Čist račun, duga ljubav

Autor/ica 14.11.2012. u 11:02

Povezani članci

Foto: Ashik Masud

Ljudsko društvo često na misaonom planu barata sa mudrostima koncizno izraženima jednom jedinom rečenicom; mudrostima koje – čim ih spustimo na čvrsto tlo stvarnosti s uzvišenih visina uma – djeluju kao obične floskule. Naime, ljudska praksa ih čini takvima, pa onda kad se zapitamo o njihovu pravu značenju – a pravo značenje bi trebalo biti ono koje zaista djelotvorno utječe na ljudsku svijest i na njihove postupke – vidimo da se radi o najobičnijim floskulama. Čiji je jedini praktični smisao da uljuljka u idealističke snove, te utiša kritičare negativnih kretanja realnog života. Jedna od takvih, često upotrebljavanih šupljih fraza je i ona, kako „svijet nismo naslijedili od naših predaka, već posudili od naših potomaka“. Istovremeno, duboka mudrost i isprazna tvrdnja – kako to može biti, pitamo se? Na planu spoznajne vrijednosti, koja doduše lebdi negdje u vakuumu, bez trunka čvršćeg oslonca sem uma samog, to je duboka istina. S praktičnog gledišta, gledišta postupaka koji se svakodnevno implementiraju u praksi, to je jednostavno prozirna konstatacija bez iole značajnijeg učinka na njih.

Posuđeno, zna se, jednog dana treba vratiti. Svaki bankar će vam reći da to treba učiniti s izvjesnom naknadom za pravo uživanja posuđenog – sa nekom kamatom. Daklem, ako smo svijet posudili od naše djece, unuka i daljnjih potomaka, trebat ćemo vratiti ne samo glavnicu – svijet u istom stanju kakvog smo ga posudili – već glavnicu uvećanu za neku dodanu vrijednost, daklem – svijet u boljem stanju negoli smo ga mi uživali. Već površno sagledavanje na korišćenje rudnih bogatstava, ekološke i klimatske promjene, izumiranje vrsta i slične pojave, pokazuje da mi svijet vraćamo našim vjerovnicima u daleko gorem stanju noli smo ga dobili na uživanje. Zagađen, s prijetnjom nestanka pojedinih minerala, globalnim zagrijavanjem, svakodnevnim izumiranjem vrsta etc, etc. Mnogi će odmah konstatirati kako tome nije sasvim tako, jer degradaciju prirode na jednoj strani neutraliziramo tehnološkim napretkom na drugoj, te svijet zaista vraćamo našim potomcima bogatiji noli smo ga dobili na korišćenje. Tu bismo mogli mnogo razglabati, recimo – jeli veće bogatstvo udisati svježi zrak, gledajući predivne zalaske sunca kroz otvoreni prozor, ili pored zatvorenih okana gledati televiziju filtrirajući gradski smog uključenim klima uređajem. Netko bi ustvrdio da je to pitanje kriterija i definicije bogatstva, pitanje vlastite referentne točke (ishodišta) spram odnosa čovjeka i prirode. Mi ne mislimo tako, uopće pritom ne negirajući potrebu tehnološkog napretka. Ali, ne po svaku cijenu, već promišljenog napretka. U skladu sa zahtjevima čovjeka, očuvanja njegove sredine i obaveze preme vlastitim potomcima.

Ipak, prepustimo načas prirodu i naš odnos spram nje ekolozima i savjesti ljudskog roda. Piknimo u tu savjest na sasvim drugom području. Tehnološki i ekonomski napredak idu ruku pod ruku. Što je čime uvjetovano, možemo razglabati u smislu „što je bilo prije kokoška ili jaje“? Kao što govorimo da bi tehnološki razvoj trebalo staviti pod kontrolu (u smislu ekološkom ali i upotrebnom), tako i ekonomisti već desetljećima raspredaju o kontroliranom, tzv. „održivom ekonomskom razvoju“. Osnovni princip održivog razvoja definirala je UN-ova Komisija pod vodstvom Gro Harlem Brundtland, bivše premijerke Norveške, 1987. godine:

“Odgovoriti na zahtjeve današnje generacije a da se pri tome ne unište mogućnosti da buduće generacije odgovore na svoje zahtjeve”.

Ovo u osnovi nije ništa drugo negoli drugim riječima izražena već spomenuta indijanska mudrost. Ekološke posljedice sprovođenja ovog zahtjeva u praksi maločas smo ostavili ekolozima na brigu. Razvojne posljedice, u smislu razvoja tehnološke infrastrukture društva su očite – prije sto i nešto godina, nit je bilo automobila, radija, televizije, kompjutera, mobitela, ciklotrona, svemirskih brodova, nosača aviona,… Dakako da je sve to povezano i sa brigom koju smo prepustili ekolozima. Ali, koja je još cijena tog, navodno „održivog“ razvoja, kojemu toliko stremimo a nikako da ga dostignemo?

