu tekstu prezime spomenuo dvadesetak puta, a u eventualnome nastavku raspre trudit ću se biti i izdašniji. S druge strane, bit će da “i čuvstva imaju svoju logiku”. Sasvim je moguće da akutni osjećaji, izazvani brutalnom okupacijom Ukrajine, Beškera priječe da moje rusko ime prevali preko tastature.

Na takvu eventualnost upućuje i njegova opaska da je meni “u ovome strašnom času bila muka naći barem nešto rusko što bi branio refleksno”, a zatim i špekulacija, upućena redakciji Novosti, po kojoj “odmak od ruskog vrijeđa osjećaje manjine čije ste glasilo”. Manjina je, naravno, srpska, ratna agresija ruska, i prosvijećeni hrvatski intelektualac – koji dobiva ospice na spomen riječi šovinizam – samo logično povezuje konce. Stilska je zamisao takva da bijele rukavice odvlače pažnju od čakije u stražnjem džepu hlača.

U završnici Bešker još poručuje redakciji Novosti da je prisiljen služiti se iskešenim očnjacima, “nemajući na raspolaganju pendreke vaših financijera”. Što bi to trebalo značiti? Koji su to financijeri? Čiji su to pendreci? Koliko je meni poznato, Novosti se financiraju iz hrvatskoga državnog proračuna, iz iste javne kase odakle je lani izdavaču Jutarnjeg lista uplaćeno 2.522.238,30 kuna, svake od prethodnih nekoliko godina otprilike isto toliko, a kad se tome dodaju uplate iz županijskih, gradskih i općinskih budžeta, ukupna je suma znatno veća.

Ispada, dakle, da su nam financijeri isti, pa bi valjda trebali biti isti i njihovi pendreci, pa bi onda uz “pendreke vaših financijera” trebali operirati i “pendreci naših financijera”, pa bi stoga i sugerirana granica između prostora represivnog mraka i cvrkutave slobode trebala biti financijski poništena. Osim – a slutim da je baš to na stvari – ako Bešker zapravo nije imao u vidu hrvatsku javnu kasu, već nešto drugo, nešto istočno, nešto srpsko, nešto prorusko, nešto podmuklo i opasno, odakle možemo očekivati samo silu i batinu.

Napokon, svejedno. Nema tako tvrdih pendreka, čiji god da jesu, koji će nadmašiti lupanja Inoslava Beškera.

Portalnovosti.com