Svaka država jednom godišnje daje statističke podatke o svom BDP-u – Bruto Društvenom Proizvodu. Pojednostavljeno rečeno, to je sva novostvorena vrijednost stanovnika te države u periodu od godinu dana. Kako ništa ne nastaje iz ničega (već mora iz nečega) tako je potrebno financirati i tu novostvorenu vrijednost – BDP. Potreban je novac da bi otvorili fabriku, kupili sirovine, platili radnike,… Kako isti ne raste na drveću, ako niste lopov, zadužiti ćete se kod najvećeg lopova – banke („Pravi lopov nije onaj koji pljačka banke nego onaj tko ih osniva“, B.Brecht)! Dakako da se zaduživanje isplati ako novostvorena vrijednost nadmašuje pozajmicu, tako da je možete vratitit zajedno s kamatama. U još podnošljivom, graničnom slučaju, BDP s jedne, i dug plus potrošnja s druge strane, morali bi se međusobno prebiti – njihova razlika trebala bi biti jednaka nuli. Ako rate kredita i potrošnja premašuju BDP, morat ćete se još više zaduživati da uspijete podmiriti obaveze i usput vratiti dospjele rate kredita (prodajom „porodičnog srebro“ – ranije stečene imovine – omiljenim postupkom vlada zemalja „Regije“, jedno ćete vrijeme to uspijevati izbjeći). Što dalje povećava vaš dug. Naravno da će vam banke priuštiti novo zaduživanje, ali kako ipak one ne štampaju novac baš sasvim proizvoljno, u konačnici će teret duga biti prebačen na stanovništvo. Kako današnje generacije žive na dug uslijed svoje prekomjerne javne i individualne potrošnje (a tu ulaze i plaće zaposlenih, mirovine penzionera, financiranje kojekavih projekata itd, a ne samo lična potrošnja), a isti će jednog dana trebati vratiti – jasno je da zadužujemo naše sinove i unuke. Daklem, čak i ako odstranimo ekološke, klimatske i slične učinke, ne samo da ne vraćamo potomcima svijet u istom stanju (a još manje s kamatom, kako bismo bili dužni) već im ga vraćamo degradiranog u svakom, pa i ekonomskom pogledu, pripisujći im čak otplatu dugova koje smo mi (a ne oni) napravili!

Podaci na globalnom, svjetskom nivou, su zastrašujući. Prema pokazateljima Svjetske banke (World Bank) svjetski BDP naprestano raste, i iznosio je prošle godine (2011-te) oko 70 000 000 000 000 dolara (70*10^12 $) što je, dakako, izolirano gledajući vrlo pozitivni trend. Istovremeno, bacimo li pogled na brojač svjetskog javnog duga, časopisa The Economist, vidimo da je svijet trenutačno zadužen za oko 49 000 000 000 000 milijuna američkih dolara (49*10^12$) a brojka se svake sekunde neprestano povećava. Svaki stanovnik ove planete danas je u prosjeku dužan oko 7000 dolara. Prosječni Hrvat dužan je 8687$, Bosanac 2077$, Slovenac 9769$, a prosječni Srbin duguje 2742 dolara, s tendencijom povećanja ove svote. Napomenimo da javni ili državni dug predstavlja ukupni dug države prema vjerovnicima, a može biti vanjski (u stranoj valuti) ili unutarnji (u domaćoj valuti). Čak ako na pozitivnu stranu ove računice uklopimo zlatne i devizne rezerve, jedno je očigledno – svijet se sve više razvija (živi) na dug kojeg obavezu plaćanja prenosi na svoje potomke – djecu i unuke!

Novostvorena vrijednost i zaduženost svijeta istog su reda veličine; gotovo bismo mogli reći da sve što stvorimo stvorimo na dug. Kao da pojedinac i njegova obitelj grade kuću, kupuju auto, školuju se, idu na godišni odmor i prehranjuju se bez prebijene pare, pukim zaduživanjem! Sasvim je jasno da ovo stubokom proturječi bilo kakvoj ideji održivog razvoja jer vodi izravno u provaliju u koju će – valjda se time tješimo – upasti naša djeca a ne mi! A tko njih šljivi, zar ne? Toliko o praktičnoj ljubavi i zabrinutosti za sudbinu vlastitog poroda.

Državni dug se povećava uslijed neravnoteže imeđu uvoza i izvoza što povećava deficit platne bilanse, uslijed zaduživanja države zbog financiranja kojekakvih projekata ili pak – paradoksalno – kad uzmanjka novaca za penzije umirovljenicima, a ogleda se između ostaloga i u manjku državnog proračuna radi čega se rade njegovi rebalansi, čak do dva ili tri puta godišnje. Država naime nije u stanju podmiriti sve svoje obaveze i financirati projekte u koje je ušla (često glavom bez obzira ili radi zadovoljenja nekog imaginarnog nacionalnog ponosa, poput organizacije kojekavih velebnih sportskih takmičenja) pa se zadužuje. A kad rate dođu na naplatu, s obzirom da nema ni za preživjeti a kamoli za vraćanje duga, opet se zadužuje kako bi isplatila obrok koji treba namiriti. To se jednostavno ne može i ne smije zvati ekonomijom u znanstvenom smislu, već – eufemistički iskazano – najobičnijim mućkanjem koje se dešava pod egidom kojekavih financijskih „stručnjaka“ i patronatom državnog autoriteta. To je vrlo shvatljivo zamislite li da želite kupiti auto, a nemate novaca. Posudite ga od prijatelja uz obavezu vraćanja izvjesne svote svaki mjesec. Kako, naravno, uz manjak novaca imate višak prijatelja, to mu nećete moći vratitit dug ako ne uzmete zajam kod slijedećeg prijatelja, uz klauzulu (ili naprosto na riječ) da i njemu mjesečno otplaćujete izvjestan dio (uz možebitnu kamatu, dakako). Tako se svaki mjesec zadužujete kod sve novih drugova-vjerovnika da bi namirili potraživanja onih prijašnjih, dok ne iscrpite sve svoje znance. A onda vas jedan za drugim počnu tjerati, u namjeri da povrate ono što su vam posudili a vi se obavezali vraćati. Neko vrijeme moći ćete se vaditi na odgodu i kojekave izgovore, dok sve skupa ne završi na sudu, vašim bankrotom i pljenidbom imovine kako bi se namirili vjerovnici (u Hrvatskoj trenutno ima nekoliko stotina hiljada ljudi sa blokiranim računima i pred ovršnim postupkom). Za opis ovakvog vladanja možemo koristiti različite ublaženice, ali istina je jednostavna – radi se o sofisticiranom lopovluku. Na taj – lopovski način – žive i države! Pojedinac na sud, uz plijenidbu imovine – a što sa državom kad više ne može podmirivati potraživanja svojih vjerovnika? Proglašava bankrot, poput Argentine primjerice, čiji je dug iznosio oko 140% BDP-a, otpisuju joj se dugovanja od strane MMF-a, neke dugove naprosto ne želi platiti – poput Islanda koji ne želi isplatiti dugove britanskim i inim stranim štedišama nakon propasti svojih banaka. Pred očima nam se odvija grčka drama (javni dug 165% BDP-a, više od 300 milijardi Eura) koju ostale članice Eurozone nastoje spasiti od bankrota, spašavajući ustvari vlastite banke koje su Grčku i dovele do ove situacije. Bi li vama i vaši prijatelji otpisali sva dugovanja, što mislite? Državama vjerovnicama je često to relativno lako učiniti, posebno spram nerazvijenih zemalja, jer one višestruku nadoknade otpisanu vrijednost iskorištavajući njihove prirodne resurse i uvjetujući otpis duga političkim utjecajem. Ne dođe li vam – ako se vladate na opisani način – da poput Luja XIV uzviknete „Država, to sam ja“ i zatražite da se vaš lopovluk tretira na isti način kao onaj državni? Da vas ne sude i cijeli vas ostatak života ne tretiraju kao prevejanog kriminalca, kad već ne smatraju lopovskima Argentinu, Grčku, Island i niz drugih država uključivo i vašu? Zašto bi dignitet države bio iznad digniteta svakog njenog građanina?

Kad države uslijed vlastite rastrošnosti, nesposobnih i korumpiranih vlada, lopovluka među ministrima i menadžerima dođu u kritičnu situaciju, nastoje vlastitu zaduženost smanjiti štednjom (danas se vode rasprave o tome treba li to raditi na taj način ili upravo obrnuto, stimuliranjem potrošnje), a ona se provodi preko leđa običnog građanina, najmanje krivog za nastalo stanje. Smanjivanjem zaposlenosti, cijene rada, doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, smanjivanjem opće potrošnje i slično – uz napomenu da „svi moramo snositi teret krize“ (kao, ja sam pokrao poduzeće a svi vi solidarno morate snositi posljedice!). Ponajmanje se dira u ekonomsku elitu, uključivo pojedince kao i institucije koje su dovele do kraha ekonomije. Banke, osiguravajuća društva, operateri mobilne i fiksne telefonije, elektroprivreda, distributeri plina i slične kompanije – posebno ako imaju monopol na tržištu (a vode ih ministri bivših, ili će ih u buduće voditi ministri sadašnjih vlada), ostaju u zaštićenoj zoni. Vlada se ne usudi dirati u njihove privilegije, visoke plaće i otpremnine iz sasvim razumljivog razloga. Ona ni ne predstavlja ništa drugo nego eksponent tih elita kome je cilj što više podilazitit njihovim interesima, razvijajući i štiteći ih. Dovoljno se upitati kakav utjecaj ima varilac N.N. iz brodogradilišta „3 maj“ na vladu ove zemlje, a kakav Ivica Mudrinić, ili Božo Prka bivši ministri Tuđmanovih Vlada (sasvim slučajno, jelte, uhljebljeni kao čelni ljudi HT-a, i PBZ-a) ili Ivica Todorić vlasnik koncerna „Agrokor“, pa da bude jasno tko čije interese zastupa. I dok se tako čelni ljudi (vlade) država igraju lopovluka novcima svojih građana a time i njihovim sudbinama, ne samo da se nastalim dugovima opterećuju buduće generacije, već pod njima počinje stenjati i ova koja – vidi vraga – odjednom postaje zabrinuta. Tek sada, kada je i njihova koža dospjela u pitanje, jer već rekosmo – a tko djecu šljivi. Nečasno, neobazrivo, neekonomsko, neodrživo postupanje spram prirode i vlastitog društva, vraća se kao bumerang. Na vlastitom novčaniku, vlastitm plućima, vlastitom standardu, vlastitim životima počinjemo osjećati vlastite postupke, čije posljedice smo – unatoč floskulama s početka ovog teksta – potajice očekivali da će snositi naša djeca. Postali smo svijesni da je zločin nečinjenja podjednak kao i zločin neetičkog činjenja. Obija nam se o vlastitu glavu, na žalost, ponajmanje onu najvećih krivaca.

Sklon sam unaprijed prihvatiti svaku kritiku ekonomista, s obzirom da sam totalni laik. Namjera teksta nije dati stručni pregled i analizu ekonomskih postupaka (lično, ekonomsku znanost skoro da držim u rangu s alkemijom – čini mi se da su podjednako uspješne!), već da ukaže na njihovu totalnu neodrživost iste vrste kao neodrživost našeg odnosa spram prirode, rudnih bogatstava, klime, zagađenja okoliša ili održanja biodiverziteta. A osnovni recept za stvarnu promjenu koja se neće svoditi na beskonačno ponavljanje u praksi preziranih mudrosti, je – promjena paradigme. Promjena referentne, ishodišne točke s koje ćemo sve posmatrati. I prirodu i društvo i sebe unutar njih, uključivo sve naše međusobne interakcije. Za ekonomiju to bi značilo prestanak tretiranja radnika u smislu robe na tržištu rada – alata koji služi ekonomskom razvoju (sve više usporedivog s antičkim „oruđem koje govori“) – već upravo obrnuto. Da ekonomiju smatramo alatom koji ima služiti boljitku radnih ljudi i cijele zajednice. Radi se o ekonomskom „kopernikanskom preokretu“ koji je mnogo teže realizirati negoli onaj u astronomiji, s obzirom da se suočava sa suprostavljenim interesima ekonomskih i vladajućih elita. Svaka promjena općeg obrazca promatranja i tumačenja pojava znači revoluciju! Koje vrste, to svakako neću ja birati niti nametati. Bolje učiti od povijesti nego od bilo kojeg pojedinca. U prirodnim znanostima sve smo bliži holističkom pogledu na svemir – sve je povezano sa svime, pa to treba uzeti u obzir prilikom traženja odgovora na mnoga prirodoznanstvena pitanja. Taj novi pogled koji tamo bez većih problema stiče sve više pristalica, nailazi na teškoće u društvenim znanostima. Jer prihvatimo li da smo svi „gens una sumus“ (jedan smo rod, jedna smo vrsta, svi smo jedno) tada će nužno biti preispitati i položaj ekonomskih elita u cjelokupnoj društvenoj strukturi te njegovu etičku (ne)utemeljenost. Po mom sudu, na tragu Marxa, naravno, osuvremenjenog novostečenim iskustvima i spoznajama. A onda bi se otvorili novi vidici, i nama i onima od kojih smo svijet samo posudili. Tek onda bismo stvorili uvjete za čist račun i dugu ljubav, kako između suvremenih „korisnika“ svijeta tako i sa onima od kojih smo ga posudili.